Komina masline je jeftin i dostupan energent, a ne otpad

Korištenje komine masline preostale nakon cijeđenja ulja nije 'izum' novog vremena: u sjećanju starijih otočana još je slika 'kolača', komada krute komine izvučene nakon stiskanja u tradicionalnim prešama (ili, još prije, gniječenja nogama), koji su se zajedno s drvetom ubacivali u kućno ognjište (komin, što bi moglo navoditi da je i komina dobila naziv vezan uz ognjište, mada je izvorno točnije reći kamin – lat.caminus, grč.kaminos - što znači isto: ložište).

Takve stare slike i običaji, pa i komina kao pomoćni i zlaza vrijedni energent, nestali su u nas, prvestveno se to odnosi na Dalmaciju, s procesima urbanizacije i industrijalizacije Jugoslavije kada je poljoprivreda pala u drugi plan, s tim i zlata vrijedna maslina, i kada je došlo do drastičnih pustošenja sela u dalmatinskom zaobalju i otocima. Nije stoga čudno da je nostalgična "Maslina je neobrana" Drage Britvića postala jedna od najpoznatijih dalmatinskih himni.

Maslinarski pokret

Nekoliko godina nakon Domovinskog rata nastao je jedan novi maslinarski pokret u Dalmaciji: uz podršku države i jedinica lokalne samouprave u desetak godina zasađeno je novih po nekoliko stotina tisuća stabala maslina i to u svim dalmatinskim županijama, a obnavljani su i stari maslinici. Taj trend traje do danas pa je, recimo, samo Zadarska županija sada već došla do blizu milijun stabala maslina iako je tek jedan dio registriran u ARKOD sustavu. A Zadarska je županija druga po broju stabala u Hrvatskoj, iza Splitsko-dalmatinske županije.

Sa sadnjom novih maslinika, logično, značajno se povećao i broj uljara - sada ih je u četiri dalmatinske županije oko 160. Novi su pogoni za preadu maslina instalirali moderna postrojenja, s dekanterima druge i treće generacije i kod svih se pojavio zajednički problem – pitanje kako zbrinuti ogromnu količinu komine koja je u kašastoj, kaljužnoj formi nakon cijeđenja ulja.. Kako komina nosi i preko 80 posto ukupno prerađene količine maslina, a tome se još treba pridodati i voda koja se koristi u postupku proizvodnje, naravno da je zbrinjavanje ostatka bio gotovo glavni problem uljara koji se snalaze kako tko zna. A i danas je uglavnom tako s tim što su se vlasnici uljara naplaćali kazni zbog nepravilnog deponiranja komine. Mada hrvatski zakon ne tretira kominu kao otpad, a pogotovo ne kao opasni otpad, već kao 'ostatak', ma što to značilo, nepravilno deponiranje koje znači procijeđivanje vegetativne pa i tehnološke vode u podzemlje nosi i visoke kazne vodopravnih inpektora. Ispravan način deponiranja komina znači izgradnju nepropusnih bazena, njezino prirodno isušivanje, odležavanje, a s tretmanom pomoću određenih vrsta algi taj bi se proces ubrzao i tako tretirana komina se može koristiti kao gnojivo.

Zanimljivo, u cijelom tom novom maslinarsko-uljarskom pokretu jedan od prvkih koji se zainteresirao za korištenje komine kao energenta bio je strojar. Dipl.ing strojarstva, prof.dr.sc.Stjepan Risović, redovni profesor na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, za jednog je posjeta Andaluziji, španjolskoj pokrajini s najvećom koncentarcijom maslina na planeti, još je prije 20-ak godina obišao velike energane za proizvodnju toplinske energije. Pogoni su koristili praktički neosušenu kominu, a u njima se proizvodio i višak topline koji se, dalje, koristio u elektranama. Španjolci, ali i Talijani i Grci, na taj se koristan i ekološki čist način, u zatvorenim sustavima istovremeno rješavaju komine, ali i proizvode energiju.

Prof.Risović je nakon toga počeo istraživati svojstva komine i vrlo brzo spoznao da je njezina enegetska vrijednost čak značajno veća od one koje ima drvo: od kilograma ogrjevnog drva dobije se do maksimalno pet kWh enegije, dok kilogram komine ima 6,6 kWh. Usporedbe radi lož ulje ima energetsku vrijednost od koji 10 kwh.

Zagrebačkom profesoru je istraživanje komine uz stalni posao i projekte na kojima je radio bio u drugom planu, ali je prije osam-devet godina upoznao sa Željkom Uzelcem, također inžinjerom strojarstva ali jednom od dvojice zadrugara u PZ Masline i vino u Polači u Ravnim kotarima koja je 2006.g. zasadila 11.500 stabala maslina čije plodove prerađuje u vlastitoj uljari. Uzelac je, kao i ostali uljari, došao do problema zbrinjavanja komine nakon prerade koja je, primjerice, preklani dosegla 200 tona maslina. Zato je došao na zamisao izgradnje centra za preradu komine kao energenta koji bi mogao zamijeniti drvo i drvene pelete u istovjetnim pećima. Uzelac i prof.Risović, a susreli smo ih ovih dana u Zadru, razrađivali su budući projekt centra za sakupljanje i preradu komine za područje cijele sjeverne Dalmacije, u igri je bilo nekoliko tehnoloških zamisli – od bazena za ocijeđivanje i sušenje komine do tunela za potpunu dehidraciju jer je stupanj vlažnosti mase utjecao na njezin volumen i mogućnosti manipulacije. Glavni cilj je bio postići suhu rasutu, gorivu masu, dakle ne pelete, koja bi bila upotrebljiva u standardnim pećima za pelete. Na kraju su od projekta odustali: visina početne investicije i nesigurna sirovinska baza koja ovisila o rodnosti maslina, ali i o volji drugih uljara da kominu transportiraju do takvog centra, nisu jamčili profitabilnost pogona. Uz to, zvuči nevjerovatno, ali ni baza od milijun stabala maslina na području sjeverne Dalmacije s prosječnom rodnosti od 10 milijuna kg ploda godišnje nisu jamčili da će ogrjevna komina kao proizvod za tršište energije biti isplativo rješenje.

-Pogotovo - kako kaže prof.Risović - dok je šume i šikare.

Velike uštede

Izazov korištenja komine kao vrijednog i jeftinog energenta javio se i kod drugih. Svjedobno je "Slobodna Dalmacija" pisala o umirvoljenom inžinjeru strojstva iz Zadra Milanu Novoseliću koji je 'izmislio' palamenik peći za izgaranje komine, a s tom je peći grijao vlasitu kuću. Mada se jedan poduzetnik iz Čakovca zaintesirao za serijsku proizvodnju Novoselićeve peći nije poznato da li je do realizacije tog projekta i došlo.

Međutim, jedan drugi ravnokotarski uljar, Željko Vrsaljko, vlasnik uljare Nadin, jedan od onih koji se susreo s problemom velike količine otpadne komine, krenuo je jednostavnijim putem – do Italije. Tamo je pronašao i za oko pet tisuća EUR-a kupio ponešto modificiranu peć za pelete snage 60 kilovata u koju ubacuje kominu iz uljare prosušenu na asfaltnoj površini na zraku i suncu. Dovozi suhu i rasutu kominu i vrećama i grije obiteljsku kuću od 200 kvadrata u Zadru s tim da naglašava kako "ima topline i za susjeda". I ne samo to – cijeli pogon uljare pokreće se energijom dobivenom iz tako komine, istekle iz iste te uljare. Time je Vrsaljko na elegantan i čist način uštedio šest do sedam tona loživog ulja koliko je u sezoni trošio ranije.

Njegovu su ideju prihvatile i neki drugi uljari u Dalmaciji, on i danas uvjerava prijatelje i poznanike da se okrenu besplatnoj komini umjesto drva ali, kaže, ljudi ili neće ili naprosto ne vjeruju u ono što im govori i pokazuje.