Marko Vučetić, bivši saborski zastupnik i profesor filozofije i povijesti, osvrnuo se u tekstu za Autograf na uvijek aktualnu tematiku ustaša i ustaškog pozdrava.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Svima je dobro znano da je čovjek biće riječi i simbola. Jezik je izraz naše upućenosti na druge.
Da nema jezika i različitih simboličkih formi, ne bismo drugima mogli komunicirati istinu o nama, niti bi ti drugi nama mogli komunicirati istinu o sebi. Simboli u sebi sadrže mnoga značenja o nama koja jezikom ne mogu biti izrečena.
Mi komuniciramo riječima, jezikom i simbolima. Jezik i simboli su iznimno bitni.
Prošlotjedni događaj u Zadru, kada je zbog ustaškog znakovlja predsjednik Zoran Milanović napustio obilježavanje akcije Maslenica, nije bio incident, iako ga se tako prikazuje. To je prvenstveno bio događaj suprotstavljanja neslobodi.
Ustaški pokret nije bio pokret slobode, to je bio pokret neslobode koji je u funkciji smrti, zla i destrukcije. Jezik i simboli ustaškog pokreta su jezik i simboli neslobode, smrti, zla i destrukcije.
Zemlja koja nije porazila neslobodu, nije slobodna zemlja. Zemlja u kojoj se opravdava zlo, smrt i destrukcija, nije zemlja etičnosti i morala, to je zemlja u kojoj zlo, smrt i destrukcija imaju vlastiti govor, vlastite simbole i vlastito znakovlje.
Da smo zemlja slobode, ne bismo njegovali benevolentan i empatičan odnos prema ustaškom znakovlju. U slobodu hrvatskog društva nije ugrađeno, niti smije biti ugrađeno, išta što je nastalo u zločinačkoj tzv. NDH.
Poklič ”Za dom spremni” je poklič pale, izvitoperene ljudskosti koja komunicira jezikom egzekucije drugih. To su bile ustaše i tome je služila zločinačka tzv. NDH.
Onaj tko se poziva na poglavnika, ne pripada hrvatskom društvu, onaj tko na pitanje tko je on, odgovara da je ustaša, ne može pripadati hrvatskoj naciji, oni koji se okupljaju oko zločinca Rafaela Bobana, ne okupljaju se oko demokratskih vrijednosti.
Ustaška terminologija, ustaška ikonografija i protagonisti ustaškog pokreta ne mogu biti pozitivno vrednovani, jer je ustaštvo nastalo u funkciji egzekucija, progona i zločina. Ustaštvo jest egzekucija, ustaštvo jest progon i ustaštvo jest zločin.
Pozitivnost se ostvaruje negativnim vrijednosnim određenjem ustaštva, njegovim odbacivanjem i osudom.
Razumijevanje okolnosti koje bi dovele do opravdavanja ustaštva – pa makar to opravdavanje bilo u iznimnim okolnostima s kratkim trajanjem – nije ništa drugo nego opravdavanje zločina.
Ako netko smatra da je Hrvatska vojska zločinačka vojska, onda će tu vojsku vezati uz znakovlje koje pripada zločinačkoj tzv. NDH.
Ako netko smatra da se Hrvatska vojska borila protiv zločina, onda će burno reagirati na svaki pokušaj ustašizacije Hrvatske vojske, jer je ustašizacija ujedno degradacija pobjednika na gubitnika, branitelja na agresora, čovjeka na nečovjeka.
Ustaško znakovlje je uvijek čin agresije, a tom činu se Hrvatska treba i mora suprotstaviti.
Sloboda se ne ostvaruje razumijevanjem neslobode, zločina i agresije. Hrvatski vojnik istovremeno ne može biti hrvatski vojnik i pano za ustaško znakovlje.
Tko pripada, u otvorenom ili prikrivenom smislu, bilo kojem segmentu ustaštva, ne može biti hrvatski vojnik i nije hrvatski vojnik. Hrvatski vojnik se suprotstavlja agresiji, a ustaštvo jest agresija.
Biti ustaša znači biti aktivno neslobodan, dok prihvatiti suživot s govorom ustaštva, tom govoru se ne suprotstaviti i omogućavati mu život, znači biti pasivno neslobodan.
Čovjek je slobodan samo ako je njegova sloboda konstituirana u jeziku slobode. Takav čovjek reagira na govor neslobode.
Čovjek je neslobodan onda kada je njegov egzistencijalan horizont konstituiran u jeziku neslobode i događajima neslobode.
Čovjek slobode uvijek ima alternativu, dok čovjek neslobode nema alternativu, i zbog toga je opasan. Društvo bez alternative nije demokratsko društvo.
Društvo koje smatra da je u njegovu slobodu uključeno ustaštvo, društvo je koje nema alternativu. Riječ je o totalitarizmu, tiraniji odnosno o divljem bezakonju.
U takvom društvu je jedino moguće razviti razumijevanje za župana koji za sebe i svoju obitelj okupira kuće i stanove u vlasništvu države.
Tu okupaciju mu je omogućila politička stranka koja djeluje po principu izostanka svake alternative. Takva stranka ne razumije što je sloboda, jer joj odgovara nesloboda.
Samo u neslobodi je moguće članovima stranke dijeliti stanove i kuće, samo u neslobodi je moguće uzimati stanove i kuće, smatrati ih svojima i zbog toga ne odgovarati.
Samo u neslobodi je moguće da gradonačelnici stvaraju koruptivne mreže i da zbog toga ne odgovaraju.
Samo u neslobodi je moguće da saborski zastupnik dogovara prevaru birača i nagrađivanje onoga tko je voljan sudjelovao u prevari birača. Samo u neslobodi je moguće da premijer djeluje kao zaštitnik stranačke korupcije, a budući da je ta stranka izjednačena s državom, onda je on ujedno i zaštitnik korupcije u državi, i da zbog toga, naravno, ne odgovara jer ne postoje institucije pred kojima bi odgovarao.
Premijeru zapravo odgovara nesloboda i korupcija, jer tako stvara sustav koji nema alternative i koji nema alternativu. No imajmo na umu da država u kojoj nema alternative, jer je ne smije biti, nije demokratska država.
Takva država nema ni premijera, on je premijer prestao biti kada je izvršio udar na demokraciju kako bi zaštitio stranačku korupciju kao državnu korupciju.
Sasvim je razumljivo da takvoj stranci ne odgovara niti Hrvatska vojska koja je pobijedila agresora, uključujući i agresiju ustaškog znakovlja.
Takvoj stranci, budući da je i sama konstituirana u jeziku neslobode, odgovara neprestano stanje nedovršenog rata, a rat ne može biti dovršen sve dok nas se uvjerava da je naša sloboda izvojevana pod ustaškim znakovljem.
To je gruba laž.
No to je laž koja omogućava da župani dobiju kuće i stanove, da gradonačelnici stvaraju koruptivne mreže, da saborski zastupnici dogovaraju izborne prevare birača i da premijer obnašanje premijerske dužnosti poima kao platformu za učinkovitu zaštitu stranačke korupcije koja je ujedno i državna korupcija.
U društvu nepravde ništa ne znači ni povremeno ustaško znakovlje koje hrvatskog vojnika degradira na gubitnika.
U Zadru se, dakle, nije dogodio nikakav incident, u Zadru je razotkrivena laž i nepravda. I to je početak.
Bez suočavanja s istinom o našoj državi, društvu i institucijama, nikada nećemo biti u stanju nadvladati govor neslobode, napisao je Vučetič za Autograf.