Kalelarga je te 1986. godine, ka uostalom i puno puta prije bila poluprazna i umorno lina od tek finilog turističkog šušura. Kad lito izmiče zbrajaju se punti. Hotelijeri zbrajaju ”jata” njemačkih ”orlića”, novinari pizde o broju noćenja, a gradski štemaduri litnje punte bilježe u broju Švabica, nordijki itd. Oni malo niže rangirani zadovoljni su sa Čehinjama i domaćim piplicama iz Osijeka, Kruševca ili Tuzle. Svi završni litnji računi najčešće su daleko od istine, a i koga briga za to, važno je da se o nečemu govori.
Kafić ”Kompas” jedna je od onih štacija na Kalelargi, gdje se dozna i ono što se ne zna, gdje se sastaju i traže oni koji su stalni inventar i oni koji ka slučajno navrate s vrimena na vrime. Odavno espresso nije tako dobar ka u neka ranija vrimena, a ko u ”Kompas” uostalom dolazi samo radi kave.
Toga je dana ka‘ po nekoj nepisanoj užanci svoje piće ispijalo dobro znano svakodnevno društvo. Isluženi muzičari ugovarali su još tu i tamo nekakvu lokalnu sitnu gažu, a odavno penzionirani dragovoljni prvoborci seksualne revolucije parili su oči i slinili gledajući mlade piplice u minicama. Za prvim stolom uz samu kolonu poznate zadarske udavače uvjeravale su sebe da su dvadeset godina mlađe, pa tako i sve ostale, iako nema tog idiota, koji bi u tako nešto virova. Jeftini trikovi sa talijanskim krpicama i ulična parlatina koja je u neskladu sa prvim borama odavaju grčevito nastojanje da se bude u trendu. U par riči reklo bi se da su za te udavače odavno partili lipi dani mladosti.
Za stolom iza njih razvikan ka i uvik Đole Pajser ”prodaje” već prašnjave teze o munjevitom bogaćenju. Đole Pajser – beogradski mafiozo dolazi u Zadar uvik kada šjor J. ide tuć more, a šjora K. ostane sama samcata u stanu punom suvenir-sličica iz Japana i jeftinih drvenih figurica iz Afrike. Kad bi Đole i šjora K. orgijali po stanu, zlobnici kažu da ih je i šjor J. moga čut negdje na Indijskom oceanu. Čak su i dica kod Foruma mogla čut glasna stenjanja od svakodnevnog štemanja, tako da su lipo lakirane figurice iz Afrike padale sa regala od strastvenih kućnih igara šjore K. i Đole Pajsera.
Odmah kraj udavača s druge strane šjor P. ispija kavu s šjora A. Ona mu govori Vi bez obzira što 20 godina zna sve o njegovoj ženi, dici, babi i sve tako do desetog kolina. Čak i to da dva miseca nije popravija špinu u vikendici, a da se ne govori koji broj mudanata nosi i kako je alergičan na mladu kapulicu. Cili grad zna da je šjor P. moga napravit još dvi vikendice koliko je on potrošija na šjoru A.
Na drugoj strani kod seksualnih dragovoljaca u penziji dvije sitne fifice govore o cijenama u Trstu i kako nikad neće pravit takav štrapac. Iskusni dragovoljci ih ne primjećuju. Očito da pripadaju ”ŽNJ” klasi. Konobar vješto prolazi između stolova i zaustavlja se kod dviju gospođa servirajući im capuccino i čašu vode, ali bez leda, kako je zamolila odavno oronula, nakinđurena zlatnim prstenjem i kolajnom te napadno našminkana gospođa. Njena sugovornica u demodiranoj haljini i frizurom iz nekog zaboravljenog vrimena ka i gore spomenuta zlatom optočena dama, pripadaju onoj uvik prepoznatljivoj kolekciji izložaka iz zbirke dekadentne a nekad značajnih grupacija građanskih familija. Bez obzira na zlato i prstenje, to je onaj prepoznatljivi ostatak bogatih talijanskih gospodskih familija odavno osiromašenih za naše pojmove. To što gospođe imaju prestižno mladenačko obrazovanje stečeno u Padovi i Firenci, u zagušenoj malograđanskoj sredini punoj mediokriteta, gotovo ništa ne znači.
Isprid ”Kompasa” toga je dana sidija i stariji bračni par iz Njemačke, pomalo začuđen bučnom atmosferom koju je predvodio Đole Pajser i poštijer koji ispija pivo ka da ima usisavač u ustima, a taj šušur su upotpunjavali njegovi rođaci iz Banjevaca. Dva društvena marginalca vrebala su upaljače i torbice na stolovima, čekajući trenutak nepažnje njihovih vlasnika. Jedan uglađeni gospodin čitao je široko raširen ”Vjesnik” zaklanjajući onaj uvik spreman pogled dragovoljaca seksualne revolucije. Osim toga gospodina koji je sidija sam, za zadnjim stolom svoj macchiato je pija šjor M. šutljiv i pomalo odsutan. Nije ni trepnija kad mu je ulični žicar tražija dinar, a isto tako kad mu je poznati gradski redikul nešto bez veze dobacija. Jednom rukom je okrića šalicu poluispijenog macchiata, a drugom vrtija ključeve i izgledalo je ka da ih broji. S vrimena na vrime bacija bi očadu za nekom od uvik lipih zadarskih dama. Poput iskusnog tičara čuvao je praznu stolicu ka zadnju baketinu. Dva puta je odvraćao potencijalne sjedače, pravdajući se da je stolica zauzeta. Odnekud se čuo Oliver i njegov ”Galeb”, a neko se dite deralo, jer mu mater nije tila kupit sladoled. Isprid gospođa iz prošlih vremena zastane u šetnji penzionerski trio, stalnošetajući inventar Kalelarge. Prvi, nekada sitni kancelarijski miš u ”Jugotankeru”, drugi koji voli da ga zovu ”drug”, bivši oficir JNA koji je cili život minja gradove republika i pokrajina Jugoslavije svojim je baštardnim govorom nasmijava sve oko sebe. Treći penzioner odradio je svoj radni vijek što na brodu, što u ”Bagata”, što u Njemačkoj. Lipe tri face, tri šetača i niko ne pamti da su ikada bacili piće ne samo u ”Komapasa” nego nisu njanke sili na zidić kod Foruma ili na koju od šentada na rivi.
Šjor M. je i dalje sjedio sam. Đole Pajser pun energije bučno je dominirao prostorom oko sebe, a šjor M. bi ga tu i tamo pogledao. Šjor M. koji je imao zavidnu biografiju srcelomca i poliglote, pa vrsnog zabavljača i neutješnog patnika za obećanim blagostanjem s druge strane Jadrana, sad u pristojnim godinama vrebao je svoje zadnje žrtve. Punti nakon 50 godina staža na Kalelargi ne da vride dvostruko, nego za njih nema tih šoldi kojim se mogu platiti, ali sve manje je šanse da se napravi kakva takva akuža. Njegovo dječačko maštanje o blagostanju tamo negdje priko granice, prizemljio je realitet bračnog života. Brižan i odgovoran muž i otac dvaju bisera s jedne strane, vodio je očajničku borbu sa onim drugim u sebi, a to je zajebant života. Poslovična bodulska racionalnost koju mnogi poistovjećuju sa škrtošću kod njega se vječno sukobljavala sa nekadašnjim raskalašenim i rastrošnim studentom koji je gladujući danima čuvao zadnji dinar da nekakvu ljetnu damu iz Ogulina impresionira buzarom od škampa u kakvom prestižnom restoranu. U tim njegovim unutarnjim dvojbama gdje se svakodnevno nalazio, pobjednika nikad nije bilo. Doduše ponekad prevagne onaj šjor M. – iracionalac, ponekad onaj drugi, šjor M. – rastrošnik.
I tada ka da se sve na Kalelargi okrenulo. Isluženi muzičari prestali su razgovarati. Dragovoljci seksualne revolucije razoružano su stali s parlatinom. Udavače su zaštekale i glasom i pameću, a poštijeru je ostala pjena od piva na mužjačkim brcima. Đole Pajser osta je u glupoj pozi ka komad stine i totalno bez teksta. Čak je i šjora A. vidno ljubomorna, pogledala svoga dugogodišnjeg ljubavnika, a samo zato što je i on usmjerija pogled prema sredini Kalelarge. Demodirane gospođe ništa nisu primijetile isto ka i penzionerski trio.
A što se to dogodilo na Kalelargi te 1986. godine na izdahu još jednog vrilog zadarskog lita? Dugim, pomalo slow motion koracima ka nekakva manekenka ili foto model, visoko podignute glave, vitkog stasa i razoružavajuće lipote, prema ”Kompasu” je dolazila koludrica. Ma kakva koludrica. Boginja. Madona. Vanzemaljsko svjetlo. Blještavi slap lipote.
Zadarskom žilom kucavicom prolazila je gracioznost, božanstvena čednost, i u svom bezgrišju ostavljala je za sobom dugu neizvjesnu tišinu u kojoj je bilo izmišano divljenje, zavist, neuhvatljivost i tiha suzdržanost. Kroz tu tišinu ušuljala bi se pokoja pritajena brzopotezna u po glasa izrečena erotska želja, priproste kurbarske misli koje su rušile cili taj svečani dojam. Ka da je vrime stalo. Koludrica je tih desetak metara prošla hladno, pomalo tužnih očiju, ne znajući da su se njenom pojavom u tren izmišale raznolike misli, potajne munjevite želje, zaustavili razgovori. Čak je i konobar, koji inače rutiniranom hladnoćom profesionalca gotovo ništa ne vidi osim je li ko ostavija manću zastao, i neodlučno se našao u glupom položaju sa pijatencom iznad glave šjor M.-a, i lipo mu po ramenu iskapa nešto iz neservirane čaše. Šjor M. nije primjetija to kapanje po ramenu, ali je zato munjevitom brzinom ka nejvještiji aparat registrira koludricu. Rendgenski doslovce.
Koludričina odora u tren mu se učinila ka duga večernja vešta od crnog muslina koju je jednom vidija na otmjenoj gospođi davnih 60-ih na nekom balu u Viareggiou. Mlado koludričino tijelo činilo mu se da raznosi taj hipotetički muslin cilon Kalelargom, a lice bilo ka i mliko sa malim prigušenim osmjehom na kraju usana, zadržalo je ipak pomalo leden izraz. Očito je koludrica znala što u tom momentu misle gotovo svi na Kalelargi. Jedino je šjor M. u jednom djeliću sekunde primijetio nešto što niko u ”Kompasa” nije. U jednom trenu kad je koludrica iz ko bi ga zna kojeg razloga dodirnula sljepoočnicu, dobro je vidija da na lijevoj ruci između palca i kažiprsta sa vanjske strane stoji slovo M. U tom dodiru sljepoočnice bilo je nečeg mističnog. Šjor M. je to protumačio kroz stotine znakova od banalne pomisli na na nešto ka pozdrav, do one stupidne da baš njemu pokazuje slovo M na ruci između palca i kažiprsta. Zašto baš slovo M?!
I tada, dok je koludrica odmicala prema Sv. Stošiji, u toj putujućoj tišini koja je ostajala iza nje, jer čuli su se samo njeni tihi koraci, odjednom ka da je neki vulkan proradio. Izmišali su se glasovi gostiju u jednu nerazgovijetnu gomilu glasnih misli i svakakvih komentara. U tom govornom košmaru bilo je zločestih ženskih ogovaračkih riječi, erotskih prostota poštijerovih banjevačkih rođaka, grotesknog i prostačkog komentara Đole Pajsera, do mirne i turobne tišine, te bezlično ukočenog lica šjor M.-a. Mislio je na slovo M. Je li to tetovaža, igra sjenki pregiba kože, vanvremenski sinjal ili nešto što uopće možda i nije postojalo.
*****
U sljedećim danima o koludrici se u ”Kompasu” više govorilo nego o košarci, novcu, politici ili onom ”tko koga” i ”tko s kim”.
Analiziralo se njeno pojavljivanje. Koludrica-boginja. Koludrice doduše svakodnevno prolaze Kalelargom, ali Ona je bila nešto posebno. Sam bog ju je posla. Božanstvena u svojoj gracioznosti i lipoti u tom čudesnom hodu koji razoružava. Svi govorljivi mužjaci pred njom odjednom postaju mali šugavi plebejski miševi paralizirani za jednu jedinu suvislu riječ koja okovana u grlu ostaje usniti bez snage da se izusti.
Tisuće teza strujalo je za stolovima ”Kompasa”. Visokoumni mudrijaši prolivali su razne teze, od onih nebuloznih, kao da je koludrica neka glumica, jer se tih dana u zadarskom području snimao nekakav film, do fikcije da je to neka studentica koja je zbog nesretne ljubavi pošla u koludrice. Čak je bilo teza kako je koludrica ustvari nekakva manekenka koja je poslužila televiziji za skrivenu kameru koja snima face ispred ”Kompasa”, dok ona proliva svoju lipotu drevnom Kalelargom. Svi su svašta pizdili. Puno pameti se prolivalo, ali bez nekog realnog uporišta.
Nekakav nadobudni električar tvrdija je da se radi o kćeri poznatog političara koja je ostala u drugom stanju, pa je dite rodila kod časni u Zadru. Tvrdija je taj električar da je ta ženska iz Čakovca, a da je otac diteta isto tako sin nekog drugog političara. Đole Pajser je zaključio da je sve to furbasta izmišljotina nekog nadobudnog novinara, koji pokušava napisat nešto ka ono kako lipa ženska, a u ovom gradu je slučajno ta koludrica, djeluje na ponašanje i reakcije običnog svita.
Nebulozne teze su se valjale iz dana u dan. Jedino je šjor M. mislio da je koludrica sa slovom M između palaca i kažiprsta došla baš njemu poslati taj nekakav neobjašnjiv znak. Nakon nekog vrimena svi su zaboravili koludricu i samo rijetki su se sićali tih dana na kraju ljeta 1986. godine.
*****
Deset godina poslije ”Kompas” je osta skoro isti, ali neki sad drugi likovi imaju svoja rezervirana mista. Rat je učinija svoje. Neki su tipovi jednostavno nestali bez ikakvog znaka, ne ostavivši išta što bi podsjećalo da su postojali i da su dio životnog vijeka ostavili u ”Kompasu”.
Dragovoljni prvoborci seksualne revolucije čak se više i ne sićaju svojih krvavih bitaka. Ono malo isluženih muzičara jedva da mogu nešto sitno zaradit na nekom trećerazrednom piru. Đole Pajser tko zna di je nesta. Šjor J. više ne tuče more, a kad nediljom usisava prašinu sa afričkih figurica, šjora K. sideći u fotelji s uzdahom se siti uzbudljivih ”bitaka” sa beogradskim mangupom po trosobnom stanu uvijek odsutnog pomorca. Nadalje, neki su ”otplovili” sa ovoga svita put raja ili pakla. Šjor P. i šjora A. koja mu se (iako to više i nije važno) još uvik obraća sa Vi i dan danas ponekad dođu na piće u ”Kompas”.
Šjor M. redovito svakog dana nakon uredno obavljene spize pije svoj macchiatto u društvu prijatelja. Uglavnom se razgovara o malim mirovinama, glupim političkim odlukama, o nekim novim facama koje su se iznenada obogatile, a prije rata su bili totalni anonimusi i doslovce mižerija bez gaća.
Udavače su nestale, tko zna gdje su i s kime. Poštijer se prominija. Sada na piće dolazi neki novi. On ne pije pivo i nema rođake iz Banjevaca. Stare gospođe tko zna da li su uopće žive. Ravnokotarski naglasak uglavnom sada dominira ”Kompasom”. Penzionerski trio se raspa, samo tu i tamo prođe penzionirani kancelarijski miš nekadašnjeg ”Jugotankera” sa unukom kojega zna odvest na sladoled.
Nekakva dva para studenata iz Finske bučno su se zabavljala, očito nekakvim anegdotama. Nitko nije razumija finski. Mogli su pizdit što ih volja. Za prvi stol do vrata točno s druge strane gdje je sidija šjor M. sila je gospođa s malom divojčicom, koja je ispijala sok i igrala se s nekakvom modernom elektronskom igračkom, a gospođa je naručila capuccino bez cukra.
Šjor M. je rješava križaljku u nekakvim novinama i tu i tamo bi pogleda okolo, malo prema Kalelargi, malo gospođu, pa opet rješava križaljku i tako sve po redu.
Nepoznata gospođa bila je u najlipšim godinama poput zrile dunje, bez ijedne bore na licu. Po odjeći reklo bi se po domaću da se dobro udala. Njen ozbiljan pogled i držanje odbijao je sve eventualne zadarske lovce na ženske skalpove. S vrimena na vrime prebacila bi livu preko desne noge, rukom zabacila padajuću kosu, ponovila to sa desnom na livu i bila potpuno u svojem điru.
Odjednom ka da se sitila. Iz male platnene torbe izvadila je nekoliko razglednica i tihim glasom zamolila šjor M.-a da joj posudi kemijsku.
Šjor M. dok joj je pruža kemijsku osta je ukopane ruke točno na po puta do gospođe. Ona ga je iznenađeno pogledala vjerovatno tražeći objašnjenje za njegovu ukočenost. Šjor M. je držao kemijsku pogleda uperenog u gospođinu ruku. Između palca i kažiprsta vidio je tetovirano slovo M.
Gospođa uzme kemijsku, ispiše razglednice, vrati kemijsku, zahvali se, pozove divojčicu i krene niz Kalelargu.
Ruka šjor M.-a dugo je ostala ukočena u zraku, a pogled je ostao zakovan prema stolici na kojoj je maločas sjedila nepoznata gospođa. Nakon nekog vrimena konobar je ukočenu i u zraku zadržanu ruku šjor M.-a te okovani pogled protumačio kao vježbu iz joge.
Gospođa je zaboravila platiti capuccino.
*Lovre Kovačević, poznati autor tekstova i glazbe za pjesme brojnih zadarskih i dalmatinskih izvođača, godinama piše priče inspirirane anegdotama iz života Zadra i Zadrana. Priče iz njegove zbirke "Male zadarske štorije" mnogi su pročitali u rukopisu, ali dosad nisu bile objavljene. Objavljujemo uz dozvolu autora, oprema teksta je redakcijska.