Jakšić: Ostvarili smo sve ciljeve; Aras: Problem je Pupovac i Yu opcija; Profaca: Na vlasti je poslušnički mentalitet; Meštrović: Previše je političkog cirkusa! Vernazza: Previše je demokracije!

Nikada u Zadru HDZ nije ostvario toliku dominaciju kao na prvim demokratskim parlamentarnim izborima 1990. godine kada je s područja tadašnje Skupštine općine Zadar izabrano šest saborskih zastupnika i svih šest su bili HDZ-ovci. Dvadeset i devet godina kasnije, nitko od njih više nije ni blizu političkom rejtingu što su ga na početku imali, među njima nema niti jednog „ozbiljnog političkog igrača” ni na lokalnoj, a kamoli nacionalnoj razini, i jako su daleko od upravljačkih mehanizama čak i u stranci koju su osnivali.

Petar Šale je preminuo prošle godine, a od pet preostalih „prvih zadarskih zastupnika”, Vice Profaca i Nikola Jakšić su, zajedno sa skupinom istomišljenika koji se više nisu mogli „prepoznati” u politici lokalnog vodstva stranke, HDZ napustili još početkom 1997. godine. Nakon što je na nekakvom minornom skupu zadarskih domobrana održao govor pod slikom Ante Pavelića, Davor Aras je iz HDZ-a izbačen 2004. godine, u vrijeme kada je strankom čvrsto vladao Ivo Sanader nastojeći Europi prezentirati „novi, umiveni HDZ”.

Zoran Vernazza i Igor Meštrović su i 1990. bili relativno nepoznati zadarskoj javnosti, a iz politike su se povukli ubrzo nakon odrađenog prvog saborskog mandata: Vernazza je postao direktor lokalne ispostave tadašnjeg SDK i već 14 godina je u mirovini, a Meštrović se okrenuo privatnom biznisu i od tada vodi vlastitu informatičku tvrtku. Obojica još uvijek imaju članske iskaznice HDZ-a, ali bi ih, da se slučajno pojave u sjedištu stranke u Medulićevoj ulici, malo tko od današnjih stranačkih kolega prepoznao.

Što o vlastitom političkom djelovanju s početka 90-ih misle danas, s odmakom od 30 godina? Je li uopće moguće uspoređivati ta dva „politička trenutka”, koliko je njihovih početnih ciljeva i snova realizirano, što smatraju najvećim postignućima, a u čemu vide suštinske pogreške počinjene kroz tih 30 godina koje su na Hrvatskoj ostavile i danas vidljivog traga? Što se u međuvremenu dogodilo s HDZ-om i hrvatskim društvom i kakve su perspektive?

Njihovi odgovori na ta pitanja su, naravno, različiti, ponekad i dijametralno, ponekad su iznenađujući, a poneke od njihovih analiza kao da su „petrificirani ostaci ranih devedesetih”.

- Od 1990. do danas, puno je puta na glavnom državnom putu bilo stranputica koje su u procesu sazrijevanja nastale države samo pokazatelj da ju nije bilo lako stvarati i oblikovati na način da bude idealna za život njenih građana. Trebalo je neki put na početku tih stranputica stavljati „prometne znakove“ s upozorenjem da je taj put prekriven ledom i da treba biti posebno pažljiv kako ne bismo izgubili ravnotežu, kaže Davor Aras i odmah potom detektira najveća „proklizavanja” iz protekla tri desetljeća

- Privatizacija u ratu je bila mogućnost da mešetari koje zovemo gospodarskim meštrima kreiraju gospodarski razvoj. U tome su se najbolje snašli ljudi iz socijalizma koji su uzevši hrvatski barjak u svoju čvrstu ljevicu ostvarili osobne probitke kakve u socijalizmu nisu mogli sanjati. To je moralo biti drugačije.

Pogriješili smo i što smo u ratu u vojnom sektoru omogućili dodjeljivanje časničkih činova. Preferirao sam imenovanje zapovjednika, što se kasnije ne bi pokazalo kao remetilački faktor.

Stvaranjem hrvatske demokratske države nismo pobijedili jugoslavenske opcije, komunističke čvrstolinijaše, te smutljivce među pripadnicima hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koji su remetili normalan demokratski razvoj društva, možda i nehotice, ali ipak remetili. Nismo uspjeli osigurati da mrzitelji Hrvatske i dalje ne propagiraju bilo koju antidržavnu politiku, pa makar se kamuflirali kao borci za prava različitih društvenih manjinskih skupina.

Stvarno mislite da su „jugoslavenska opcija” ili Milorad Pupovac ozbiljni problemi u Hrvatskoj? U čijem to djelovanju prepoznajete „yu opcije”?

- Ima njih još. Utjecaj jednog Budimira Lončara je i danas tu, a crv jugoslavenstva se probudio i u jednom Josipu Manoliću. Pupovac je najveći problem za Srbe u Hrvatskoj.

Ne smeta vam što Hrvatska, primjerice, nije uređena pravna država?

- Smeta, ali to je proces sazrijevanja. Kada će doći vrijeme da pravo bude pravda, ne znam. Ali, da, daleko smo od savršenstva.

Podaci pokazuju da je 800.000 ljudi na pragu siromaštva, zajedno s pola milijuna umirovljenika...

- Nerealno pitanje. Pa pogledajte što je Zadar postigao od 90.!

Da, ali ti su podaci činjenice..

- Ne u obliku u kakvom se nastoje servirati. Ružno je pročitati da onaj tko kopa po kontejnerima istovremeno koristi preskupi mobitel. A ima i slučajeva da se do tog kontejnera dovezu autom, ima i slučajeva da skupljanjem boca čovjek mjesečno zaradi 50.000 kuna. Želim reći da se postignuća zanemaruju, da se u Hrvatskoj ne živi tako mizerno kako to žele predstaviti proizvođači crnih misli.

Je li Hrvatska danas suverena u mjeri u kojoj ste Vi to početkom 90-ih očekivali?

- S ponosom sam nosio majicu „Ne EU, ne NATO“. Rezultati pokazuju da očekivane koristi od ulaska u EU nisu ostvarene. NATO je dobro rješenje. Ne sjećam se ni jednog govora Franje Tuđmana u kojem je inzistirao na članstvu u EU, on je govorio o „hrvatskoj državi po mjeri najnaprednijih europskih država“. Danas bih rekao da smo u stvaranje države krenuli iz „3.B razreda“, a 2019. smo stigli do „4.B“, jer smo nakon Budimpešte, Beča i Beograda dobili i Bruxelles.

Mijenjao se i HDZ, da bi danas postao...?

- HDZ se pretvorio u liberalno-demokratsku stranku, dosta se odstupilo od načina na koji ju je vodio Tuđman. Redoslijed tih slova nije slučajan, ali ono „Z“, zajedništvo, je temelj na kojem je Tuđman s narodom želio stvoriti državu, zaključuje Davor Aras.

- Kada sam se 1989. uključio u politički život, cilj je bio kreirati političko ozračje za stvaranje vlastite države, to je motiv koji nas je nosio. Pred očima mi je bilo demokratsko društvo, sloboda govora, savjesti i političkog djelovanja. Ostvarene su osnovne postavke funkcioniranja države. Remetilačkih faktora, vanjskih i unutarnjih, bilo je mnogo, jer samostalnu hrvatsku državu mnogi nisu željeli, a ubrzo je uslijedio i nametnuti nam rat. Uspjeli smo, unatoč svemu, stvoriti temeljne prerogative države. Danas, rekao bih, kod nas ima previše demokracije i previše ljudskih prava, kaže Zoran Vernazza.

Previše?!

- Da, previše. Priča se o ljudskim pravima pretvorila u anarhiju i kaos, a pravo je pitanje što se i koliko od tih ljudskih prava realno može ostvariti. Mi imamo svojih specifičnosti, ali naša je situacija usporediva s Europom i svijetom, svuda se razgovara i svuda se traže ljudska prava i demokracija.

Kako onda objašnjavate ovoliko iseljavanje, pogotovo mladih ljudi?

- To se napuhuje i različito prikazuje. Ljudi odlaze, ali se i vraćaju, a mnogi od njih se vraćaju razočarani. Osim toga, Hrvatska je, pogotovo njen priobalni dio, atraktivna za život. Imamo problema, to je istina, ali mislim da u Hrvatskoj mediji stvaraju klimu beznadnosti, često se zaključci donose na temelju pojedinačnih slučajeva, a to su manipulacije. Isti su problemi svuda u svijetu, a mi stalno zazivamo zloduhe, pa prestaje razgovor i normalni odnosi u društvu.

Nakon mandata u Saboru, brzo ste nestali iz politike. Zašto?

- Zapravo se nikada nisam povukao i pasivizirao. Imao sam nekih obiteljskih razloga za udaljavanje od politike, ali se od svojih načela i stranke nikada nisam odmakao. Istina, ima i onog da „svaka revolucija jede svoju djecu”. Još imam iskaznicu HDZ-a, ali me nikada, već godinama, nitko ne zove u stranačke prostorije, teško bi me itko od mlađih i prepoznao. Ne želim se više baviti politikom, ali me ne pozivaju niti na stranačke obljetnice. To je nedostatak političke kulture kod ambicioznih ljudi koji danas žele brzo ostvariti svoje ciljeve, pa se možda boje da ih netko ne ugrozi. Osim toga, imam dojam da ne žele čuti kritiku ili primjedbe na svoj račun. U HDZ-u su danas neke druge generacije. Ali to je tako u svim strankama, tempo današnjeg života sve nosi pred sobom, pa tako i u politici, kaže Vernazza.

Evo kako svoj trenutni status u HDZ-u opisuje Igor Meštrović i u čemu vidi razliku između načina političkog djelovanja s početka 90-ih i današnjeg:

- Imam člansku iskaznicu HDZ-a i odazovem se svakom pozivu. Ne bavim se aktivnom politikom, jednostavno sam se odlučio za poduzetništvo u mojoj struci. Rekao bih da nikada u Saboru nije bilo toliko sposobnih i stručnih ljudi kao 1990. godine. Kasnije su isplivali medijski zanimljivi galamdžije koji su dosjetkama i primitivnim vicevima privukli pozornost javnosti što je na kraju rezultiralo izjavom da vani (EU) kilo mozga ne vrijedi dvije marke. Bilo je nesnalaženja u kojemu su zagovornici te teze izgurali stručne ljude. Tada smo, 1990., jedan prema drugom bili kritični, a čini mi se da je u današnjoj politici to drugačije posloženo. Komunikacija u Saboru je nazadovala, previše je tu besmislica, prepucavanja i „političkog cirkusa“, sve se svodi na to da opozicija napada bez vizije što bi izmijenila kad bi pobijedila na izborima, a vlast se s razlogom brani. Time se troši previše dragocjenog vremena pa se suštinski problemi sporo rješavaju.

Je li se u nečemu griješilo još početkom 90-ih? I koji su danas najveći problemi Hrvatske?

- Mijenjanje starih zakona je išlo sporo, privatizacija je bila traljava, bez dovoljno kapitala i bez dovoljno zaštitnih mehanizama. Danas imamo svoju državu, ali i jaku birokraciju i nekonkurentno gospodarstvo. Članica smo EU, naši mladi su mobilni te nam se događa da nam se mladi ljudi iseljavaju s čime se mijenja demografska struktura. Paralelno, nama nedostaje radne snage i mi radnu snagu moramo uvoziti. Treba stvarati uvjete da se naše mlade vrati kako bi nas obogatili svojim novim znanjima i iskustvom. Najveći problem će biti povratak visoko obrazovanih kadrova, jer vodeće zemlje više ne vode ratove zbog sirovina, nego se bore da privuku i zadrže mozgove koji nose tehnološki razvoj.

Koliko nam u tome može pomoći članstvo u EU?

- Možda smo potrošili više vremena nego smo morali, ali ostvarili smo sve osnovne preduvjete: ušli smo u NATO i EU. Stvorene su institucije i sada je sve na nama, treba sve ubrzati, a ne „gledati u retrovizor”. Morali bismo maksimalno iskoristiti EU fondove, jer nas EU naprosto tjera na razvoj. Uostalom, bez fondova EU ne bismo izgradili most za Pelješac, ili možda bi ga izgradili tek za deset godina. Znam da sto stvari ne valja, a sto drugih valja, ali mi se moramo što prije izjednačiti s EU od koje se moramo sve manje razlikovati kako bi zadržali mlade ljude i stvorili preduvjete za povratak onih koji su otišli.

Mogu li se uspoređivati ciljevi iz 90. s današnjim?

- Ne može se to usporediti, 90. je cilj bio stvaranje države, a danas je više ciljeva i oni su različiti, a odnose se na približavanje standardima EU.

Povratak u politiku?

- Nikad ne reci nikad, ali za mene ipak, nikad! Ne zavidim današnjim vodećim političarima koji žele krenuti naprijed „većom brzinom“, jer u tom slučaju politika ždere ljude, iscrpljuje ih i to nije lagodna pozicija, smatra Meštrović.

Od 90. do danas stvari su se stubokom promijenile, konstatira Vice Profaca i ide u političku analizu svega što se događalo, a što mu se čini značajnim.

- Bilo je puno grešaka, nisu se stvari odvijale kako su građani i mi kao njihovi tadašnji predstavnici željeli. Stvari su se promijenile već u vrijeme Franje Tuđmana, a jedan od vrlo važnih razloga je to što se već tada počelo najvećim dijelom birati podobne, a ne sposobne. Sada se svi pozivaju na Tuđmana i kuju ga u nebesa, stvaraju od njega mit kako bi i oni danas bili važni. I u Tuđmanovo vrijeme izvršna je vlast birana po modelu političke podobnosti, dosta je tu bilo članova Saveza komunista, a drugi su proizašli iz sjemeništa. I jedni i drugi su imali isti odnos prema autoritetu, imali su isti, poslušnički mentalitet. To je model, a danas je još gore.

Zbog čega?

- Negativna politička selekcija je velikim koracima krenula od Sanadera koji je danas u zatvoru, a državu vode ljudi iz njegovog kruga, izašli su ispod njegove kabanice, ali ga više – niti ne poznaju?! Kroz Ministarstvo vanjskih poslova su prošli i Plenković i Milanović i Kolinda Grabar Kitarović i Jandroković...To je danas državni vrh. Ne očekujem neku perspektivu od njih, oni samo podilaze administrativnom vrhu i strukturama EU, a od Hrvatske kakvu smo mi očekivali nije ostala ni samostalna ni suverena. Država je ustrojena, ali ona ne funkcionira kao normalno uređena država. Pa pogledajte: jedan od austrijskih političara nešto je muljao s Rusima i pala je cijela vlada. Kod nas, pola Vlade je nedavno potjerano i – nikom ništa!? Nitko stvari ne želi objektivno analizirati jer se žele održati u sedlu.

Što smatrate najvećim greškama hrvatske politike u proteklih 29 godina?

- Privatizacija u ratu je bila katastrofa. Daytonski sporazum je bila druga katastrofa koja je dovela do današnje situacije u BiH, a to se reflektira i na stanje u Hrvatskoj. Tu je i mirna reintegracija, tako se u ratu ne postupa, a mi zbog te mirne reintegracije dugo nećemo riješiti prostor Vukovara i Podunavlja.

Jesu li usporedivi HDZ iz 90. i ovaj današnji?

- Sadašnji HDZ nema nikakve veze s onim iz 90. - podilazi se vanjskim strukturama i ljudima koji nisu stvarali HDZ. Utjecaj Nadbiskupije je vrlo važan, a umjesto da se oslonimo na narodnjačku i hrvatsku politiku Kažimira Zankija, u Zadru je prihvaćena politika, pa i ona kadrovska, dijela ovdašnjih crkvenih velikodostojnika iako je ta politika gramziva, halapljiva i posesivna, bez uporišta u hrvatskom narodnom biću. Ni na nacionalnoj razini nije bolje: uz pravosuđe, koje je rak rana, utjecaj Hrvatske biskupske konferencije na cjelokupno današnje hrvatsko društvo je dominantan, a ja mislim da to nije dobro.

Puno se govori o dubokoj podjeli u hrvatskom društvu oko odnosa prema NDH, fašizmu i antifašizmu. Zašto se to događa?

- Ne bih rekao da je to problem, možda samo kod ovih u strukturama vlasti koji ne razumiju. Oni potenciraju tu navodnu „duboku podjelu” da bi se održali tu gdje jesu, ta priča nije proširena u narodu koliko u političkoj eliti. Što bi „Za dom spremni” trebao značiti danas i tko to može nešto ušićariti preko jednog pozdrava?!?!

Jesu li u Hrvatskoj ispunjena očekivanja od članstva u EU?

- Bio sam protiv ulaska u EU. Bili smo prethodno u jednoj zajednici, a onda ušli u drugu koja nije puno bolja. Time smo izgubili i dio suvereniteta. Perspektiva nam je jedino u uključivanju u međunarodnu podjelu rada. Međutim, teško je pokrenuti gospodarstvo jer su naše vladajuće strukture vezane uz stare klišeje i stare modele. Svijet nas je pretekao, a još je gore što su nas pretekle i tranzicijske zemlje. Kao da smo ostali zarobljeni u „balkanskom sindromu” i opterećeni prošlošću, zaključuje Vice Profaca.

 

NIKOLA JAKŠIĆ: Temeljne probleme s početka 90-ih smo razriješili na najbolji mogući način i na to možemo samo biti ponosni!

Gospodine Jakšić, jesu li i u kolikoj mjeri vaša očekivanja, ciljevi i želje  iz 1990., realizirani u Hrvatskoj 2019. godine, te vaše viđenje razloga koji su do toga doveli?

- Vaše se pitanje može shvatiti dvojako. Naša očekivanja tada, 1990. godine, nisu bila fokusirana na Hrvatsku u 2019. godini kako to u Vašem pitanju stoji. Tada su se ta očekivanja svodila na to da se Hrvatska osamostali, da se oslobodi okova Jugoslavije i komunističkoga ustroja, da postane članicom NATO-a i članicom UN. Dakle, na taj dio Vašega kompleksnog pitanja mogu odgovoriti samo potvrdno. Dapače, naša su se očekivanja ostvarila u cijelosti. O Hrvatskoj u 2019. godini iz perspektive 1990. nemoguće je govoriti. Naravno da u ona doba nismo mogli znati oko kojih će se pitanja lomiti koplja u demokratskoj i neovisnoj državi nakon 30 godina. Da će to, primjerice, biti Istanbulska konvencija ili pak neka srodna inicijativa. Da će demografski problem postati tako akutan kao što je danas. Dakle, svako vrijeme nosi svoje probleme i nameće specifične zadatke. Naši su problemi bili posve drugačiji u ono doba i mi smo one temeljne razriješili na najbolji mogući način. Na to možemo samo biti ponosni!

Bili ste među osnivačima HDZ-a u Zadru, kao i većina 1990. izabranih zastupnika, a danas člansku iskaznicu imaju svega dvojica od vas, ali su i oni u "teškoj pasivi". Što se to dogodilo s HDZ-om? Ili s vama? Kako danas gledate na razloge svog odlaska iz HDZ-a?

- Nisam bio samo među osnivačima HDZ-a u Zadru već sam od samoga početka, od 1989. godine, obnašao dužnost predsjednika Općinskoga odbora. Člansku sam iskaznicu vratio nakon što je Hrvatska bila oslobođena. Grupa mojih najbližih suradnika u Zadru, na čelu s tadašnjim predsjednikom Izvršnoga vijeća, pokojnim Martinom Dražinom, imala je vlastiti pogled na to kako upravljati Zadrom. No, većina je mislila drugačije. I to je sve! Tako je to u demokraciji.

Igor Meštrović: U rat se ide s generalom, a ne s pjesnikom!

- Svatko kome mozak nije „koštao dvije marke“ je znao da je rat neizbježan. Što se Hrvatske tiče, situacija je bila sad ili nikad. Zato se smiješnim čini problematiziranje izbora Franje Tuđmana za prvog čovjeka HDZ-a. U rat se ne ide s pjesnicima nego s generalima, kaže Igor Meštrović.