- U dilemi smo, mislimo se hoćemo li se skupiti sa šugamanima pa otići kod direktora Odvodnje da se kod njega otuširamo ili da odnesemo na glavni gradski trg sve kante koje Čistoća tjednima ne odvozi. Možda se onda nešto dogodi - kaže nam Tomislav Perić sa Sokinog Briga, već izmoren od stanja u svome kvartu.
Pisali smo nedavno o situaciji na Sokinom brigu nakon poziva čitatelja. Pritisak vode je toliko slab da se stanari moraju ići tuširati po drugim kvartovima, a za oprati robu se također snalaze. Otišli smo tamo i vidjeli na licu mjesta da je stanje još gore, jer problem s vodom nije jedini kojega ljudi koji žive u ovome kvartu imaju.
- I tako preko dvije godine - uglas su nam rekli ogorčeni stanari Sokinog briga kojima je puna kapa svega.
Ogorčeni su jer formalno imaju vode, a pritisak je toliko slab da se ne mogu tuširati, niti koristiti perilicu za robu. Upitna je i kakvoća vode, odnosno može li se ta voda uopće piti. Cesta je prokopana, puna velikih rupa, čim auto prođe, ne može se živjeti od prašine, niti se može staviti robu vani na sušenje. Iz Pfeiffera, tvrtke koja je izvođač radova, nitko se ne pojavljuje od srpnja prošle godine, a posao nije ni blizu završen. Prometni znakovi su razbacani, čak i po privatnim dvorištima. Problem vuče drugi problem, neprohodnost ceste ne dozvoljava da kamion Čistoće odvozi kante za smeće. Nemaju javne rasvjete, aute su polupali, gume se po ovakvom kamenju lako probuše, a djeci su koljena izrazbijana.
Zbog neprohodnosti, prošle godine kada se jednoj od susjeda zapalila kuća, vatrogasci nisu mogli prići, pa su susjedi vatrogasce trčeći vodili alternativnim pravcima kroz dvorišta da spase kuću. Dakle, ovakvo stanje ceste je veliki sigurnosni rizik.
Uredno im dolaze računi za sve komunalije, koje oni plaćaju kao da dobivaju sve usluge.
- Uvjeti su neizdrživi, od prošlog ljeta se nitko ni ne pojavljuje. Nemamo osnovne uvjete za život, pa tuširamo se po drugim kućama. I to tko ima kod nekoga, a ima tu ljudi koji su podstanari, koji nemaju gdje. Ulica je neprohodna i kamion Čistoće ne može ni pristupiti ovdje. Javne rasvjete nemamo, a ubrzo će škola, kako će se djeca kretati do škole po ovome stvarno ne znam - govori nam Tome Perić.
- Za što to mi plaćamo račune, za koju uslugu? Kontaktirali smo Grad, Odvodnju, Vodovod, Elektru, Čistoću, ma sve, a svi nas ignoriraju i prebacuju odgovornost na nekoga drugoga - pokazuje nam Perić mobitel s mailovima na koje nema odgovora ili u najboljem ima sa šturim usmjeravanjima na druge službe.
Dodaje Perić kako se iz Pfeiffera, koji je "ostavio tragove", također ne javljaju, što je stanare nagnalo da odu do njihove firme, a tamo nisu ni na koga naišli.
Razmišljaju o tome da kolektivno tuže Grad.
- Ovo što se događa je katastrofa. Živimo u 21. stoljeću, a usred ljeta, po ovakvim vrućinama mi nemamo vode - započinje Matija Novak dodajući da se od prašine ne može živjeti, a to što razbijaju aute, stvara im troškove za koje nisu krivi.
- U prosincu prošle godine sam platio za priključak 700 eura. Rok izvođenja radova je 30 dana od isprihodovanja potrebnih dozvola, prošlo je devet mjeseci. Mjesecima se javljam nadležnima iz Grada, a rečeno mi je da će Odvodnja odgovoriti na sve naše zahtjeve, što se nije dogodilo. Pisao sam i Državnom inspektoratu, ni od njih ništa. Ne preostaje mi ništa drugo nego krenuti u borbu za naša ljudska prava. Morat ćemo podignuti tužbu protiv Grada Zadra, već razgovaram s odvjetnicima. Ne mislim da je normalno da mi koji ovdje živimo nemamo vodu. Račune sve plaćamo, kao da imamo usluge vodovoda i odvodnje - nastavlja Novak konsternirano.
Odvjetnici su mu, tvrdi on, rekli da stanari imaju pravo na naknadu svih troškova, što uključuje i troškove popravka auta uzrokovanih zbog stanja ceste.
Pritisak vode na Sokinom brigu nije veći od 0,8 bara, a kućanstva bi po pravilima morala imati pritisak vode od 4 bara.
- Pitala sam ove iz Grada što bi bilo da mi ne ispoštujemo svoju ugovornu obvezu, da ne plaćamo račune, a onda sam ih pitala koja sankcija postoji za ovo što oni rade, oni svoju obvezu iz ugovora ne poštuju. Vode nemamo u 21. stoljeću, robu prati ne možemo, jedina opcija je oko dva ili tri sata ujutro kada većina kvarta spava, ali i tada perilica izbaci iz programa koliko je pritisak slab. Za tuširanje isto, jedino ako ćeš usred noći, a ni tada nije pritisak nije kakav treba biti. Tako da svi idemo negdje po drugim kvartovima gdje imamo nekoga. Prošli tjedan su mi bili keramičari, a kako zapravo nemamo vode, miješali su ljepilo s vodom iz onih velikih boca od 7 litara pa sam rekla da živim u najelitnijem kvartu jer sam keramiku stavljala s kupovnom vodom -započinje nam Elena Babić, jedna od stanara ovoga kvarta.
- Čistoća tjednima ne kupi bio otpad, smrdi nam cijela ulica jer kamion ne može ni doći do nas, rupe su prevelike. Odvodnju pokušavam dobiti na svaki broj s njihove stranice, nitko se ne javlja. Kada smo zvali Vodovod rekli su nam da zovemo novinare. Svi njihovi računi nam uredno stižu, a mi ih uredno plaćamo. Jedini koje smo uspjeli dobiti su iz Grada, a oni su nam rekli da zovemo Odvodnju ili da zovemo Pfeiffer. Prebacivanje loptice, a ništa se ne poduzima. Nas ne zanima tko je kriv, samo nas zanima da se osiguraju uvjeti za normalan život. Dakle nula i katastrofa za ovaj grad, jer smo mi očito građani drugog reda. Sokin brig je za njih uvijek bio selo, a kada je trebalo doći glasati gospodin gradonačelnik je šetao ovdje kroz naše asfaltirane ulice. Sada kada su iste te ulice raskopane, nismo ga vidjeli da je došao da ne bi šporkao svoje postole - izjadala nam se Elena.
- Ja sam stanar ulice Mihovila Kombola i želim se zahvaliti Vodovodu, Odvodnji i Gradu što su nam pretvorili život u pakao zadnje dvije godine - započinje cinično još jedan ogorčeni stanovnik ovoga zaboravljenog kvarta, Marcel Bukarica.
- Pritiska vode gotovo pa i nema, tako da smo morali kupovati tuš baterije i uže cijevi da bismo ikako kosu oprali ili smo morali čučnuti, ta opcija je isto igrala ulogu. Robu na balkone ne možemo razgrnuti dok mini washem ne operemo cijelu okućnicu. Za oprati robu se dižemo oko tri ujutro da upalimo mašinu, kada pritisak malo poraste, ali i tada mašina javlja grešku dovoda vode. Mijenjao sam krov, a u olucima je bilo dva i pol kilograma pijeska što dolazi od toga kako auti prolaze po ovakvoj cesti. Ulicu sami moramo zatrpavati jer se rupe otvaraju po cesti, a nitko ih ne dolazi popravljati. Prozore u pravilu ne otvaramo jer ne da se živjeti od prašine. Naša septička jama se cijedi susjedu u dvorište, mi zovemo Odvodnju, nitko ne dolazi ispumpati, vjerojatno jer ne mogu ni doći do nas. Aute smo svi izrazbijali, život na ovaj način je nemoguć. Jednostavno pakao kojem nema kraja - zaključuje Bukarica.
- Ne možemo više, stvarno nam je prekipjelo. Od prošloga ljeta se ovdje nitko nije pojavio. Službeno vode imamo, a nemamo, onda ove rupe po cesti, prometni znak nijedan nije uspravljen. Rasvjetu su nam poremetili, a iz Elektre se isto nitko nije javio. Kao da živimo u prašumi nekoj. Ima tu ljudi koji se bave turizmom, možete im misliti recenzije. Gosti gledaju i kažu "gdje smo došli". Uostalom vidite i sami, ne znam više što bih vam rekao - rekao nam je još Ive Jelić, još jedan izmoreni stanar ovoga kvarta u kojem ništa više ne funkcionira osim solidarnosti i zajedništva susjeda.
Nitko ih ne obavještava kada bi konačno radovi mogli biti gotovi.
