Znaš li onu "Boj se onoga tko je viko bez velikog mrijeti jada"? – pita me Ivo Tomić na pragu svoje kuće u Majskim Poljanama.
– Mažuranić – kažem. – "Smrt Smail age Čengića".
– Ima je i kod Andrića. To smo mi. Svi skupa – zastane na tren, uperi u mene svoje duboke plave oči i odmah se otvori kao knjiga.
– Moj djed, Ljubo Pucar, od mame, iz okolice je Zadra. Tatini, Tomići, su s Korčule. Kad su došli u Slavonski Brod 1924. godine, došli su zbog gladi. Ćaća mi je govorio da su zemlju nosili u košarama. Kiša padne, odnese zemlju, ostanu suhozidi, a oni je košarama opet nanesu i siju. Došli su ovdje na bogatu zemlju, ali je nisu imali čime platiti. Pa su se potucali. Djed i baba, moj otac, dva starija brata, dvije sestre... Četiri godine. Onda je djed umro, a babi vlak osiječe nogu. Odluče se vratiti na Korčulu, Čavića luka, Žitna, Zavalatica, znaš gdje je to? I tako, moja pokojna baba s mojim pokojnim ocem, koji je imao četiri godine, idu vlakom, jer su samo za sebe imali za platiti. A braća, do Splita, krenu na dva konjička, pa barkom do Korčule. Onda se '35. ponovno odluče vratiti...
Kad je večer prije pred zanijemjelim premijerom i drugim članovima Vlade Ivo rekao: "Oholost se srozala na najniže grane. Nigdje je nema, zaboga. Nestala je oholost. Svi su jedno postali. Nije bilo ni nacija, ni vjeroispovijest ni odakle je tko došao. Toliko empatije...", znao sam da moramo upoznati tog osebujnog čovjeka prije nego što odemo s Banije. Neobično mi je bilo njegovo ime, previše je vuklo na Dalmaciju da bi bilo slučajno. Intuicija me ni ovaj put nije prevarila. Banuli smo nepozvani, a on nas s vrata dočeka s pitanjem.
– Znaš li gdje je Čara?
– Znam, na Korčuli.
– Drago mi je da znaš. Ja sam Tomić s Korčule.
U utorak, 29. prosinca, u 12 sati i 19 minuta, Ivo je izgubio brata Franju (66) i nećaka Marija (31). Otac i sin bili su kod kuće, čekali su suprugu i majku Radmilu da se vrati s posla, kad se na njih stropoštala trokatnica, ni dvjesto metara od Ivine kuće. Boli ga, užasno ga to boli, ali ne želi se prepustiti. "Boj se onoga tko je viko bez velikog mrijeti jada", ponovi prkosno, a meni se stegne u grlu.
– Žena i ja bili smo u kući, na trosjedu, gledali Dnevnik. Kad je počelo... Odmah sam znao što se događa. Marija izašla na vrata i pred kuću, a ja cik-cak, pravocrtno nisam mogao ići. Atipičan potres. Izašli vani, otišli kod susjeda. Krtičnjak. Bratova kuća – krtičnjak. Zovem brata, nećaka, tu su im auti, nema im ni glasa. Marija se sjeti susjeda, starijih od osamdeset godina, oko kilometar odavde. Odemo tamo, čujemo glasove u ruševinama. "Ostanite mirni", velim, "odoh po pomoć." Došla Hitna i HGSS, najprije smo pronašli mrtvo tijelo muškarca, a onda i ženu. Na sreću, živu, bila je pod nekim vratima, davala je znake života. Kad smo se vratili, brat je već bio izvučen mrtav, i njegov sin...
Na mjestu stradanja, kaže, brzo su došli ljudi s mehanizacijom. Tri stroja njegovih prijatelja i jedan od komunalne tvrtke. Počeli su razgrtati ruševine, ali pomoći za njegove nije više bilo. Ni za Dušana Bulata, Milu Jurkovića i Darka Kozića, još troje poginulih u Majskim Poljanama. Ivo ih je sve poznavao.
– Premijeru sam isto reko. Ljudska oholost nikad nije pala na niže grane nego sad. To je ono što valja. Oholost je nestala, zamijenili su je empatija, sućut i skromnost – govori Ivo pokazujući iza sebe desetak mladića iz Kašine, Gorice i Zagreba koji mu od jutros popravljaju krov na kući.
Kuća obložena drvom u traperskom stilu za divno čudo ostala je gotovo netaknuta, samo se kotao centralnoga grijanja malo odvojio od zida, ali to je Ivo već popravio.
– Ova promenada svijeta i vozila koji nude pomoć, njih nitko nije zvao. Oni dođu sami, "što treba", pitaju, ja samo trebam uprijeti prstom, i to je to. Nevjerojatno kakva sućut. Kod naših naroda u svakoj generaciji netko je osjetio neki pogrom, neku nevolju. Ušlo u genetiku, možda. Ne da mi sad baš rađamo empatične ljude, ali dosad je bilo tako. Kad se ljudi sjećaju svoje nesreće, lakše tuđu čuju. Kažu da sit gladnom ne vjeruje. Ali gladan gladnom vjeruje! E to je to. To me toliko osokolilo – ozari se.
– Imao sam običaj reći, na ovom su svijetu svuda oko nas naše umrle duše. Žive paralelno s nama i nikad nismo sami. Činimo ono kako treba. A to znači nemojmo se igrati sudaca. Tko sudi, bit će mu suđeno, kaže Biblija...
Drugi put kad su Tomići potegli iz Čare u Posavinu, trebalo je baciti sidro, ali opet nemaju ništa. Ne može biti gore.
– I gazda kod kojeg su došli im kaže: radite mi deset godina na zemlji, ja ću vas hraniti, neću vas plaćati, ali dobit ćete zemlju. Komadić. I tata je radio... – veli Ivo i palcem zadigne obod slamnatog šešira ukrašenog jastrebovim perom. Spreman je za nastavak...
– Iz tog vremena otac mi je ispričao jednu dobru priču. Imao je petnaest godina i išao je kositi travu. Veli, petnaest kosača i ja kosimo. Kosidba obično krene ujutro kad je rosa, u tri, i traje do deset sati. Nakon toga došao gazda da vidi što su napravili. Tko je kosio zna: kad je trava mokra, obično zna malo poleći, a kad usije sunce, ona se digne. I ono što je bilo polegnuto, oni nisu bili dobro pokosili. Dođe gazda i kaže: "Šta je ono, onaj čuperak?" To je mali, odgovoriše mu. "A onaj čuperak?" I to je mali. "I onaj tamo je čuperak mali preskočio?" Da, da, govoraše ovi, a mali šuti. "Dobro, dobro", kaže gazda, "da vam platim." Oni svi skočili, a gazda će im: "Ne, ne. Samo mali! Što god sam pitao tko je radio, samo mali. Onda vi ne možete zaraditi plaću!" Dao im je dobru pouku. Nemojte na onoga koji se ne može braniti svoje grijehe ostavljati...
– Imate li još žive rodbine na Korčuli?
– Imam, daljnje rođake. Samo, znate, vrijeme je učinilo svoje. Stari su umrli, a mladi se nisu upoznali...
Ivi je sedamdeset i prva. Rodio se u Orašju, ime je dobio po ocu Ivanu, a on po svome ocu. U Majske Poljane, do rata selo s pretežito srpskim življem, došao je nakon "Oluje". S cijelog tog područja Banije ili Banovine, kako vam drago, pobunjeni Srbi najprije su otjerali Hrvate, onda su Hrvati otjerali Srbe, a njih su potom zamijenili Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Kad je počeo rat, Ivo je završio u operativnoj grupi Slavonski Brod, u obavještajnoj zajednici. Kad je pao Bosanski Brod, prešao je u Orašje, jedini tada slobodan teritoriji Bosanske Posavine, uz dio Odžaka do istočne granice prema Brčkom.
Jedno vrijeme je bio izviđač, zalazio je duboko u neprijateljski teritorij i prikupljao vrijedne informacije. To mu je, govori, podiglo ugled u vojnoj hijerarhiji, "jer ideš tamo gdje drugi baš i ne bi smjeli ići". Ubrzo je postao šef obavještajne službe, a ubrzo i časnik za vezu te član komisije za zatočene i nestale. Tako je na jednom punktu za razmjenu sreo načelnika Gline Marka Sremića.
– Sprijateljili smo se i kada je prošao Dayton, a Bosanski Brod još nije bio u sklopu hrvatskog korpusa, veli on meni: "Ive, dođi i biraj." Ja sam s obitelji živio u Orašju, jedva smo imali gredicu luka slobodnog teritorija, a NATO snage su došle na koridor Orašje – Brčko – Gradačac i rat je stao. Dođem ja ovdje u Majske Poljane i uzmemo jednu kuću, odmah na početku sela. Uvjet je bio da bude kod potoka. Međutim, nakon nekog vremena dođe čovjek iz Banje Luke, Hrvat, koji je s vlasnikom Srbinom zamijenio kuću.
"Stanujte vi tu, ja sam u Njemačkoj deset godina. Nema problema", kaže on nama.
Kako ćemo tako, kažem ženi, živjeti u tuđoj kući. I jedne snježne noći šetnjom dođemo dovde. Vidjesmo ovu kuću, nije bila ovakva, bez trijema i drvenih obloga, ali mi se svidjela. A tu je i potok. Ali kuća se ne može dobiti jer je bila od Hrvata koji se oženio za domicilnu. Kuća je, zato, bila na prodaju. Ja novaca nemam, ali nisam htio odustati. Snaći ću se u hodu, kažem. Kad je čovjek došao iz Zagreba, dogovaramo cijenu. On kaže dvadeset tisuća maraka, ja kažem petnaest. On kaže ajmo pola, i dogovorimo se na sedamnaest i pol. Kad smo to napravili, kažem mu: "Znaš, ja imam još jedan problem. Nemam novaca." Kaže on: "Dobro, nemaš novaca, ali možeš posuditi deset tisuća kod dva prijatelja. Od svakog po pet tisuća maraka, a sedam i pol budi dužan na pet godina."
Napravimo ugovor, tu sam vičan, i ja napišem stavku da kupac jamči svojom čašću i poštenjem da će ispoštovati ugovor. Oni su umirali od smijeha kada su to vidjeli. Kakva čast i poštenje, to ne ide u ugovor, govorili su. Ali prodavatelj kaže: "Osjećam da će taj čovjek to što kaže i ispoštovat."
I tako je bilo. Marko Sremić zaposli moju Mariju kao tajnicu, ona odmah digne kredit i vratimo sav dug.
Ivo je po struci strojarski tehničar, čak je i apsolvirao za strojarskog inženjera, ali diplomirao nije nikad. Sve do rata, dvadeset jednu godinu, radio je u rafineriji nafte Slavonski Brod. Tu je upoznao Mariju, uzeli su se, a on je počeo raditi na inženjerskim mjestima, sve do rata, odnosno mirovine 1996., kada se preselio u Majske Poljane. Najprije je kupio kuću, a onda i tri hektara zemljišta od jednog domaćeg Srbina, zajedno s jednim potokom rijeke Maje, od kojeg je napravio ribnjak.
– Čovjek se zvao Bogdan Meandžija. Pitam ga ja koliko bi dao za zemlju. Nije se puno mislio, kaže pet tisuća maraka. Dobro, govori mu ja, ajde Bogdane uzmi koji dan, promisli, pa ćemo opet razgovarati. Dođe on za koji dan, za koliko bi prodo, pitam. Pet tisuća, opet će on. Neka bude deset, kažem. I tako se dogovorimo. Kako mogu bagatelizirati ono što ću sutra uživati – kaže Ivo.
Ni za zemlju nije imao novaca, ali je i nju po dogovoru isplatio, točno u marku, kao što su se pogodili. Kad smo nekidan, prateći razornu žilu potresa iz Majskih Poljana došli u susjedno Novo Selo Glinsko, rekli su nam da su im Srbi iz Poljana ubili trideset i trojicu. Potres je, u trenu, sva neprijateljstva izjednačio u nesreći i probudio empatiju i solidarnost, ali Ivo dobro zna kako je bilo živjeti u takvoj poslijeratnoj atmosferi.
– Klica svega je animozitet koji je vladao između četnika i ustaša, a to je sjeme posijano u Drugom svjetskom ratu. Za neke su to bili simboli moći, za druge simboli pogroma. Nažalost, tako je bilo. Moja brigada, 101. Bosansko-brodska, jedina je nosila znak "U". Rekao bih, iz čistog ekshibicionizma. Tako sam došao ovdje i ljudi su me upoznali pod tim znakom. Ali nekog drugog Ivu. Ne onog o kojem se priča. Možete vi svašta napisati na prsima, ali bitno je što stoji iza prsa. Kažu, na tarabi piše pička. Ali nije to pička! Tako vam je i s tim simbolima. No koga ugrize zmija, taj se i guštera plaši. Ja sam pokušao ovom svijetu ovdje svojim primjerom pokazati da nisam ono što simboli govore, ali ne da opravdam neke druge. Najčešće ljudi s neizgrađenim identitetom jedva čekaju da se nešto dogodi pa da ga onda počnu graditi. Na koji način? Na ovakav, ružan način. Zločin, zločin... Danas pitaju tko je radio zločine. Nemoj tako, pitaj tko nije radio. Onaj tko nije mogao. Ne postrojba, ali manjina u postrojbama koja je, nažalost, često, paradoksalno, bila kritična masa. Pitam te ja, tko je važniji: glumac na sceni s monodramom ili tisuću gledatelja? Ovdje je na scenu došla ekipa glumaca koji su ostavili ljagu. Znaš, nikad ne znaš tko ti toplu ruku pruža. Nekada ti prijatelj pruža neprijateljsku ruku, a nekada neprijatelj ruku prijateljstva...
Sunčani dan u Majskim Poljanama smekšava prizore apokalipse. Ivo i Marija Tomić, kao nekad na reklami za "Marlboro", igraju se sa zlatnim retriverom Agom, a oko nogu im se pletu ćurke, kokice i fazani. Uskoro će jedan, valja nam ići. Iz daljine, s groblja, čuju se zvona. Zovu na posljednji pozdrav, za Franju i Marija Tomića...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....