StoryEditorOCM
4 kantuna30 GODINA REFORMI

Dario Nakić svojevremeno kao ministar zdravstva odustao od ideje da se pacijenti koji nisu hitni, a opterećuju hitni prijem, novčano kažnjavaju

Piše Ana Vučetić Škrbić
5. prosinca 2022. - 09:30

Pred Hrvatskom je još jedna velika zdravstvena reforma.

U ovih 30 godina, imali smo 11 ministara zdravstva, jednako toliko reformi i pokušaja da se zdravstveni sustav učini kvalitetnijim, dostupnijim i samoodrživim.

Niti jedan od njih neće biti zapamćen da je u tome uspio. Štoviše, kad se analiziraju sve reforme zdravstva u zadnja tri desetljeća, čini se da je jedina konstanta na koju možemo računati saniranje zdravstvenog duga milijardama iz državnog proračuna. Sve druge dijagnoze hrvatskog zdravstva – od predugih lista čekanja, sustavnog propadanja primarne zdravstvene zaštite te skupog i preopterećnog bolničkog sustava – još uvijek nemaju ni učinkovitu terapiju, a kamoli konačno rješenje.

Hebrangova privatizacija

Prva ozbiljnija reforma dogodila se sredinom devedesetih godina, u prvom mandatu Andrije Hebranga, koji je na mala vrata uveo privatizaciju u primarnu zdravstvenu zaštitu. Tadašnji domovi zdravlja dobili su novi preustroj, a liječnici koji su u njima radili postali su zakupci u svojim ordinacijama. Iako su se liječnici takvom modelu izrazito protivili zbog niza razloga koji će kasnije dovesti do nepovratnog urušavanja primarne zaštite kao samog temelja zdravstvenog sustava, nitko ih nije poslušao.

Štoviše, ovaj hibridni sustav, u kojemu liječnici jesu poslodavci, ali HZZO je taj koji zapravo određuje njihove okvire i uvjete poslovanja prema pacijentima, ostao je u najvećem obliku i dandanas.

Na veliko nezadovoljstvo liječnika čiji je položaj 20 godina kasnije lošiji nego ikad prije. Osim kadrovske devastacije ordinacija kojima već sada nedostaje 400 liječnika, neulaganje u sustav primarne, od kojeg se očekuje da zbrine 80 posto zdravstvenih potreba građana kako bi se rasteretio skuplji bolnički sustav, dovelo je do neracionalnosti, manje dostupnosti zdravstvenih usluga i lošijih ishoda liječenja.

Osim zakupa, u Hebrangovo vrijeme uvedene su participacije koje su još uvijek poželjan izvor prihoda za zdravstveni sustav, a bolničkim se liječnicima omogućio rad privatno koji će, uz veća ili manja ograničenja, ostati do danas.

Željka Reinera, koji je nastavio s Hebrangovim modelom i Anu Stavljenić Rukavinu, ministricu iz Račanove Vlade, nećemo pamtiti po značajnim reformskim pokušajima. Pogotovo što je Stavljenić Rukavina mandat okončala vrlo brzo, ostavkom zbog nezapamćene afere "Baxter".

Na njezino mjesto došao je HNS-ovac Andro Vlahušić čiji su reformski potezi uglavnom bili usmjereni na uvijek praznu zdravstvenu blagajnu, i to kako je popuniti novcem od participacija, a kasnije i uvođenjem dopunskog osiguranja.

U više navrata, Vlahušić je objašnjavao kako je ta odluka opravdala svoje uvođenje i kako je dopunsko zdravstveno osiguranje bilo socijalna mjera da bi se umirovljenicima i socijalno ugroženima pomoglo u ostvarenju prava na besplatne lijekove i liječenje.

Neven Ljubičić, još jedan HDZ-ov ministar zdravstva, u svom je mandatu donio prvu ozbiljnu strategiju razvoja zdravstva. Najavljivala se kategorizacija i standardizacija bolnica, informatizacija, puno manja potrošnja, ali i rasterećenje bolničkog sustava, pogađate, prebacivanjem 80 posto pacijenata na primarnu zdravstvenu zaštitu. Većina toga ostala je na lijepim željama, osim uvođenja dviju lista lijekova.

Nakon njega, u taj je posao ozbiljno zagrizao Darko Milinović koji je zamislio reformu sustava na svim razinama: dostupnije zdravstvo, manje liste čekanja, te oko 1.120.000 onih kojima će participaciju plaćati država.

Obećavalo se i socijalnu osjetljivost, bolji status za 70 tisuća zdravstvenih djelatnika, nagrađivanje liječnika te stabilnije financiranje zdravstvenog sustava koji je i dalje konstantno gomilao dugove. Većina toga ostala su opća mjesta, ali Milinović je povukao i neke konkretne poteze kad su liste čekanja u pitanju, pa je na teret zdravstvenog osiguranja ugovorio usluge privatnih poliklinika tamo gdje se previše čekalo. Kasnije ga se, međutim, prozivalo zbog pogodovanja privatnicima s kojima je ministarstvo sklapalo te ugovore.

O da, i masterplan

U njegovo vrijeme uspostavljena je i nacionalna lista čekanja, u manje od godinu dana iz Ministarstva zdravstva pozvano je gotovo 9000 pacijenata koji su mogli obaviti pregled u drugoj ustanovi u sustavnu javnog zdravstva, uz plaćeni putni trošak. No, njih niti trećina nije prihvatila tu mogućnost.

Tako da je na kraju, od svega, kao najpoznatiji Milinovićev potez ostalo uvođenje e-recepta, e-naručivanja te e-karton. Kao njegov najveći neuspjeh ostat će reforma službe Hitne pomoći "teška" više od 90 milijuna eura koja se financirala iz kredita Svjetske banke, ali i takozvani porez za umirovljenike, koji je, unatoč obećanju da će ga ukinuti, zadržao i njegov nasljednik, SDP-ovac Rajko Ostojić.

Njegov mandat također su obilježile najave velikih reformi, od ponovno kraćih lista čekanja do famoznog masterplana koji je trebao promijeniti zdravstveni sustav smanjivanjem broja bolnica i njihovim spajanjem, te snažnim naglaskom na dnevne bolnice.

No, nakon što je poslan u saborsku proceduru kao zadnji potez Ostojićeva mandata, novi ministar zdravlja i dotadašnji šef HZZO-a, njegov stranački kolega Siniša Varga povlači masterplan iz procedure jer je izračunao kako će umjesto uštede od 400 milijuna kuna to zapravo biti novi dodatni trošak od čak dvije milijarde kuna. I on najavljuje novi Nacionalni plan bolnica koji nikad nije zaživio, smanjenje lista čekanja te sada već zaboravljene Program Plus i Program 72 sata, a kao njegov konkretan potez ostat će konačni izlazak Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) iz državne riznice.

Vargu je naslijedio HDZ-ovac Dario Nakić koji je najavljivao kako će ta, politički najslabija Vlada, uspjeti provesti najtežu reformu, onu zdravstvenog i bolničkog sustava te godišnje uštedjeti 500 milijuna, a uprihoditi 400 milijuna kuna godišnje. Nakić je prvi ozbiljno planirao uvođenje košarice nadstandardnih usluga, u kojima će građani moći tražiti i dobiti kvalitetniju uslugu za dodatni novac, ali i smanjenje statusa pojedinih velikih bolnica, što nije naišlo da dobar odjek ni među njegovim stranačkim kolegama. Odustao je i od ideje da se pacijenti koji nisu hitni, a opterećuju hitni prijem, zbog toga novčano kažnjavaju.

Ni njegov nasljednik, HDZ-ovac Milan Kujundžić nije izdržao puni mandat. Uz sve reforme koje je najavljivao, u te tri godine nije pokrenuo niti jednu, a ostat će upamćen po izjavi kako "onaj tko ne vidi promjene u zdravstvu treba ići okulistu".

Hoće li okulista trebati za reforme koje upravo najavljuje Vili Beroš? Jačanje preventivne zdravstvene zaštite i domova zdravlja, reorganizacija bolničkog sustava te praćenje ishoda liječenja, ciljevi su nove, tko zna koje po redu reforme zdravstva, koju je Beroš nazvao "najvažnijim političkim i društvenim projektom u Hrvatskoj".

O da, i reforma

– Primarna zdravstvena zaštita mora postati najjači adut naše borbe protiv bolesti. Uspostavit će se preventivni sistematski pregledi s ciljem ranog otkrivanja te reorganizirati bolnički sustav.

Povećat će se broj specijalizacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti što će pomoći u prevladavanju nedostatka liječnika.

Specijalistička zdravstvena zaštita prebacuje se i na primarni nivo, u domove zdravlja, gdje prelazi većina specijalističkih pregleda i dijagnostike, što bi trebalo rasteretiti bolničke liste čekanja.

Čeka nas i izmjena mreže javnozdravstvene zaštite te promjene u ugovaranju zdravstvenih usluga i rješavanje problema bolnica koje produciraju gubitke, jer nedovoljno ispunjavaju opseg ugovorenih usluga. Promjene su nužne, potrebno je ispraviti disfunkcionalnosti i ozdraviti zdravstveni sustav – rekao je ministar predstavljajući reformu koja bi trebala iz korijena promijeniti hrvatsko zdravstvo.

Jeste li ovo već negdje čuli?

23. studeni 2024 19:01