StoryEditorOCM
4 kantunaANTONIJA MLIKOTA

"Duga je povijest izolacije te zgrade od građana. Vrijeme je da se ona, s predivnim bastionom, vrati Zadranima. Predlažem i prikladnu gradsku kavanu"

Piše M. Magaš
16. veljače 2022. - 15:37

Nakon što je ugledni profesor Pavuša Vežić za Zadarski.hr komentirao predaju zgrade Doma županije Nadbiskupiji, na njega se nadovezala i poznata profesorica dr. sc. Antonija Mlikota s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

- Apsolutno se slažem s prijedlogom prof. Vežića! Bilo bi sjajno kada bi Zadar dobio koncertnu dvoranu, kada bi tamo djelovale plesna i glazbena škola, komorni orkestar, zborovi... Samo bi dodala uz njegov prijedlog i malu gradsku kavanu i prikladnu knjižaru u prizemlju. Odluka o predaji zgrade županije Nadbiskupiji umrtvila bi taj dio grada, a građani opet ne bi mogli na bastion koji zaslužuju - komentirala je prof. Mlikota dodavši kako kavana nije nova ideja. 

Naime, ona je autorica znanstvenog članka o poslijeratnom arhitektu Zvonimiru Požgaju, jednom od mnogih intelektualaca koji su svojim idejama i vizijama mijenjali tadašnji razoreni grad. Djelovanje Požgaja u Zadru bilo je doista široko i prelazilo je granice arhitektonske i građevinske struke, bavio se brojnim problemima vezanim uz kulturu, turizam i normalizaciju života u razorenom gradu. U članku je razmatran i pojam „požgajevština“ te što je on zapravo značio u Zadru u ono vrijeme.

- Požgaj je, u svojstvu šefa Projektnog odjela gradskog građevnog poduzeća u Zadru, potpisao zahtjev za izgradnju dviju stambenih zgrada s kavanom na Novoj rivi. Već je te davne 1948. godine primijetio kako ljudi na rivi sjede na ruševinama samo kako bi uživali u pogledu na more i na najljepši zalazak sunca. Shvatio je da tamo, baš ispod današnje zgrade Županije, treba doći prikladna kavana s terasom na ravnom krovu i velikom terasom ispred, na samoj rivi. 

Neizvedena zgrada kavane trebala je biti dosta velikih dimenzija, u prizemnom dijelu bio je predviđen prostor za oko 300 gostiju s dodatnih 120 sjedećih mjesta na galeriji s koje bi se pružao pogled na kavanske prostorije u prizemlju i Novu rivu. Ostatak bi kavanskog prostora imao impozantnu visinu od dva kata s pogledom na more i rivu kroz otvore koji bi se protezali cijelom visinom pročelja - prepričala nam je Mlikota dio svoj članka te naglasila kako pretpostavlja da se od projekta odustalo zbog pritiska predstavnika ondašnje Jugoslavenske narodne armije na lokalnu vlast. Kako je pojasnila: vojska nije željela da im se ispod zgrade "opija" narod. 

image
Nacrti za prijedlog Kavane na Novoj rivi
Državni Arhiv

- Naime, obližnju vilu koja se nalazi na bastionu sv. Nikole, Jugoslavenska narodna armija je kao bivšu vojnu zgradu (Palača vojnog komandanta, odnosno za vrijeme Italije, Palača guvernera) stavila na upotrebu civilnim vlastima. Odmah po oslobođenju u zgradi današnjeg Doma županije sakupljale su se dragocjenosti izvađene iz ruševina, a kasnije je zgradu zauzela engleska vojska. Nakon odlaska Engleza iz Zadra, u vilu se uselio Državni arhiv. Međutim, Jugoslavenska narodna armija zatražila je vraćanje zgrade pod vojnu vlast. Cvito Fisković pisao je Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske, tražeći i podršku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za zabranu iseljenja Arhiva iz palače. Naveo je kako se vojska sama odrekla te zgrade, ističući kako nema nikakvo strateško već reprezentativno značenje i navodeći kako se u dvorištu planira urediti lapidarij od prikupljenih fragmenata iz ruševina - naglasila je te dodala:

- Međutim, vojska je uspjela u svojoj namjeri, u parku je umjesto lapidarija uređena terasa za plesne večeri oficira, a u zgradu se uselila Komanda garnizona. U novoizgrađene stambene zgrade uselili su se uglavnom oficiri. Tako je vojska na bastionu ostala izolirana od grada, a na dijelu obale ispod bastiona sve do kraja dvadesetog stoljeća nije ništa izgrađeno. Taj dio grada ostao je manje više izoliran i zapušten sve do izgradnje Morskih orgulja i Pozdrava Suncu prema projektu arhitekta Nikole Bašića - zaključila je Mlikota.

„Zadarska grupa” ili prvi poslijeratni pokušaj borbe za neovisnost i slobodu umjetničkog stvaranja - sve se događalo u zgradi Županije!

Zanimljivo je istaknuti kako će razoreni Zadar postati mjesto prve umjetničke kolonije u ta­dašnjoj Jugoslaviji i utočište mla­dim studentima koji su se bijegom iz Beograda u Zadar usprotivili političkoj kontroli i nedostatku umjetničke slobode. Pobunili su se protiv političke angažiranosti kao jedinog preduvjeta za posto­janje umjetnosti, protiv socijali­stičkog realizma. Poput secesio­nista nekad u Beču, na Likovnoj akademiji u Beogradu se pojavi­la skupina mladih umjetnika koji su zagovarali slobodu umjetničkog izražavanja, dokidanje umjetničkog jed­noumlja, slikanje u prirodi i na otvorenom, umjetnost bez politike i bez dodvoravanja politiziranoj publici, pu­blici koja je tražila politički angažirana djela. Kako bi pronašli idealno mjesto za slobodno umjetničko stva­ranje, Miodrag Mića Popović, Bata Mihailović i Petar Omčikus (koji je djetinjstvo i mladost proveo u Rovinju i na Korčuli), počeli su obilaziti gradove na Jadranskoj obali.

Skupina „novih secesionista” s beogradske akade­mije u Zadru pokreće prvu umjetničku koloniju, prvu u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Mladi umjetnici i njihovi istomišljenici iz drugih područja, koji su im se poslije priključili, smjestili su se u Guvernerovu palaču u ko­joj je bio Sabirni centar za umjetnine (danas zgrada Zadar­ske županije) te započeli višemjesečni stvaralački rad u Zadru. Takozvana Zadarska grupa umjetnika, ne uvijek u istom sastavu, u Zadru boravi od travnja do rujna 1947. godine.

Zbog bijega s Akademije i borbe za oslobađanje umjetničkog stvaranja od poli­tičkog utjecaja prozvali su ih Zadarska grupa, iako oni formalno nikada to nisu bili. Nakon povratka u Beograd i rješavanja problema koje su svojim odlaskom u Zadar sebi stvorili, članovi skupine su se nastavili individualno baviti umjetnošću, a neki od njih su se poslije i odselili iz Jugoslavije. Nakon toga je najveći dio članova Zadarske grupe ostvario veliku umjetničku karijeru i pripadaju najpoznatijim umjetnicima druge polovice dvadesetog stoljeća u Srbiji. U konačnici je dio nekadašnjih buntov­nika proglašen akademicima.

 

26. studeni 2024 17:34