Luca Barešić, jedna od mještana Dikla koji su prosvjedovali u nedjelju kako bi iskazali nezadovoljstvo napretkom radova na projektu Aglomeracija Zadar - Petrčane, uputila je javno pismo zadarskom gradonačelniku Branku Dukiću, što je podržao i proslijedio jedan od incijatora prosvjeda Mario Živković.
Pismo prenosimo u cijelosti:
- Poštovani gradonačelniče našeg lipog i jedinstvenog grada, želim vam uputiti par riči, što bi se reklo od srca.
Ne sumnjam, ni najmanje, da ste došli na poziciju našeg grada, a da niste imali najbolje namjere za naš grad.
I ne sumnjam da ste možda i neke od vaših ciljeva i ispunili.
Ali ja ću Vam reći, evo, par stvari o selu u našem gradu, Diklu. I da, mi smo selo s malo starosjedioca, starom jezgrom, i tu i tamo ponekim starim običajem. Selo smo, ali smo i dio grada i koliko to "ludo" zvuči, željeli bi se osjećati kao građani grada Zadra.Sada se osjećamo kao građani trećeg reda, zaboravljeni od vlastitog grada.
Živo se sjećam Vaše predizborne kampanje i Vas slikanih na Zgonu s našom udrugom Kveštura. Sjećam se da sam pomislila "ovaj će nas se možda i sjetiti kada bude tamo na poziciji". Očekivala da nećemo opet biti zaboravljeni.
Kako sam se prevarila!
Ja sam dikljanska nevista, udana za Dikljanca i tu živim već 18 godina.
U 18 godina sam vidjela kako ovo mjesto tone, propada, jednostavno ide u nazad, žalosno.
Došla sam iz Pakoštana i mogu reći da je moje Pakoštane, općina, a ne grad, u zadnjih 18 godina procvjetalo, a tu u gradu gdje sam sad, u međuvremenu je sve uvenulo.
U Diklu već 18 godina ja bijelim, makadamskim putem do kuće dolazim. Put Brajde koji nikada nije asfaltiran niti uređen. Koji je trenutno alternativni put većini dikljanaca, jer su ostali prokopani. Pa od groznog stanja u kojem je, postao je još gori, rupa za rupom. Eto, to je put do moje kuće.
Imam troje djece i moja djeca imaju ograničeno djetinjstvo.
Moja djeca nisu išla u vrtić jer ga nema.
Moja djeca nisu išla na igralište jer je opasno.
Moja djeca ne smiju do grada sama jer su još mala, a u Diklu nemaju što raditi niti se gdje družiti.
Moja djeca nisu znali što je to sladoled "na kuglicu".
I tako su više manje već i odrasli. I zbog svega toga ne znam jeli više vole svoje selo.
Zadnjih godina u Diklu bili smo svjedoci kako se brojni kafići i dućani gase, postali smo pustoš.
I ne pričamo sada o ponudi za turiste, pričamo o nama, stanovnicima Dikla koji nemaju gdje kupiti kruh i mlijeko.
Umirovljenicima koji ovise o mlađim generacijama koje voze, pa im možda donesu kruh taj dan. Žalosno.
Kafići, slastičarne, restorani, dućani... sadržaj koji bi očekivali u djelu grada koji je uz more, a nije industrijska zona, nego stvarno dio s apartmanima i obiteljskim kućama!
Ali nema! Ničega od toga nema!
I koliko to bilo žalosno to je zapravo najmanji problem.
Skoro svaku večer SMRAD!
Pozivam Vas dragi gradonačelniče da dođete na ponoćnu šetnju u Diklo, od spomenika do Tuđmana, da udahnete ono što mi udišemo stalno. Svi već znamo da čim mrak padne zatvaramo hermetički sve prozore da taj smrad ne uđe u kuću. Svaku večer, osim kad jugo puše.
Dalmatinci ne vole jugo, jer nisu svoji, Al mi Dikljanci ga više volimo jer nam onda ne smrdi. I to je žalosno.
Vaše obećanje o zatvaranju deponija?
Ne znam što reći na to, bilo bi lijepo vidjeti taj plan i program, nadam se da uopće postoji! Mi kao stanovnici Dikla trebali bi biti upoznati s istim.
Sanacija ovoga deponija nakon premještanja?
Čemu se možemo nadati? Imamo pravo znati što se s tim projektom dešava, ako ili već postoji!
Najžalosnije je trenutno stanje; deponij stalno dimi, svakodnevni mali požarčići, koji nisu "opasni" jer se smeće tako smanjuje i nema gdje širiti, I vatrogasci se uopće ne zovu, jer je to "normalno".
Tisuće, I tisuće vrećica, plastike, papira koje nakon bure dolete u Diklo.
Eto molim Vas gradonačelniče dragi provozajte se ovaj tjedan na ulaz u Diklo kod deponija.
Ulaz u Vaš grad! Pa pogledajte na što to lići. Sramota! Šuma, raslinje okićeno vrećicama, i umjesto cvrkuta ptica čujete šuškanje plastičnih vrećica i cerada.
A treba biti sramota Vas, ipak je to Vaš grad!
Nakon godina i godina obećanja, krenuli su radovi, dobivamo kanalizaciju, jeee! Kako smo se poveselili, I kako smo se opet razočarali.
Ne trebamo biti inženjeri da, vidimo da nešto ne štima. Znači kaos!
Samo par primjera onoga što se dešava ispred moje kuće.
Ulica između škole i autobusne stanice (Barešića i Školska), dvjestotinjak metara, gdje isključivo djeca idu u školu i doma ili na autobus, stoji raskopana s dva otvorena šahta. Duboka, široka otvorena šahta! Pričamo o djeci od prvog do četvrtog razreda koja su malena. Koliko udruga danas ima koja se bave isključivo zaštitom djece, koliko zakona i propisa o zaštiti na radu i u prometu. I tako nešto da može stati otvoreno u uličici koja vodi od škole do stanice, to apsolutno nije normalno! Cijelu jesen i zimu!
Da ne kažem koliko je ozbiljno i opasno ako kolo u vožnji automobilom upadne u taj šaht, pošto je cesta samo nasuta i "otvorena" za promet. Da netko strada tko bi bio odgovoran dragi gradonačelnice? Zbog ta dva šahta u zvao se grad, vodovod, mjesni odbor. Zvali su roditelji, bake, ma svi koji tamo žive i nitko nije došao ništa poduzeti po tom pitanju!
Bavite li se vi uopće aglomeracijom u Vašem gradu?
Dobivate li tjedni izvještaj napretka i izvršnog posla, te imate li neke kvote po kojima pratite koliko je novca potrošeno i koliko je posla obavljenog?
Nadam se da redovno pratite plan I program aglomeracije, ipak ste vi odgovorni za sve! Ne možete na izvođača radova pribacivati krivnju, jer ste ih vi postavili tamo gdje jesu.
Bilo bi lijepo znati kako taj cijeli projekt funkcionira.
Ajmo dalje.
Na dnu iste ulice, od ljeta, kada se stavio prvi dio asfalta, stoji očito puknuta cijev. Voda curi 8 mjeseci na istom mjestu. 8 mjeseci!!! Ispod asfalta i probija sastrane na nasuti dio. Lokva leži od ljeta, ulica stalno mokra. Zanimljivo je posebno zadnjih dana, kada stoji zaleđeno kroz jutro, kada djeca idu u školu po već opasnom putu. Na vodovodu kažu da nisu krivi oni nego izvođač radova i grad! Ja se pitam tko je kriv, I znate li Vi uopće tko je kriv.
Zvala sam grad na ljeto, Čistoću i naš mjesni odbor da se riva opere na sezonu, preko ljeta da se imamo gdje okupati i sunčati. Nakon što smo zvali nebrojeno puta, više nas, sredinom ljeta to se i napravilo.
Nakon što se mom djetetu zabio oštar komad tucanog kamena u nogu i ostao pod kožom. Nakon što je neko nastradao.
Cijela riva je bila blatnjava i puna oštrih komada kamenčića što su frcali kada je bager kopao, a počela sezona i kupanje!
Tko bi uopće trebao voditi računa o tome?!
Ispusne cijevi su stavljene u more, nama ispred kuće, možda 20 tak metara od obale.
Zanimaju nas propisi koji opravdavaju takav projekt.
Jeli se to tako radi i hoće li doći do onečišćenja?
Ipak se tu kupaju moja djeca. Možda se jednom dođete i Vi okupati s vašom obitelji u Diklo. Bilo bi lijepo da je more čisto. Svima nama i našim dragim turistima, pošto dobar dio naših građana živi baš od turizma.
Voljela bih eto da imamo i uređenu plažu, s nekim sadržajem.
Da se rupe na plaži saniraju, pogotovo šteta koju je bager napravio kada mu je pao kran na rivu (od spomenika do Tuđmana).
Bilo bi lijepo dobiti nove klupice, pošto stare klupe više nemaju daske, nego je ostao samo željezni okvir.
Zahvalni smo Vam na tuševima na plaži! Tu smo išli naprijed!
(U Pakoštanima su tuševi na plaži bili još u osamdesetima, ne znam kako je u ostalim mjestima naše županije).
Ona šetnica, nova sagrađena prije par godina, tih 50 tak metara, isto je ulijevala nadu da se nešto radi i kod nas, I da će biti lijepo i da smo i mi dobili nekakav korak s vremenom. Ali I to je stalo i sada se mislim čemu to uopće, a mogli smo eto imati se kuda šetati jer na mjestima toga dijela nemamo čak ni trotoar, nego se šećemo po prometnici.
Jeli u turističkoj zajednici grada Zadra postoje ljudi koji se brinu za plan i program preko sezone, te jesu li oni plaćeni samo da rade za dobrobit jezgre samog grada?
Pitam eto, jer nama su rekli da smo i mi dio toga istog grada, koji ima plažu i kapacitet za primit turiste.
Pa bi bilo lijepo da i mi budemo uključeni u taj plan i program.
Jedna dobra stvar, i jedini korak naprijed zadnjih 15 tak godina u Diklu (osim tuševa), jest da kroz tjedan imamo bus svakih pola sata, a ne sat!
Koje je to veselje bilo prije 15 godina kada su nam kroz tjedan uveli te linije!
Eto toliko je naše Diklo išlo naprijed, selo u najskupljem Hrvatskom gradu!
Eto toliko jedan grad može zaboraviti jedan svoj kvart!!
Dragi gradonačelniče, zahvaljujem Vam se ako ste pismo pročitali i samo Vas molim da pokažite malo empatije za nas, zaboravljene stanovnike Vašeg grada. Molim Vas i da nam ne obećavate ono što ne možete ispuniti, jer nam je dosta razočaranja. S poštovanjem - Luca Barešić, dikljanska nevista.