Najava dubrovačkoga gradonačelnika Mata Frankovića da će ograničiti širenje apartmana u Gradu te i ukinuti dio postojećih, pokrenula je rasprave o regulativi, naročito u gradovima koji pretežno žive od turizma.
Najviše su se na noge digli iznajmljivači kojih je sve više s obzirom na to da su porezi i dalje paušalni i vrlo niski, a većina ih trenutno i nema drugi izvor zarade. O tome smo razgovarali i s ministricom turizma i sporta Nikolinom Brnjac.
Kako komentirate najavu dubrovačkoga gradonačelnika koji se upravo poziva na mogućnosti koje će gradovi i općine imati s uvođenjem novog Zakona o turizmu?
– Važno je istaknuti kako Zakon o turizmu ne omogućava ukidanje postojećih rješenja ugostiteljskim objektima niti objektima u kojima se pružaju ugostiteljske usluge smještaja, dakle stečena prava se ne ukidaju.
Međutim, Zakon osigurava alate lokalnim i regionalnim vlastima za upravljanje destinacijama, uključujući i kroz određene odluke za koje do sada nisu imali ovlasti. Primjerice, predstavnička tijela gradova i općina mogu na temelju plana upravljanja destinacijom, kojoj je podloga izračun prihvatnih kapaciteta, donijeti odluke o broju, vrsti i kategoriji ugostiteljskih objekata te objekata u kojima se pružaju ugostiteljske usluge smještaja u dijelu ili na cijelom području jedinice lokalne samouprave i kapacitetima smještajnih objekata u destinaciji, kao i odluku o upravljanju turističkim tokovima, uvođenju turističkog ekološkog doprinosa i ostalim mjerama iz svoje nadležnosti koje su vezane uz turizam.
Pretpostavljam, doduše, da se mnogi slažu kako je potrebna regulativa u rastu broja apartmana za najam, ali više bure u javnosti podigla je Frankovićeva najava da će ukinuti oko 30 posto postojećih apartmana. To, dakle, neće biti moguće?
– Prijedlogom Zakona nije predviđeno ukidanje postojećih rješenja.
Hoće li lokalne vlasti moći uvesti neki od, u svijetu poznatih, modela zaustavljanja nabujalog rentijerstva u svrhu turizma, odnosno neku vrst ograničenja rada digitalnih platformi za najam stanova i kuća? Vidite li i vi da su neki od modela (New York, Barcelona, Berlin...) prikladni za našu vrstu visoko sezonalnog turizma?
– Pratili smo što po ovom pitanje rade druge države koje imaju osobitih problema s prekomjernim turizmom, analizirali smo njihova rješenja, no Hrvatska ima svoje specifičnosti. Kroz Zakon dajemo instrumente lokalnoj upravi da upravlja turizmom sukladno svojim potrebama i resursima. Mi se kroz ovaj zakon ne bavimo samo prekomjernim turizmom, već nudimo rješenja i za slabije razvijene destinacije.
Zakon o turizmu propisuje upravljanje razvojem turizma u smjeru održivosti, ili jednostavnije rečeno, uvođenje reda u destinacije koje su već preopterećene i pametan razvoj destinacija koje su tek u usponu. Ono što je za naš zakon specifično, jest da se odluke moraju donositi na temelju stručnih podloga, odnosno podacima i izračunima te u širokom konsenzusu svih zainteresiranih dionika, od predstavnika turističkog sektora do lokalne zajednice, uvažavajući i interese zaštite okoliša, kulturnih dobara i slično.
Nema prostora za samovolju pojedinaca, jer je razvoj turizma tema koja je izrazito važna za lokalno stanovništvo u turističkim destinacijama, pa i za demografiju na otocima i u krajevima u kojima je turizam, nažalost, i dalje jedna od rijetkih isplativih djelatnosti.
A što kažete na ocjene kritičara prijedloga Zakona koji tvrde da prije svega treba mijenjati poreznu politiku koja je sada takva da favorizira iznajmljivanje apartmana?
– Porezna politika može imati važnu ulogu kada govorimo o stimuliranju razvoja pojedinih djelatnosti, međutim ovdje je važno naglasiti neravnomjernu teritorijalnu raspoređenost turističkog prometa, zbog čega nije moguće jednako pristupiti problematici razvoja turizma u jadranskim županijama u odnosu na kontinentalni dio Hrvatske.
Upravo zbog toga su već ranije decentralizirane neke funkcije, odnosno donošenje odluka preneseno je s centralne države na razinu županija i gradova/općina. Radi se o odlukama o visini turističke pristojbe, ali i odlukama o visini godišnjeg paušalnog poreza na dohodak. Na taj je način, omogućeno predstavničkim tijelima regionalne, odnosno lokalne samouprave da stimuliraju ili destimuliraju određene djelatnosti na svom području.
Mislite li da bi uvođenje poreza na nekretnine uvelike pomoglo ispravnijem i harmoničnijem razvoju turizma i zašto, po vašem mišljenju, u Vladi ne postoji volja da se on i uvede?
– Kao što znate, Vlada je upravo usvojila sveobuhvatnu poreznu reformu u okviru koje je predložila nove stope poreza na dohodak od imovine i kapitala.
Koje ovlasti bi, po novom Zakonu, dobili gradovi i općine, a koje bi mogle regulirati kapacitete i smjer turističke ponude?
– Zakon o turizmu, s pravom nosi epitet “krovni zakon hrvatskog turizma” jer se prvi put zakonski definira razvojni smjer hrvatskog turizma – a to je razvoj u smjeru održivosti. Pritom treba biti jasno da održivost nisu samo zelene politike, već ravnoteža između ekonomskih interesa, interesa lokalnog stanovništva i zaštite resursa i prostora.
Upravo zato je ovim Zakonom predviđena obveze izrade izračuna prihvatnog kapaciteta koji pokazuje koliko turista može primiti destinacija bez negativnih učinaka na lokalno stanovništvo, prostor i resurse te zadovoljstvo turista.
Ako se na temelju tog izračuna dođe do podataka koji ukazuju na prekomjernu opterećenost infrastrukture, izraženo nezadovoljstvo lokalnog stanovništva, prekomjernu eksploataciju resursa, plan upravljanja treba definirati mjere kojima će se ograničiti (zaustaviti na određeno vrijeme) daljnje povećanje broja ugostiteljskih objekata (npr. dodatna izgradnja smještajnih objekata) kako bi se turistička kretanja dovela u balans s ostalim interesima u destinaciji.
Zakon je u tom dijelu izrazito jasan te omogućuje da na temelju izračuna prihvatnog kapaciteta te na temelju plana upravljanja predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donese odluku o, između ostalog, broju, vrsti i kategoriji ugostiteljskih objekata. Što to konkretno znači? To znači da će predstavničko tijelo moći donijeti odluku da se npr. na cijelom području JLS-a ili u određenom dijelu (povijesnoj jezgri, kvartu ili ulici) ograničava daljnje izdavanje rješenja za nove ugostiteljske objekte – to mogu biti, primjerice, nova rješenja za hostele, sobe, pansione, turistička naselja i drugo.