StoryEditorOCM
4 kantunaSLUČAJ D. KOVAČEVIĆA

Kako živjeti s toliko kombinacija u glavi? Za svaki stan plaćati režije, paziti da ne protapanja od susjeda, registrirati auta, brojiti novac...

Piše Siniša Kekez/SD
9. travnja 2021. - 18:42

Najnovije vijesti iz Uskoka o stambenim i automobilskim kombinacijama Dragana Kovačevića ne djeluju toliko šokantno kao nakon njegova prvog uhićenja kada su se otkrivale nekretnine i automobili koje navodno ima u vlasništvu, kada su torbe s milijunima putovale od garaže do garaže, a mobiteli se bacali u rijeku, kao da je riječ o meksičkim krimi filmovima, a ne o mirnome čovjeku iz Janafa.

Iako je bilo teško pretpostaviti, nenadani nastavak možda nije bio napet kao original, ali bio je inovativan, duhovitiji i dublji. Mobiteli su otkrili poruke kojima je Kovačević, prema prenesenim navodima iz Uskoka, kupio luksuzne stanove u Zagrebu i Splitu, dogovarao i namještaj za njih, ali isključivo iz koronafree država.

Sve mu je to, prema istim izvorima, omogućio poduzetnik Ivan Širić u zamjenu za 30 milijuna kuna vrijedne poslove s Janafom. Omogućio mu je i plaćanje leasinga za sinov lexus te kupnju auta za kćer. Ona se odlučila za skoro 200 tisuća kuna vrijedan Alfa Romeo Giulietta, iako se otac čudio zašto nije odabrala mercedes kad je već mogla.

Koliko god cijela transakcija i komunikacija bila bizarna, nevjerojatna i smiješna, u podtekstu ostaje gorak okus činjenice da su u sve uključena i djeca. A s time sve poprima dublju, odgojnu i transgeneracijsku dimenziju. Jer djeca često znaju i kad im se ne ostavi nikakav temelj da bi mogla znati, kad su odrasli šutljivi, kontrolirani i pedantni, kad ne nose poslove, faturete i zaradu kući, nego pričaju samo o sportu i modi.

Tako da zbog djece i društvene štete smijeh ovoga drugoga dijela franšize, koja će se moguće i nastaviti, ne može biti spontan i potpun, zato nas Dragan Kovačević ne može nasmijati kao Dušan Kovačević. A i zato što ovaj slučaj, koji je odličan materijal za Držića, Molierea ili Steriju Popovića, ima i osobnu dimenziju koja izaziva sažaljenje. Kako mora izgledati život ljudi koji smišljaju takve kombinacije, boje li se još uvijek živućih dijelova pravne države i institucija? Kako uspijevaju zaspati, prošetati gradom, pogledati ljudima u oči, poći u crkvu?

Kako uostalom raditi i živjeti s toliko kombinacija u glavi? Mnogima su dani prekratki za napraviti sve što treba i u znatno nižim hijerarhiskim poslovima, a kamoli da stignu dogovarati i provoditi složene, tajne makinacije. Pa onda zarađeno spremati na jedan, drugi, treći račun, u prvi, drugi ili treći stan i auto, kod ovoga ili onog prijatelja... Pa za svaki stan plaćati režije, paziti da ne protapanja od susjeda, servisirati i registrirati automobile, pratiti kamate i tečajne liste, brojiti novac...

Kako sve to voditi u glavi, u kojoj se, kao u kompjuteru napadnutom virusom, vrti paralelni program. Kako uz to raditi svoj osnovni posao, osim ako paralelna, osobna stjecajna djelatnost zapravo nije temeljna? Današnji mladi, naoko vješti u multitaskingu, za takve su male bebe.

I samo gomilanje potpada u filmske scene, jer teško je zadržati kontrolu nad tolikim djelatnostima i vrijednostima. Nije slučajno Milan Bandić posljednjih godina prikazivan kao Al Pacino iz završne faze "Lica s ožiljkom", u pepelu i prahu. Nameću se asocijacije i s Ivom Sanaderom koji je, kako se moglo pročitati, u zadnjoj fazi slike stavljao na brojne zidove svoje kuće u visini gležnjeva jer drugdje nije bilo mjesta. Da ne govorimo o kolekciji satova, koliko skupocjenoj, toliko i infantilnoj. Ili o lovačkim trofejima slikoljupca Nadana Vidoševića iz tajne odaje, desecima tisuća eura vrijednim sofama Milana Bandića, i samog sklonog slikama i satovima... Iza svega su stajale remorkerske transakcije i složene mentalne igre koje traže cijelog čovjeka, uz pripadajuće strahove i nemirne noći.

Što ljudima sve to treba, makar bili i političari? Je li korijen svega siromašno djetinjstvo, osjećaj nesigurnosti, sindrom Vase Ladačkog ili hrčka, ili strategija svrake, kako bi to definirao Abdulah Sidran? Čini se da nema boljih primjera za demanti glasovite replike Gordona Gekka iz "Wall Streeta" da je pohlepa dobra.

Kako god okrenuli stvar, čini se da sve vuče ne samo prema društvenoj patologiji nego i osobnoj. Da nemaju drugih rješenja da se škapulaju, naši protagonisti komotno bi mogli posegnuti za neuračunljivošću. Bilo bi teško naći psihijatra koji ne bi potpisao takav nalaz. Prosječno vješt odvjetnik, a kamoli ne vrhunski koje, kao dio kazne, skupo plaćaju, mogao bi dokazati da su prisvajanje i gomilanje porivi koje optuženici ne mogu kontrolirati, uz siromašno djetinjstvo i socijalistički poredak koji je težio uravnilovki. Tako bi naši protagonisti završili u Svetošimunskoj, gdje bi se možda i izliječili.

A uz njih možda bi se izliječilo i cijelo društvo. Možda će njihovi neveseli primjeri života provedenog u bjesomučnom, nekontroliranom stjecanju zatim po sudovima, zatvorima i stupcima crnih kronika odvratiti buduće političare od takvoga puta. Ako se već ne može njihove portrete ili biste staviti u najviše urede svih stupova državne vlasti, moglo bi se barem propisati da se u njih obavezno stave hrčci. Da ti pohlepni ljubimci podsjećaju dužnosnike na tragikomičnu, štetnu i opasnu rabotu.

Dr. sc. Stipe Drmić, psihijatar: Hubrisov sindrom i profil balkanskoga moćnika

Ne možemo konkretno nikoga komentirati to je staro Goldwaterovo pravilo iz SAD-a. Načelno možemo govoriti o profilu balkanskog moćnika. A njega, kada dođe na poziciju, obilježavaju gomilanje bogatstva i moći, uz pokazivanje i napredovanje bez obzira na žrtve. Taj status hrani im ego, a svi trpimo zbog toga. To se naziva Hubrisovim sindromom, koji se javlja kad osoba uspije zadobiti vlast i moć. U podlozi je često poremećaj.

Dobar društveni sustav trebao bi spriječiti takve pojave. Ovakvi pirmrjeri pokazuju da onaj tko marljivo radi, može to objesiti mačku o rep. Mislim da pouke ovoga slučaja ne dopiru ni do mladih, koji su, za razliku od naših generacija, usmjereni dosta na materijalno i to slabe prate. Oni imaju svoje probleme i teško podnose pandemiju. Kroz ovakve slučajeve nažalost ne pročišćava se ni društvo u kojemu su akumilirani negativni afekti. Sve je eskaliralo zadnjih godina, puno je nasilja, ni COVID u tome nije pomogao, kratko je stručno prokomentirao dr. sc. Stipe Drmić, prihijatar KB Dubrava.

Hubrisov sindrom za neznalice

Popularne definicije kažu da ljudi koji pate od Hubrisova sindroma mijenjaju ličnost kada se nađu na vodećim položajima u politici, u poslu, vojsci ili drugdje gdje postoji hijerarhija. Ljudi s Hubrisovim sindromom pokazuju pretjerano samopouzdanje i ponos te prijezir prema drugima, što ih dovodi do impulzivnoga, pa i destruktivnog ponašanja te uživanja u zloupotrebi moći. Simptomi se obično povuku kada osoba prestane imati moć. Hubris na grčkome znači višak, a simptom su prvi opisali psihijatar Jonathan Davidson i političar David Owen.

25. studeni 2024 22:11