Ostavkom koju je u četvrtak podnio kao ministar obrane, general Damir Krstičević značajno je podigao ljestvicu političke, pa i vojne, zapovjedne odgovornosti.
Ostavku je podnio pred TV kamerama, bez pompe i patetike, bez prethodne političke konzultacije i kalkulacije. Oni koji ga poznaju, znaju da je to učinio prije svega iz ljudskog osjećaja i vojničke časti.
On se u tih nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da izgovori ono što mu je na srcu, nije osjećao kao političar. On je u tom trenutku bio general koji je (ponovno) izgubio dvojicu svojih časnika i ljudski to više nije mogao podnijeti.
Ne zaboravimo, ministar je osobno obišao roditelje svakog poginulog pripadnika HV, što najbolje govori o tome kako on u tome doživljava svoju ulogu.
Smiješna pogreška
Demokratska društva skeptična su prema generalima u politici. Demokracija i generalske zvjezdice prirodno su u raskoraku. Demokracija podrazumijeva dijalog i kompromis, zvjezdice na ramenu uglavnom slušanje i izdavanje zapovijedi.
Ponekad, međutim, izađe na dobro. Krstičević nije osobit političar ili, bolje rečeno, nije od one vrste političara na koju smo navikli. Loš je govornik, a mi smo društvo u kojem je držanje govora važna stvar. Zbog toga je često bio izvrgnut ruglu.
Zaribao je i kod ispunjavanja imovinske kartice. U tome nije bio jedini, ali je njegova pogreška bila, matematički gledano, prilično smiješna. Politički je to preživio samo zato što je sve vrijeme iskren na ljudskoj razini i što je u dijelu posla koji se odnosi na Oružane snage učinio više nego ijedan hrvatski ministar ili ministrica prije njega.
Istina, njegovi će prethodnici reći kako oni nisu izgubili niti jednog vojnika. A pri kojim bi to aktivnostima i mogli stradati u njihovo vrijeme? Pad s postelje u to je vrijeme bio jedan od ozbiljnijih rizika.
S Krstičevićem vojska nije dobila samo opremu, nije dobila samo dio novčanih naknada bez kojih su prije ostali. S Krstičevićem su pripadnici OSRH opet dobili čast i ponos. A vojnik bez časti i ponosa nije više od slabo plaćenog manekena. Krstičević je uspio napraviti taj zaokret.
A sve je počelo njegovim vlastitim primjerom. Nije njemu bilo teško zaletjeti se u poplavljenu kuću kojoj prijeti urušavanje. U Splitu je požar gasio i svojim rukama, izdavao zapovijedi ljudima oko sebe kao u vrijeme dok je navodio topničku paljbu kao zapovjednik bojne u 4. gardijskoj kojoj je poslije bio na čelu.
No, to je bio on kao Krste. A kao ministar se posvetio povratku Hrvatske vojske u Sinj, Ploče, Pulu i Varaždin. Opremio je vojsku modernim odorama, puškama, dronovima, samohotkama, borbenim helikopterima...
Kolateralna žrtva
Životna mu je želja u ovome mandatu bila riješiti i pitanje lovačke zrakoplovne komponente. Tu je nastradao u industrijskom sukobu SAD-a i Izraela, kao kolateralna žrtva, čija je jedina objektivna krivnja što nije jasno i na vrijeme upozorio javnost upravo o toj činjenici da bi posao stoljeća mogao propasti zbog interesa Lockheed Martina.
U toj je bitci on i osobno izgubio. Isključen je iz procesa nabave borbenih zrakoplova i sad je sve jasnije da, možda upravo zato, do te nabave neće doći u neko skoro vrijeme i da će hrvatsko nebo uskoro u cijelosti čuvati zrakoplovi s tuđim oznakama.
Dobar dio Krstičevićevih političkih rivala izrugivao se njegovu konceptu domovinske sigurnosti. S ugrozama se lijepo i lako rugati dok ne treba postaviti šatore pred bolnicama ili dok ne plane kakva borovina pa svi upru pogled u nebo čekajući kanadere i fire-bossove. Krstičević je pokazao i volju i znanje da Oružane snage napravi ponosom nacije.
Svojom ostavkom, podnesenom zbog nesreće u kojoj, siguran sam, ne snosi nikakvu odgovornost, Krstičević je makar na trenutak zaslužio biti ponos nacije. Nema iluzija o tome da će njegov primjer slijediti neki naši budući ministri.
Krstičević je u tome poseban, ali rekli smo već i na početku - nije on političar na kakve smo navikli. On je u prvome redu čovjek i vojnik s jedinstvenim osjećajem za čast i odgovornost.