Svjetski priznati arhitekt Boris Podrecca gostovao je početkom tjedna u Zadru, gdje je predstavljen novi luksuzni projekt u Punta Skali vrijedan 40 milijuna eura, za koji potpisuje dizajn.
Ovo je već treći veliki projekt ovog vitalnog 84-godišnjaka u Donatovom gradu.
Naime, osim što je glavni arhitekt cijelog kompleksa Falkensteiner od njegovog nastanka, Podrecca je dobio i prestižan zadatak redizajna zgrade bivše tvornice "Maraska" koja postaje prvi gradski hotel od pet zvjezdica i s kojim američka multinacionalna ugostiteljska tvrtka Hyatt Hotels Corporation ulazi u Hrvatsku. Iza postojeće zgrade, izgradit će se i aneks hotela te poseban rezidencijalni dio s čak 200 stambenih jedinica.
Mnogim Zadranima je upravo taj potonji dio onaj koji im najviše smeta, iz nekoliko razloga: postali su sve osjetljiviji na megalomanske projekte u gradu, muči ih manjkava prometna infrastruktura a posebno su revoltirani sječom stabala i nedostatkom brige oko postojećih zelenih površina koje, pak, sve češće nestaju pred bagerima.
Razgovarali smo s Podreccom, prenijevši mu nezadovoljstvo javnog mijenja.
- Ma ljudi se uvijek bune. ”U svakom prostoru živi bog”, rekao je filozof Wittgenstein. Kao arhitekt, dođeš u jedan kraj, a prije toga si putovao svijetom, vidio i naučio mnogo stvari, onda u tom novom prostoru vidiš jedinstvenost koju moraš oplemeniti. Moraš razvit jednu poetiku u prostoru. Ja radim ”odijela po mjeri”, a ne po konfekciji. Nikad nisam ni radio... – naglasio je Podrecca te nastavio:
- Ne mogu ovdje raditi kao što radim u Beču ili pak u Milanu i Veneciji. Kao arhitekti dobijemo jedan zadatak ili program. Ne možemo investitoru reći dajte nam nešto drugo. Od toga što dobijemo moramo napraviti najbolje što znamo i možemo. Mi smo kod projekta "Maraska" napravili sljedeće: dopustili smo da postojeća zgrada tvornice bude ”kraljica” u novom ruhu, a uz to nismo napravili drugi hotel. Kako ja volim reći ”hotelčinu” od osam katova koji odskače od svega. Ne, mi smo taj program raskinuli na dva dijela i u svakom tom dijelu upotrijebili različit arhitektonski stil i drugu kromatiku – pojašnjava.
Istaknuo je kako je boja fasade aneksa hotela tamnija od ostatka projekta i ona je, na iznenađenje svih, siva.
- Želim naglasiti kako je siva oduvijek bila boja na obali. Nije na mjestima uz more bila isključivo bijela boja. Ako pogledate talijanske gradove, vidjet ćete kako se uvijek provlači ta jedna nijansa sive boja. Druga kromatika koju smo upotrijebili je marino plava i bijela. To je srednji dio koji je spoj starog i novog. Recimo da je "Maraska" ‘mama‘ a novi hotel i stanovi, ‘curica‘ i ‘dečko‘. Oni skupa čine jednu familiju – pojašnjava gotovo poetski Podrecca dajući do znanja da sve što radi, radi u skladu s prostorom u kojem se projekt ostvaruje, jer iznimno pazi na kontekstualnost.
- Mogu reći da ja zapravo nemam jedan stil. Ja ne volim stilove. Postmodernizam, modernizam, minimalizam... U današnjem modernom vremenu, tehnološki dominiranom, opredjeljenje za stil ne vrijedi. Vrijedi samo inteligentan odnos s prostorom, ali i ljudima koji u njemu žive – govori u dahu pokušavajući nam dati do znanja da pomno bira prostore i njihove priče, odnosno projekte koje će raditi.
- U svakom projektu, kao što je "Maraska", nastojim pronaći duh mjesta i omogućiti da on progovori kroz arhitekturu. Stoga je važno da se nove zgrade ne natječu s poviješću, već je nadopunjuju, stvarajući simbiozu koja odražava život u gradu.
Zanimalo nas je kako gleda na zadarsku arhitekturu i na brojne nove zgrade koje su niknule u posljednjih nekoliko godina?
- Nisam vidio grozne stvari, moram priznati. Mislim da je to jedna prosječna arhitektura. No, ne mogu mnogo o tome puno govoriti jer to je zapravo jako mali dio koji uspijem vidjeti dok se vozimo do gradilišta – priznaje.
Boris Podrecca svoju arhitektonsku praksu temelji na dubokom poštovanju prirode i okoliša, smatrajući ih ključnim elementima svakog projekta. Njegova je nit vodilja uspostavljanje harmonične veze između građevina i prirodnog okruženja, čime osigurava da su svi aspekti dizajna u skladu s okolišem. Ova filozofija omogućava mu da kreira prostore koji ne samo da zadovoljavaju funkcionalne potrebe, već i obogaćuju okolinu i stvaraju osjećaj pripadnosti i povezanosti s prirodom.
- Arhitektura treba biti samo paspartu prirode. U cilju mi nikad nije bila izgradnja ”hotelčina” od osam i više katova, već luksuznih hotela od tri kata koji su uklopljeni u ambijent, s naglaskom na autohtone elemente koje sam počeo integrirati prije više od 20 godina, iako je danas to jako moderno: pričati o prirodi i njezinom očuvanju – govori ovaj doajen europske arhitekture.
Hoteli i budući apartmani u Punta Skali, kao i ovi u staroj zgradi tvornice "Maraska", orijentirani su prema horizontu, čime se odražava vjerovanje u poetsku prirodu horizonta i mora koja okružuje zadarski prostor.
Podrecca nastoji da gosti kroz njegovu arhitekturu dožive osjećaj doma, potičući ih da apartmane i hotele doživljavaju ne samo kao smještaj, već kao prostore za opuštanje, uživanje. Za življenje...
- U interijerima kao što je hotel u Punta Skali igramo se s kromatikom i krivuljama, koristeći boje mora i staklene elemente za stvaranje dijaloga. Kako bismo izbjegli monotoniju dugih hodnika, kreirali smo male piazzette, pružajući pauze i toplinu u atmosferi. U našim hotelima stavljamo naglasak na intimnost prostora. SPA i javni dijelovi hotela dizajnirani su tako da nude različite ambijente, jedni su glasni, drugi moraju biti opuštajući – pojašnjava.
Podrecca tvrdi kako on i njegov tim hotele grade ‘po mjeri‘, a ne po ‘šabloni‘ i svjetskim trendovima.
Osim zbog posla, Podrecca je i privatno vezan uz naš kraj. Naime, prije kakvih šest, sedam godina, kupio je kuću na otoku Silbi.
- Sad je to i atelje s galerijom. Ali tamo sam zabranio arhitekturu. Tamo samo slikam i uživam - govori uz osmijeh, dodajući kako je na nagovor prijatelja odlučio kupiti nekretninu na ovom udaljenom otoku bez automobila.
- Fora je zapravo ta priča... Naime, direktor galerije u Piranu, kojem sam dizajnirao te prostore, stalno je govorio da odem na Silbu, da nije poput Hvara ili Brača, da je jako tiho i mirno i da će mi se svidjeti. Četiri godine je trajalo to nagovaranje. Na kraju sam odlučio otići samo da me više pusti na miru. Sjeli smo žena i ja na katamaran i kad smo se iskrcali, tamo - fešta! Lupa muzika, ljudi pjevaju, plešu, djeca se igraju, skiće... Pomislio sam da je ovaj lud, da mi laže - smije se Podrecca prisjećajući se svog prvog dojma Silbe u kojoj je, vrlo brzo, zaista pronašao mir.