Kako god pukne vijest u nas da je preminuo neki od vrlih nam značajevaca, poglavito ako je to iz ma kog resora kulture, dežurne nekrologdžije pripadajuće oblasti iz koje odlazi pokojnik stanu se nadmetati tko će sa što više patosa – katkad i s plotunima dobrodušnog pretjerivanja – ispratiti uglednika u hladovinu grobne rake.
Ma, kad je posrijedi slovo koje se komemorativnim tonom ima ispisati u favur taman umrlom maestru Pavlu Dešpalju, ama da se u ičemu nekontrolirano pretjera, to neće biti usiljeno ili napadno, neukusno ili nepristojno.
Jerbo, smrću Pavla Dešpalja preminuo je bez sumnje jedan od najvećih hrvatskih glazbenika XX. stoljeća. I, ovih kvarat vijeka što smo se udaljili od njega…
Nije bio samo virtuoz na violini, i dobar pijanist, nego je bio itekako ostvaren i kao skladatelj, ali i, po čemu je najviše i najšire poznat, kao vrsni dirigent.
Arbanas s Korčule
Premda će se osjećati zadarskim Arbanasom, Dešpalj je rođen u Blatu na Korčuli 18. lipnja 1934., i dio najranijeg djetinjstva proveo je u Dubrovniku.
Otac Šime preselio je obitelj u Zadar po završetku Drugoga svjetskog rata, 1945. godine, i u tom će gradu osoviti na noge glazbeni život, na što će se nadovezati i sâm Pavle, koji će 1961. godine utemeljiti danas slavni festival Glazbene večeri u Sv. Donatu i Zadarski komorni orkestar.
U tom će gradu maestro Dešpalj primiti i prve muzičke poduke od oca, svirat će violinu u Zadarskoj filharmoniji, biti korepetitor za pjevače, te će početi skladati i scensku glazbu za zadarsko kazalište…
Kao dirigent debitirao je već 1939. godine, kao petogodišnjak, jer je morao uletjeti u koncert zbora kojim je trebao ravnati njegov otac. Očeva upala pluća upalila je i želju maloga Pavleta za usmjerenje ka dirigentskom pozivu…
I njegova sestra Maja, violinistica, baš kao i brat mu Valter, vilončelist, bili su i ostali vrlo istaknuti članovi obitelji Dešpalj, koja je ostavila i vrlo značajnog biljega na nacionalnu glazbenu sliku.
Pavle Dešpalj studij je kompozicije završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1960.), gdje mu je mentor bio dični naš skladatelj Stjepan Šulek.
Po običaju, dva su genijalca ubrzo otkrila kako titraju na istoj frekvenciji, pa su njihovi profesionalni dodiri prerasli do u iskreno prijateljstvo.
Afirmiravši se i kao dirigent, Pavle Dešpalj poseban je mar posvetio izvođenju djelâ svojega profesora i prijatelja.
Svjetsku dirigentsku karijeru ovaj je svestrani umjetnik realizirao i u SAD-u i u Japanu. Na domaće pozornice uvijek se je rado vraćao, pa je bio i stalnim šef-dirigentom i Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT-a. Kao gostujući meštar nastupao je puno i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
U glazbenom svijetu, kad je dirigentstvo posrijedi, vlada nepisano pravilo iz žive prakse kako se vitlatelji štapićem specijaliziraju ili za simfonijski ili za operni repertoar. Naravno, ima ih koji su podjednako velike rezulatate ostavili na oba polja (sjetimo se samo maestra Nikše Bareze, također Dalmatinca kao i Dešpalj, samo, za razliku od njega bodula i primorca, ovaj naš zasad, evo, najveći živući dirigent, podrijetlom je iz kontinentalne, vlaške Dalmacije, iz Cetinske krajine).
No, maestro Dešpalj ipak je bio nekovrsni egzemplar onoga soja što su se lakše osjećali plivajući u specijalističkom oceanu simfonijske glazbe negoli pak one vokalno-instrumentalne.
Dakako, to nipošto ne znači da on nije dirigirao opere i oratorije; međutim, saldo tih partitura što ih je reproduktivnom svojom palicom kao pletaćom iglom bio ispleo, umnogome je subalteran u odnosu na partiture simfonijâ i koncerata što ih je interpretirao diljem zemaljske kugle.
Prvi 'Zrinski' na CD-u
Štoviše, baš je on prvi na CD-u snimio operu Nikola Šubić Zrinjski sa zagrebačkim ansamblima, što je ujedno bilo i prvo njezino pojavljivanje na digitalnom nosaču zvuka. Taj je diskografski projekt dugo bio osamljen, budući da smo na prvo pravo profesionalno izdanje Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta čekali desetljećima…
Kod nas u Splitu Pavle Dešpalj bio je uvijek rado viđen gost. I među publikom, i među izvođačima. Jest, najčešće je dirigirao simfonijska i koncertantna djela, pa je čak bio angažiran i kao svojevrsni rezidencijalni stalni šef-dirigent u projektu koji je, nažalost prekratko, bio zaživio u Splitu.
Bilo je to prije 20-ak godina, kad se među ovdašnjim glazbenicima pojavila ambicija oformljivanja Splitske filharmonije, te kad je forcom i radijacijom tog duha bio osnovan SKOK (Splitski komorni orkestar) u okrilju Splitskog filharmonijskog društva.
Manifestacija "Glazbeni ponedjeljak", s velikom potporom Grada Splita (i ondašnjega utjecajnog pročelnika za kulturu, glazbenoga kritičara "Slobodne", Miljenka Grgića), u foyeru splitskoga HNK održavali su se iznimno kvalitetni koncerti, nerijetko s djelima na repertoaru koji su u gradu pod Marjanom po prvi put uopće i odzvonili.
Maestro Pavle Dešpalj bio je važni animator tih glazbenih događanja, kao i glavni izbornik programa, te, često, i neposredni tumač s dirigentskog podija.
Također, od većih djela što ih je u Splitu postavio, svakako je bila dugoočekivana scenska produkcija oratorija Prijenos svetog Dujma Julija Bajamontija, što ju je bio upriličio zajedno s redateljem Petrom Selemom i scenografom Matkom Trebotićem na Peristilu, pri otvorenju Splitskog ljeta 2005. godine.
Dirigirao Mozartom u Splitu
Već iduće godine predvodio je i premijeru Mozartove opere Don Giovanni na istome mjestu, što je bila i ostala jedina opera genijalca iz Salzburga što je u Splitu bila izvedena u zadnjih gotovo pola stoljeća (ne računajući gostovanja na Splitskom ljetu ranih 70-ih godina, kao ni jedincatu Mozartovu operu izvedenu baš s domaćim splitskim ansamblima, opet baš Don Giovanni, 1984. u Teatru…).
Dešpaljeva peristilska produkcija rečene opere iz 2006. okupila je trojicu najizvrsnijih hrvatskih opernih basova, kako onda, tako i danas: Ivica Čikeš, Luciano Batinić i Ante Jerkunica.
Na jednom mjestu, kad je bio upitan bi li se bavio glazbom i kad bi se ponovno rodio, kazao je otprilike: "Ja nemam izbora: ili glazba ili ništa!"
Maestro Pavle Dešpalj bio je najveći cinik među dirigentima. Ona neka mandićevska vrsta provokatora i poruguja, koji je u isto vrijeme bio i cinik i sarkastik i ironik.
Na pokusima ako je netko odsvirao krivi ton, glazbeniku bi se obratio osobno, a ne tipa "pripazite malo dionica drugih violina"… Otrovan i zabavan u isto vrijeme, resio ga je ugled apsolutnog sluhista, koji je ama baš sve čuo, zapazio, razlikovao.
'Idemo još jednom, zbog onih kojima majka nije dala...'
Nebrojeno je i anegdota s njegovih pokusa, tipa: "Idemo još jednom, zbog onih kojima majka nije dala"… Ili bi zaustavio orkestar, okrenuo se prema kontrabasistu i mirno mu u facu kazao lapidarno: "G"… On bi pocrvenio, ostali bi se smijali.
Bila je godina 1995. i maestro Pavle Dešpalj gostovao u HNK Split dirigirati Petu simfoniju P. I. Čajkovskog. Bio sam na svakoj probi, upijao njegove finte ter svjedočio kako mu se i drugi dive.
Nije imao skrupula ni oholosti odbiti mladog i nadobudnog skladatelja da mu se približi, da uzme njegove početničke skladbice i da ih do sutra prouči.
Pozvao me je sutradan na kavu, širokom gestom velikog gospodina rekao mi nešto nakon čega više nisam bio isti. Otvorio mi je zatvorena vrata i pustio me u široki ambis glazbe…
Veliki je glazbenik, i veliki čovjek, bio maestro Pavle Dešpalj…
Fala, Maestro!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....