U najvećoj tragediji u novijoj povijesti "Jadrolinije", nakon pogibija pomoraca tijekom Domovinskog rata, život su na Malom Lošinju nakon kobnog pada pramčane rampe s trajekta "Lastovo" izgubili iskusni članovi posade s područja Dalmacije.
Riječ je o vođi stroja Bošku Kostoviću (56) iz Vinišća, te kormilarima Marku Topiću (38) iz Solina i Denisu Šariću iz Zadra, a porijeklom iz Zemunika Donjeg.
Upravo je strojar Boško, prije samo tri i pol godine, našoj kolegici Tanji Šimundić Bendić s velikom ljubavlju govorio o "Lastovu", trajektu koji otočanima i spašava živote.
U nastavku donosimo veliku reportažu s legendarnog trajekta iz veljače 2021. godine:
– Astisusa stare karanpane, ko će u ovo uć, ko će iz ovoga živ izać – evo što čini ljudsko neznanje. Evo što oni koji sude po vanjštini kažu za diku i ponos Jadrolinijine flote, legendarni trajekt "Lastovo". Ma neka im se baš dogodi orkansko nevrijeme i zatekne ih na Lastovu, Korčuli ili oko Hvaru. Kako bi Boga molili da im baš ta demode škatula od 72,6 metra i 50 godina života dođe u pomoć.
Jer jedino "Lastovo" ide i po 4, 5 mora, kad nitko drugi ne ide, kad niti jedan drugi brod ne smije i ne može izaći van.
Evo baš nedavno je iskočio iz ture Lastovo – Vela Luka – Split kako bi u Starom Gradu pokupio putnike koje je podivljalo more zarobilo na otoku. "Lastovo" ima i svoje obožavatelje koji ga prate na njegovoj Facebook stranici.
– Da ga nema, otočanima nema ni života. Treba mu spomenik dignit, kad nitko ne plovi, on ide. Zato što je odličan brod, i zato šta ima najluđu, najbolju posadu na svijetu – hvale Lastovci i Korčulani svoj oldtajmer.
Hajmo mi na brod, da vidimo to ludilo od posade i "japanca" iz škvera Kurushima, koji je služio osam godina na Pacifiku, da bi 1978. godine došao u Jadransko more. Koji plovi na najtežoj nam ruti u ovom dijelu Jadrana.
Znate li da kada se prođe punta od Vele Luke i brod zaokrene prema Ublima, ulazite u četvrti kanal od Splita, ravno u otvoreno more. Ako vas tu uhvati nevera, jadna vam majka.
– Prije dvi godine uvatila nas je orkanska bura i pratila nas je od Lastova do Splita. To je bilo baš grubo. Ma nije to problem nama, nema tu straha, može to ovaj brod izdržat, ima on građu za otvoreno more. Nego šta je satralo putnike, rigoleta je bilo na sve strane. Oni nisu imali vrimena ni kesu iz borše izvuć, to je bilo ajme. Najgora su juga i lebićade, evo taman u dvanesti i prvi misec – veli Joško Radić, vođa palube.
Milo nam dođe kada vidimo kako posada tepa "Lastovu" da je starčić. Sve utiho, da ga ne povrijede. Jer i brod, kažu, ima dušu.
A što se tiče srca, dobro ga je bilo udarilo, u požaru 1994. u Ublima na Lastovu izgorjela mu je cijela makinja. Vođa stroja Boško Kostović kaže kako je "Lastovo" tada drugi put rođeno.
– Ostarija mi je, je, ali ide to i dalje hrabro. I do tog požara i 95., kad su mu prominjeni motori, nikad on nije ima kvara na njima. Otočani nas obožavaju jer smo im mi pupčana vrpca s kopnom. Donesemo im ako šta triba, lijekove, u zadnje vrime često stari kruv za koze i ovce. Sve je više OPG-ova na otoku – veli Kostović.
Sjeća se i on jednog velikog nevremena, vijađa od Splita put Visa, po pobjesnjelom jugu, iz centra ciklone. Dočepala ih se taman kad su izašli izvan Paklenih otoka. Do Visa im tada normalno treba 20 do 25 minuta, a taj put više od sat i pol. Sjeća se kako su svi putnici iz salona izašli van i stali kraj ograde.
– Mislili su – gotovo je, ovo je kraj. Govorili su, potopit ćemo se. Ovo je zadnje. To je bilo nevrime ajme majko. Ma šta van je, ma di ćemo se pripast, pa ovaj su brod gradili Japanci, radija se kako se brod triba radit. To je izdržljivo, to je rađeno za otvoreno more. Nisam nikad sumnja u njega, ni u moju makinju. Nisu mogli virovat kad smo ih na kraju žive i zdrave dovukli do luke. Jesu li vam rekli da ga zovu "Car"? E, "Car" – kaže Boško.
"Car" je nemilo puta uskakao i kad je trebalo dovoditi bolesnike s otoka. Govore nam na brodu kako su u jednoj gruboj vožnji dolje u utrobi imali vozilo Hitne pomoći. Nisu ni znali da je u njemu bio mali pacijent, dijete koji je brzo moralo u Split.
U Veloj Luci sve je mirisalo na mirno more, nije bilo ni zamaha bure. Ali kad su izašli van, počelo je ludilo. Zapjenilo se na sve strane, počelo je zanositi. Digao se strašan vjetar. Tek su poslije shvatili da su dolje čuvali najvrjednije blago, jedan mali ljudski život.
– More od 5, to su valovi do četiri metra. Kada vam to udre u provu, zna skočiti preko cijelog broda do krme. I prođe jedan val, ti se digneš, padaš, čekaš drugi. To je to, opis posla. Lunapark. Poniranje, posrtanje, valjanje, svega tu bude. Ima i situacija kada ni mi ne možemo izaći na more. Malo to snerva otočane jer misle kako "Lastovo" može sve. Ali koji put stvarno ne može. Sve na brodu znaju. Svaki već ima svoje mjesto u salonu, donesu jastuk, pokrivač, sokove, marendu, i onda malo odspavaju, utuku duge sate do Splita – veli prvi časnik palube Ivan Vulić.
Kapetan broda Igor Bačić: Stres postoji, i lagat će svaki koji kaže da to nije tako, ali ‘Car‘ prkosi svemu
Ima stresa, ali i dobre kužine
Na dan našeg posjeta tekao je taman drugi radni dan novom članu "Lastova", iskusnom kapetanu Igoru Bačiću. Dosad je radio na brojnim prugama po srednjodalmatinskom arhipelagu, a nakon iznenadne smrti bivšeg zapovjednika Josipa Radića dobio je novo radno mjesto.
I stao uz bok iskusnom kolegi iz druge smjene, kapetanu Miljenku Milu Sršenu. Početak je, kaže, bio malo stresan. Treba se uhodati, naučiti sve posebnosti ove plovidbe.
– Ali dobro je, uz ovako iskusnu posadu proći će lako i ti prvi dani. Da, stres postoji, i lagat će svaki koji kaže da to nije tako. "Car" prkosi svemu, i iako nije najbrži u flotili Jadrolinije, usprkos godinama i gabaritima razvija veliku brzinu. A zašto prkosi svemu? Zbog posebne građe koja mu daje mogućnost da se nosi s otvorenim morem. U svakom slučaju, respekt – veli zapovjednik Bačić.
Brod nije tek morski bus, on je plutajuća kuća. On je u smjeni dom i mladom kormilaru Marku Šušku, koji nam kaže kako bez obzira na priče o najluđoj ekipi, iza svega stoji iznimno uigran, iskusan, hrabar tim i odlični kapetani.
Dom je u smjeni i Anti Babaroviću iz Milne, drugom časniku stroja koji je tu došao nakon navigavanja po "japancima", po debelim morima. On i kaže kako na "Lastovu" nema greške.
Dom je i fetivom čoviku iz zabrđa, Iliji Bratiću iz Neorića, onom bez kojeg ništa ne ide. Jer Ilija je kuhar, pomorac već 43 godine, a na ovom brodu tri. Fale mu kužinu.
Ilija je kogo, pomorac već 43 godine, a na ovom brodu tri. Fale mu kužinu
– Fale, fale, ma nije problem kužina, nego ljudima udovoljit. Razumite, neko neće jedno, drugo, neće ni treće, a četvrto je psihijatrija. Volimo se mi šalit, mi smo svoji. Moj radni dan počinje u 4.30, marenda je u 6, a ja volim svima ugodit. Danas imamo lešeg mesa, tripica, pasa, lešo, ramstek. Restoran. Juva je obavezna, a vole i paštu. Kako čovik iz Zagore ovde? Pa to je nama u krvi – veli Ilija, a ekipa se smije.
Jesmo li vam rekli da ova pruga ne spada baš u poželjne destinacije? I kako ulazi u kategoriju koja je slabije plaćena, pa ljudi s morske linije, kojima radni dan počinje jako rano i traje jako dugo, imaju manju plaću od onih što do svoje luke dođu lakše, brže. Usprkos svemu što prolaze. Bogme, čudna je to neka logika. Baš čudna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....