- Ovo je za ravnatelja! Može li se ispisati odavde? Što je ovo? Je li ovo normalno? – vikao je Zadranin čija je glava u utorak virila iz ‘košnice‘ na Odjelu za laboratorijsku dijagnostiku zadarske Poliklinike gdje je preko redomata s brojevima za upis za ‘vađenje‘ krvi bio zalijepljen veliki bijeli papir na kojem je pisalo - ‘u kvaru‘.
Na redomatu za upis pacijenata koji se inače pali u 6.30 ujutro dostupno je ukupno 200 brojeva, tako da već od 6 sati, pa i ranije, svi hrle u Polikliniku kako ne bi ostali bez papirića koji im jamči da će taj dan krv i - izvaditi. Iz ‘košnice‘ za vađenje krvi izuzeti su naravno hitni slučajevi, trudnice i onkološki bolesnici.
Taj dan je, međutim, kao da dijeli listiće za lutriju, brojeve ispisane na kvadratiće izrezanog papira flomasterom dijelila medicinska sestra sjedeći na stolici ispred ulaza na Odjel za laboratorijsku dijagnostiku:
- Dobro jutro! Ovo je danas vaš broj! – rekla je uz smiješak koji je podrazumijevao da će baš taj broj biti ‘dobitan‘. Pacijenti zatečeni novim izumom isprva su broj okretali na jednu, pa na drugu stranu i tako uzastopce.
- Nije ti tu tata broj! – vikala je kćer ocu koji je uporno okretao papirić na krivu stranu. Nakon upozorenja kćerke pratiteljice on bi sa strahom opet okrenuo papirić - na krivo.
- Ma tataaa! Tu ti je broj ! Tu ti je! - rekla mu je kćerka istrgnuvši mu papir iz ruke. Nakon što mu ga je prinijela nosu shvatio je da na papiru piše 170!
- Kako 170?! Pa došli smo skoro u sedam. A što to znači koliko ćemo čekati? Jel‘ to 170 minuta?! – pitao je nezadovoljno vrteći glavom.
Iako se zamisao o papirnim brojevima na prvu nije učinila loša, jer su ih sestre prozivale ojačanim glasom, do potpunog pada sistema ipak je došlo kada su upisani trebali tu krv i izvaditi.
- MAKNITE SE OD ŠALTERA! – vikala je sestra grupi pacijenata koja je slijedila zvukove u čekaonici grupno kao jato ptica. Kako je sestra na ulazu u ‘vadionicu‘ progovarala tihim glasom, a ne čuju ipak svi jednako, grupa je reagirala na svaki zvuk primičući se ujedno šalterima za upis.
- MAKNITE SE OD ŠALTERA!- ponovno je povikala sestra koja je upisivala pacijente.
Grupa se prezrivo odmakla na drugu stranu.
- A isto bi mogla bit malo ljubaznija - prigovorila je jedna pacijentica iz grupe na što je druga potvrdno klimnula pojasnivši joj:
- Ima ljubaznih stvarno, ali ima ih ovih brate baš nepristojnih. Viču na nas, pa mi smo ovdje bolesni, a neki su i stari – rekla je.
- Ma di nosite tu mokraću?! Ne tamo! Tamo vam je šalter za mokraću! – vikala je druga sestra starijem pacijentu koji je posudicu s uzorkom mokraće nosio okolo s užasnutim izrazom na licu.
- Vid‘ njega di će s ovim? - podsmijavale su mu se dvije pacijentice.
- Dobro je još to. Moja ti je doktorica otišla na porodiljni. A u apoteci nije bilo lijekova za tlak. Nigdje! A nje nema! A nema ni zamjene! Meni glava crvena za puknit, cili vikend, a ne mogu ništa. Na kraju me poslalo kod druge. A tamo...red dva kilometra. E kad sam ušla, dobro nisam dobila moždani udar. Pa jel to u redu? - odgovorila joj je držeći se uz rub zida.
- Broj 65, 64... rekla je sestra nakon što je otvorila vrata, a iz grupe su se uspjela provući dva ‘dobitnika‘
- Jel‘ se ovdje proziva il se triba gurati? – pitao je mlađi Zadranin želeći pomalo dignuti atmosferu koja je već bila ‘pukla‘.
-Triba se gurati! Najbolje ući priko reda! - rekla je cinično žena iz reda čiji su živci već vidljivo bili na rubu. U sekundi je zarežala na Zadranku koja je nakon otvaranja vrata upitala je li možda njezin broj prozvan.
- Čekajte red kao i mi gospođo! Čeka se red! – rekla je tapkajući nogom.
- Samo sam pitala... htjela je pojasniti žena, no ova se nije dala smesti, pa je rekla živčano: ‘niste... niste.. htjeli ste ući priko reda‘. Ova je na to primijetila da bi trebala ‘podebljati‘ lijekove za smirenje.
Sve to su dvojica umirovljenika mirno promatrala ne slijedeći skupinu. Sjedili su i smijuljili se. Dok je sestra povremeno upućivala pozive za djecu, trudnice i onkološke bolesnike viknuli su: ‘Evo nas djece ovdje!‘
- Kako ćemo znati kad nam je red? Evo ja pratim njega. Ja sam iza njega, on je ispred mene. Kad on bude na redu, onda ću i ja - rekao je lukavo umirovljenik sjedeći uz štap, dok mu je prijatelj šeretski mignuo iznad maske koju je to jutro jedini nosio.
Nakon prvog svladanog ‘levela‘ u čakonici, slijedio je, međutim, novi ‘level‘ u laboratoriju za vađenje krvi. Nekoliko ležaja, brze sestre i nekoliko pacijenata zavrnutih rukava uz - vješalicu za odjeću.
- Di ćete Vi? - pitala je sestra Zadranina koji se sručio na njezinu stolicu i željno ispružio ruku.
- Pa izvadite mi krv! Čekam od šest! - rekao joj je.
- Pa je li vidite gospodina koji tu čeka? On je onkološki bolesnik! - objasnila mu je sestra nakon čega se Zadranin posramljen teškom mukom vratio kraj mjesta uz vješalicu.
- Ljudi moji svi ćete doći na red ako imate broj. A sad se mora malo i čekati - pokušao je grupu utješiti ‘dobitnik‘ i jedan od strpljivijih pacijenata. Drugi je dobacio: ‘Je, u pravi ste, ima i gorih situacija‘.
- Ima! - svi su se uglas složili, te dometnuli kako je ipak najgore kada dok ideš automobilom u Polikliniku pada kiša, dođe sanitet, pa se istovremeno pokvari i rampa na ulazu. Kako sanitet nema utor za stajanje promet se redovno blokira pa se ne ‘čeka red za pregled‘ nego se u Polikliniku ne može ni - ući!
- A ima i gore!- rekao je drugi pacijent, na što su svi upitno podignuli glave.
- Eto moja poznanica je sve obavila, ali se rampa na ulazu pokvarila. Nije mogla izaći iz Poliklinike, a kad je konačno krenula, rampa joj je pala na - auto..- ispričao je.
- Glavno da nije na glavu! – zaključili su svi, te satirično primijetili: ‘Srećom blizu su liječnici i naša Poliklinika!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....