Maroje Mrduljaš o betonizaciji obale i turistifikaciji gradova: U devastaciji prostora suglasno sudjeluju i građani i politika

Kontinuirano svjedočimo urušavanju javne domene, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno, pa je nužno stalno biti na oprezu, pratiti, upozoravati, kritizirati. Kritike nikada nije previše i treba biti benevolentan prema eventualnim nepreciznostima” kaže dr. sc. Maroje Mrduljaš (51), arhitekt, predavač na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i zasigurno naš najistaknutiji kritičar i teoretičar arhitekture. Mrduljaš je nezavisni ekspert nagrade EU za arhitekturu Mies van der Rohe i član odbora stručnjaka Europske nagrade za urbani javni prostor.

Upoznali smo ga s nacrtom prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kaže da prati reakcije na dijelove zakona koji su izišli u javnost, ali za neku ozbiljniju ocjenu treba ipak pričekati objavu konačne verzije zakonskog prijedloga. Razgovor je vođen tijekom njegova studijskog boravka u Italiji.

Platforma “Pokret otoka” ocijenila je nacrt prijedloga novog Zakona neprihvatljivim u dijelu gdje se dodatno liberalizira mogućnost koncesioniranja obale i ograničavanje pristupa obale građanima. Boje se ograđivanja i naplaćivanja plaža i kupališta. Čeka li nas, kao u starom Alanu Fordu, budućnost na Jadranu s plažama za bogate i plažama za siromašne?

- Nakon reakcija u novinama, brzinski sam prošao kroz dijelove zakona pa mogu odgovarati više načelno. U neo-liberalnom kapitalizmu mi već živimo u uvjetima koje ocrtava strip Alan Ford, iako nam se čini da većina nije toliko siromašna kao u grotesknim situacijama te brutalne društvene satire. No, nije pitanje jesmo li doslovce gladni i odrpani, nego koja prava uživamo i koliko sudjelujemo u ključnim političkim odlukama vezanim za javni interes. Možda većina nije gladna, ali postavljanje ograda koje odjeljuju prostor na onaj koji se plaća i onaj koji je besplatan doslovna je materijalizacija socijalnih razlika koje već imamo, samo one nisu uvijek doslovno vidljive. Naša jadranska obala jedan je od važnih elemenata nacionalnog identiteta i razumljivo je da smo svi tu naročito osjetljivi. Iz diskusije o zakonu čini mi se da izmiče urbanistički aspekt. Ideja obalnog poteza kao svima dostupnog javnog dobra dio je naše moderne tradicije: političke, socijalne, kulturne… Kontinuitet javnog prostora izuzetno je važan u svim okolnostima, a naročito na obali, i to je nešto što se treba čuvati kao civilizacijska vrijednost, ako hoćete i kao lokalna specifičnost. Podsjetimo i na urbanistički model odmicanja gradnje od obale gdje god je to moguće, što je izuzetno važno: zahvaljujući tom modelu na nekim našim poznatim rivijerama, primjerice u Brelima, formirani su prekrasni ambijenti uređene i javno dostupne prirode koji su i te urbane cjeline, ali i turizam učinili jedinstvenim, pa i kvalitetnijim. Od Brela do Makarske vi danas imate fenomenalnu uzobalnu šetnicu koju sam pretrčao više puta. No, što će se dogoditi ako novi veliki turistički projekti koji su izvan urbanih cjelina i koji s plažom čine “funkcionalnu cjelinu” zapriječe taj kontinuitet temeljem koncesija?

Darko Tomas/Cropix/Cropix

Trenutno ste u Rimu, a Talijani imaju gorka iskustva s koncesioniranjem svoje obale i privatizacijom plaža. Tamo je, izgleda, javnost zaboravila reagirati kod donošenja zakona. Može li se nama nešto takvo dogoditi?

- Radi se o drukčijim povijestima upravljanja teritorijem, naročito obalom i drukčijoj predodžbi o tome kome obala i plaže pripadaju. U Hrvatskoj baštinimo zanimljiv model koegzistencije industrije turizma i javne domene. No, kontinuirano svjedočimo urušavanju javne domene, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno, pa je nužno stalno biti na oprezu, pratiti, upozoravati, kritizirati. Kritike nikada nije previše i treba biti benevolentan prema eventualnim nepreciznostima.

Udruga Otočni sabor upozorava na tri zanimljiva problema novog prijedloga zakona: traže da nadzor nad upravljanjem pomorskim dobrom preuzme DORH, a ne politika; ukazuju da svako novo ograničavanje pristupa obali građanima znači regresiju u odnosu na sadašnja prava, te, što je možda najopasnije, na uvođenja državnog izvlaštenja privatnih vlasnika s prostora uz granicu pomorskog dobra ako je u pitanju interes investitora?

- Lokalne politike, dakle govorimo o općinama i gradovima, u nekim slučajevima su dobri gospodari prostorom, ali nažalost često vidimo da se ipak vode uskogrudnim i kratkoročnim interesima. U takvim okolnostima čini se logičnim napraviti što veću distancu između odluka o korištenju prostora i lokalnih politika. Nažalost, taj prijedlog koji cilja na preventivni učinak je ujedno i poražavajući simptom disfunkcionalnosti našega društva.

Zašto Hrvatska ne čuva obalni prostor kao svoj možda najvrjedniji resurs? Zašto se tako olako rasipa resursom kojeg nema napretek? Što nam to govori o vrijednostima političkih elita?

- Prostor je bez sumnje ključan resurs, ne samo na obali nego i drugdje. Dakako, na obali je utakmica za prostorom izuzetna i u toj utakmici imamo širok spektar takmaca: od najsitnijih investicija do krupnog kapitala. Zadnjih desetljeća velikih investicija i nije bilo previše, one su bile uglavnom usmjerene prema brownfield domeni rekonstrukcija već postojećih turističkih kompleksa, a devastaciju obale mahom su predvodile pojedinačne investicije podržavane od strane lokalnih politika, sve u ambijentu potpunog urušavanja strateškog promišljanja razvoja teritorija. Zanimljivo je kako koristite više teorijski pojam političkih elita koji u Hrvatskoj i nije validan. Što i tko su te političke elite? Iza dominantnih politika u Hrvatskoj praktični ne postoji nikakav pravi sadržaj. Postavimo jednostavna pitanja: koje institucija i koji ljudi – imenom i prezimenom - su zaduženi za sustavno, strateško i po mogućnosti interdisciplinarno promišljanje razvoja prostora? Nema ih. Iza pojma “političke elite” stoji zastrašujući sadržajni, intelektualni, pa i politički vakuum. Na terenu preostaju samo partikularni financijski interesi. Zanimljivo je da u takvim uvjetima urbanizam postaje manje bitan. Prostor se ne razvija temeljem sustavnih urbanističkih ideja, nego temeljem interpretacija zakona od lokacije do lokacije, od mikropolitika do mikropolitika. Zato su i polemike oko svih zakona koji se tiču prostora tako važne.

Što još možemo sačuvati na obali od galopirajuće turistifikacije i betonizacije? U kojoj su mjeri takvi procesi u zadnjih 30 godina nepovratno uništili hrvatsku obalu, a koliko je legalizacija zaustavila svaku mogućnost promjene postojećeg stanja?

- Turizam je ekonomski izuzeto značajan za Hrvatsku. No, kada kažemo samo “turizam”, mislimo na socijalni i društveni fenomen, a preobrazbe naše obale pokreće i financira “industrija turizma” kojoj je prostor temeljni resurs. Sasvim je prirodno da industrija turizma traži što više za sebe, a uloga državnih institucija je pronalaženje ispravnog balansa između interesa industrije turizma i javnog interesa. Ako je pitanje javnog dobra postalo previše apstraktno, taj balans trebao bi se bazirati na ekologiji u njezinu proširenom smislu, koji uključuje i socijalnu komponentu. Iako je pitanje tog balansa svjetonazorsko, on se do neke mjere može i znanstveno objektivno postaviti, donekle i kvantificirati. No, ne vidim da se netko time u Hrvatskoj sustavno bavi. Čini mi se da ključne urbanističke institucije u ranijim fazama post-socijalizma možda i nisu uništavane temeljem nekog smišljenog plana i pripremanja terena za nekritičku potrošnju prostora nego više zbog averzije i nerazumijevanja uloge društveno-korisnih javnih servisa. Pitanje je je li autonomni urbanizam u uvjetima perifernog neoliberalnog kapitalizma uopće moguć.

Mnogo ste se bavili modernizmom, pogotovo na primjerima turističke arhitekture na našoj obali. Sada se događa novi val gradnje velikih turističkih objekata, ali malo koji se može mjeriti s ostvarenjima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zašto smo niti pola stoljeća kasnije postali toliko bezobzirniji prema svom prostoru i odnosu prema obali?

- Arhitektura je neobična disciplina koja posreduje između interesa kapitala i javnog interesa, iako to nitko od nje ne traži. Ta etička, a ne estetska komponenta arhitekture je ono što je uopće čini društveno relevantnom. Bez te etičke komponente koja na sebe preuzima važnu političku ulogu i koja može kompenzirati i nedostatke urbanizma, arhitektura više ne bi ni postojala nego bismo sve zvali “dizajnom” prostora. Prije 50 godina arhitekti i arhitektice su, ne uvijek, ali često, kao autoriteti sudjelovali u odlukama vezanima za programe, strateške odluke i slično. Uzmemo li u obzir specifične društvene okolnosti jugoslavenskog socijalizma, došlo je do nekih jedinstvenih postignuća turističke arhitekture u Hrvatskoj. U okolnostima kada su arhitekti izgubili društvo kao partnere, oni sve više gube i poziciju autoriteta. Mogu biti stručnjaci u estetskim pitanjima, no gube priliku sudjelovati u fundamentalnim pitanjima koja su etička. Taj proces samo je dio šire slike seljenja pozicije moći iz domene “struke” u domenu partikularnih interesa. Čini se da se nalazimo u trenutku kada je arhitektura manje relevantna nego ikada. Ipak, vjerujem da je riječ o preslagivanju snaga i da arhitektura i dalje može djelovati kao sredstvo promjene, no na nekim sasvim drukčijim osnovama. U domeni turizma moraju nadglasati marketinške stručnjake i druge “eksperte” koji redovito polaze od argumenta uspješnosti određenog “provjerenog” modela i neposredne financijske koristi, a da ne uzimaju u obzir ikakve alternative ili širu sliku.

Darko Tomas/Cropix/Cropix

Jedan ste od rijetkih arhitekata koji je javno osudio projekt hotela u Postirama. Da se ta zgrada nalazi na nekom drugom mjestu možda bi se arhitektonski čak i mogla opravdati, ali urbanistički gledano, ona je trajno narušila prostor jednog pitoresknog otočnog mjesta. Hotel mu je ubio dušu i nepopravljivo ga osakatio. Teško mi je vjerovati da projektanti nisu znali u što se upuštaju i što će napraviti mjestu, ali nisu odustali. Politika je, odnosno planska dokumentacija, to naravno omogućila, investitori su beskrupulozni, ali zar vaše kolege nije nimalo briga za ljude koji tamo žive i nagrđeni prostor koji su iza sebe ostavili? Treba li, kako neki predlažu, takvim urbanistima/arhitektima oduzimati licence ili im uskratiti svako buduće bavljenje sličnim temama na obali?

- Arhitektura je uvijek u sprezi s kapitalom, bio on državni ili privatni. Kao što smo naglasili, arhitekti se i educiraju na taj način kako bi pokušavali ukrotiti investicije kojima uopće i nije inherentno razmišljati o javnom dobru. Ponekima to uspijeva, mnogi nakon nekog vremena posustanu u uvjetima kada nemaju nikakve saveznike: iza njih ne stoji urbanizam, ne stoje niti opće prihvaćene društvene vrijednosti. Promašena arhitektura je tek zadnji korak u slijedu pogrešnih odluka. Postoji nešto gotovo tragično u arhitektonskoj disciplini. Umjesto instituta kažnjavanja, bolje bi bilo raditi na sustavnoj edukaciji i arhitekata i šire društvene zajednice. No kako to provoditi kada, primjerice, više nema niti jednog aktivnog stručnog arhitektonskog časopisa koji bi na redovitoj bazi pratio arhitektonska zbivanja? Dakle, ne samo da više nemamo kritiku problema, nego nemamo niti sustavniju evaluaciju arhitektonskih vrijednosti. Ta situacija koja je također krajnje simptomatska također, čini se, gotovo nikoga ne zabrinjava.

Što treba hitno napraviti da bi se sačuvalo ono malo preostalog prostora uz obalu? Kako u njemu graditi i imamo li kao zajednica dovoljno (stručnih) kapaciteta da promijenimo svoj odnos prema obalnom prostoru, na kopnu i otocima?

- Nažalost, bojim se da neovisnih stručnih kapaciteta i odgovarajućih institucija nema. Ponekad sam sugerirao da bi bilo idealno kada bi najkvalitetniji stručnjaci bili angažirani upravo u javnim službama, oko tumačenja prostornih planova, izdavanja građevinskih dozvola i sličnih zadataka. No, taj se posao ne shvaća kreativno, a i izložen je pritiscima. Uloga konzervatora također je izuzetna, primjerice u zaštićenim ambijentalnim cjelinama, no vidimo da i tamo sustav ne funkcionira, primjerice zbog toga što urbanistički planovi i prakse njihova provođenja ne podržavaju temeljne vrijednosti i karakteristike ambijenata. Urbanistički planovi su razmjerno apstraktni, prostor se unutar pojedinačne namjenske zone promatra homogeno, a situacija se mijenja od parcele do parcele. Prostor treba razvijati temeljem racionalnih i ekoloških principa, njegujući dobrosusjedske odnose i stavljajući naglasak na javnu domenu. Kad bi se ti uvjeti zadovoljili, a uopće još ne govorimo o kulturnim pitanjima, situacija bi bila dramatično bolja. Ne vidim mogućnost boljitka, osim političke opcije koja bi odlučno stala na takvu liniju. A za uspon takve političke opcije potrebni su građani koji je odista i žele.

Da ste na mjestu ministra zaduženog za prostorno uređenje, što biste prvo poduzeli i na čemu biste inzistirali? Je li kasno za zaokret iz stanja u koje smo doveli naš prostor i da ga konačno počnemo graditi u skladu s uvjetima održivog razvoja?

- U toj imaginarnoj situaciji neovisnoj od palanačkih stranačkih politika započeo bih od izrade jednostavnog, sažetog ali vrlo preciznog dokumenta-manifesta o dugoročnom strateškom razvoju hrvatskog teritorija na kojem bi radio tim interdisciplinarnih hrvatskih i međunarodnih stručnjaka. Danas se te teme adresiraju fragmentarno: kroz pojedinačne zakone, urbanističke dokumente koji se ne referiraju niti na kakvu ozbiljnu ideju o tome kakav prostor trebamo, te kakvog želimo prepustiti nadolazećim generacijama. Iscrpljujemo se u detaljima, a šire slike nema. Ključno je da počnemo ozbiljno govoriti o odgovornosti prema raznolikim lokalnim identitetima koje baštinimo, te započeti otvarati nove razvojne perspektive bazirane na integralnom ekološkom pristupu. Živimo na teritoriju koji ima globalnu važnost i potencijale i naša dogovornost ne odnosi se samo na nacionalne okvire, nego na doprinos globalnoj zajednici. Umjesto generičkih i uvezenih rješenja, oslonimo se na uspješne eksperimente u našoj novijoj povijesti i krenimo dalje vlastitim putem.

Darko Tomas/Cropix/Cropix

Ako je stanje u prostoru najbolje ogledalo političkih i društvenih vrijednosti u nekom vremenu, kako biste opisali društvo i politiku koja je “kreirala” našu obalu zadnjih 50 godina? Koja nam je dijagnoza?

- Dijagnoza je katastrofična, s time da intenzitet devastacije nije svugdje isti. Odista rastužuje niska civilizacijska razina u kojoj je partikularni i osobni interes daleko ispred svega. Konurbacije oko naših povijesnih jezgri mahom distopijski su prostori iz kojih je protjerana svaka ideja zajedništva i javnog dobra. To su preizgrađeni ambijenti bez građevinske linije, bez pločnika, o trgovima i parkovima i sličnim urbanim kvalitetama da i ne govorimo. O arhitektonskoj kvaliteti tu je izlišno govoriti. U toj devastaciji konsenzualno sudjeluju i građani i politika. U konačnici, ti prostori jednostavno govore o društvu koje je izgubilo svoj dignitet i sposobnost da smisleno promišlja svoju budućnost, to je društvo kojem nije problem što se prezentira kroz kaos. I to je vrlo zabrinjavajuće.

Rezultati izvanrednih izbora u Splitu pokazuju da borba protiv kaosa u javnom prostoru koji generira politička korupcija postaje važna politička tema koju birači prepoznaju i čije nositelje kažnjavaju. Sličnu situaciju imamo u Zadru, gdje je jedan ugostiteljski objekt prožderao povijesni perivoj, ali opstaje zbog sprege politike i vlasnika, iako 11 godina radi protuzakonito. U Puli građani na referendumu odlučuju o namjeri privatnog investitora da gradi hotelsko naselje koje bi moglo uništiti lungomare. Postaje li odnos prema javnom prostoru konačno važna politička tema ili su to samo iznuđeni incidenti koji ne mogu preusmjeriti tok matice?

- Odnos prema javnom prostoru već je duže vrijeme jedna od središnjih tema političke mobilizacije građana. Aktualna vlast u Zagrebu izrasla je iz borbe za prostor, prisjetimo se i diskusija oko golf-resorta na Srđu u Dubrovniku. Uz primjere koje ste naveli, i u Opatiji je jedno od središnjih pitanja problem nekritičke izgradnje pretjerane gustoće, a našlo bi se i još usporedivih situacija. Prostorne nepravde i kontroverze svima su bliske i ponekad i nadilaze svjetonazorske razlike pa je oko njih lakše postići mobilizaciju građana. Dakle, sve to nisu nove teme. Možemo govoriti o novom tipu politika koje se ne artikulira primarno kroz svjetonazor, nego kroz nuđenje odgovora na konkretne probleme. No, jesu li te politike dugoročne i jesu li sposobne adresirati čitav spektar političkog života, drugo je pitanje.