Duga je povijest noćnih jurnjava u Zadru, sve je eskaliralo nasipanjem Šepurina i pandemijom koronavirusa, puste gradske ulice postale su piste...

Duga je povijest noćnih utrka automobila i motocikala u Zadru, duga i postojana, ma koliko zadarska policija to prešućivala.

Podsjetila je na to i zadnja tragedija u kojoj je četvero mladih sletjelo “nabrijanim” Audijem A6 u more. Iako je policija ustvrdila kako se nije radilo o utrci, činjenica je da su velika brzina, mladost i “nabrijani” automobil kumovali strašnoj nesreći u kojoj su dva mlada života izgubljena, a za treći se liječnici još bore. Bila je to pogibeljna kombinacija, smrtonosni večernji koktel za mladiće na pragu života.

Već godinama pišemo i upozoravamo na fenomen koji u Zadru tako neshvatljivo prolazi ispod radara, prije svega policije, ali i svih drugih institucija koje su trebale reagirati, a to ne čine. Rijetko koja noć prođe da se u gluho doba ne čuje škripa guma, zvuk kočnica, nabrijavanje žestokih strojeva do maksimuma. Obično to krene s vrha Bulevara, što će reći Ulice Ante Starčevića, od rotora između “Konzuma” i “Interspara”, pa niz Bulevar do Relje i onda ukrug oko Poluotoka, pa do Puntamike i obilaznicom opet na isto mjesto polaska. Napravi se probni đir, pa kad se uvjeri da je trasa čista, krene oktansko ludilo.

Golobradi mladići

Noćne utrke ne znače uvijek da se utrkuje više automobila istovremeno. Bitno je u što kraćem razdoblju doći od točke “a” do točke “b”, ali rezultat je isti – jurnjava gradskim ulicama kao na trkaćim stazama i to u pravilu golobradih mladića u “nabrijanim” vozilima. Režu moćni motori noćni zrak po čitave noći, a da ih nitko ne zaustavlja u tome i ne sprječava. Već su se građani toliko naviknuli na tu zvučnu kulisu da gotovo nitko više i ne reagira. Priznajemo, navikli smo se i mi o tome godinama pisati, da nam se činilo uzaludno ponavljati uvijek iste stvari. Sve dok netko ne strada.

Za Bulevar, gdje su se zadnjih godina također znale događati prometne nesreće s fatalnim posljedicama, postoji među domaćim vozačima uzrečica da na semaforima valja i na zeleno stati, jer nikad ne znate hoće li netko od noćnih “gasera” projuriti kroz crveno, kao metak, pa vas presjeći, napola... U proljeće im se pridruže i motociklisti, pa jurnjavi kroz grad nema kraja. Prijavljivali su građani policiji noćne izgrede za koje svaki laik zna da nisu normalni i uobičajeni, novinari su pisali i upozoravali, uzaludno. Čak smo znali dobivati odgovore iz policije da u noći svaki malo moćniji motor zvuči prijeteće, ali da to ne znači da krši propise, a i ako krši treba ih uhvatiti na djelu, a ne po dojavi. Nekako se uvijek toleriralo te stalne izgrednike, iako je policija itekako bila revna u kažnjavanju “običnih” vozača za uobičajene prekršaje.

Povijest zadarskih jurnjava seže još do osamdesetih godina, pa i dalje. Do tada popularnog okretišta ispred legendarne Gagice, kasnije i Yachtinga, ljubitelji nabrijanijih automobila i motocikala znali bi napraviti đir iz grada. U noćnim satima, čak i pred mnoštvom publike, odjednom bi se pojavile Alfe, BMW-i, ali i frizirani “stojadini”, “fiće”... i počeo bi show. Okretanje pod ručnom, mimoilaženje “za dlaku”, vrtnja u krug, paljenje guma... Bila je to predstava ravna filmskim kaskaderima, a onda bi nestali u noći, kao što bi se i pojavili. Skoro svaku večer, u isti sat, ponavljalo bi se isto. Jurnjava kroz grad ipak tada nije bila česta pojava zbog milicije, ali je kasnih osamdesetih omiljena ruta brže vožnje postala cesta od Zadra do Zatona i popularne diskoteke Saturnus. Ginulo se i tada, pogotovo dok se promjenom đira diskoteka nije zatvorila, a ta cesta kasnije i rekonstruirala.

Ledi se krv u žilama

Zadnjih godina ljubitelji brzine “otkrili” su nekadašnju vojnu pistu u Šepurinama. Bilo je to i najmanje opasno rješenje, jer ljubitelji oktana dovezli bi se u Šepurine, dobro ispuhali na pisti automobilima i relativno sigurno odvezli kući, bez ugrožavanja sebe, suputnika i drugih vozača i pješaka. Ali jednog dana dozlogrdilo je vlasnicima apartmana u obližnjem Zatonu, kojima su “nabrijani” automobili stvarali zvučnu kulisu kao da su im gosti uplatili noćenje usred Monze, a ne u pitomom dalmatinskom mjestu sunca i mora.

Nakon apela i upozorenja, gradonačelnik Nina Emil Ćurko jednostavno je doveo kamione i tone zemlje iskrcao na pistu te je zauvijek blokirao za jurnjave. Tada smo po društvenim mrežama čitali javne objave mladih “gasera” da će im umjesto Šepurina gradske ulice postati pista, ako im Grad ne pronađe drugo mjesto za utrkivanja. Čak se i policija tada složila da bi im bilo najlakše kontrolirati ljubitelje brzine kad bi imali neko mjesto za sebe. Nije im se udovoljilo, pa su, bome, rečeno počeli provoditi i u djelo. Utrke su uskoro postale svakodnevica u Zadru. S tim što se ulaskom u Europsku uniju i liberalnijim uvozom i vozni park “popravio”, kupovinom polovnih, ali nabrijanih Audija, BMW-a, Mercedesa, pogotovo litražnih dizela kojih se Nijemci rješavaju. Bilo je sve više moćnih jurilica na ulicama i sve više – nesreća.

Dodatno je sve eskaliralo pandemijom koronavirusa. Gradske su ulice opustjele, ionako malobrojne policijske patrole razmjestilo se na kontrole ulaza u grad, pa je divljanje ulicama postalo još žešće nego prije. Čak je i Stožer civilne zaštite javno upozoravao na problem, ali jurnjave nisu prestale, sve do prije nekoliko dana kad je strašna nesreća sledila Zadranima krv u žilama.
Tek treba vidjeti što je uzrok tragedije iza koje nitko više neće moći vratiti izgubljene mlade živote. Ali treba glasno reći: u Zadru postoji kult brzine na gradskim ulicama i noćna divljanja koja se toleriraju. Najjezivija prošlih dana bila je najviše upravo – zlokobna tišina koja se u noćnim satima Zadra konačno mogla čuti. Niti jednog zvuka turiranja motora, niti jedne škripe kočnica.

Gdje su sad nestali gradski “gaseri”?