Antun Novoselović otkriva kako postupati ako posumnjate na nestanak osobe, komentira i slučaj Periš: Činjenice ukazuju na patologiju situacije

Slučaj nestanka Mateja Periša za kojim se traga u Beogradu potresao je čitavu Hrvatsku i ponovno aktualizirao temu nestalih osoba.

U dva desetljeća u Hrvatskoj je prijavljen nestanak 24 tisuće osoba, a u četiri naše Policijske Uprave - Splitsko-dalmatinskoj, Dubrovačko-neretvanskoj, Zadarskoj i Šibensko-kninskoj od 2017. do 2021. godine prijavljen je nestanak ukupno 20 ljudi. Od toga je na području Dubrovačko-neretvanske županije nestalo pet osoba, u Splitsko-dalmatinskoj sedam, Zadarskoj šest osoba i Šibensko-kninskoj ukupno dvije osobe.

Pod okolnostima nestanka u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba spominje se od „otišla u šetnju za vrijeme turističkog posjeta”, „udaljili se od mjesta boravka”, preko „pomorske nesreće” pa sve do „nestali za vrijeme plovidbe u Japanskom moru” i „prilikom surfanja uslijed nevremena”. Godišta prijavljenih osoba posljednje četiri godine su raznolika, međutim u manjini su mlađe osobe, a većinom su starije osobe rođene oko 1930-ih godina.

Zbog čega ljudi najviše nestaju i kako postupati kada shvatimo da nekoga nema, više nam je otkrio bivši šef Kriminalističke policije u Zadru, Antun Novoselović koji se osvrnuo i na slučaj Mateja Periša.

- Osobe nestaju iz različitih razloga. Većina osoba svojevoljno nestane, a jedan dio osoba ne može utjecati na svoj nestanak i oni su u pravilu  žrtve određenog kaznenog djela kao što su ubojstvo, otmica, i slično. U pravilu ljudi koji dobrovoljno nestaju ne najavljuju svoj nestanak, te je takvu osobu teško  spriječiti u svom naumu. U praksi osobe odlaze od kuće zbog nesređenih obiteljskih odnosa, ljubavnih problema, avanturizma, dugova, kocke, prostitucije, duševnog oboljenja ...

Mnogi nestanci se i ne prijavljuju policiji jer nema tko prijaviti nestanak, a sve zbog ubrzanog života i maksimalne otuđenosti, pa tako možete pročitati u medijima da ljudi znaju umrijeti u svom stanu, i nitko ne zna da su umrli sve dok susjede ne uznemiri miris. Potom prijave da nisu vidjeli susjeda već neko vrijeme, te da mu se najvjerojatnije nešto dogodilo i onda shvatite da ta osoba ima djecu, unučad, užu i širu obitelj, te susjede, a izostala je višemjesečna komunikacija među njima - ispričao nam je Novoselović i dodao kako je za vrijeme obnašanja dužnosti šefa krim policije u Zadru imao i situaciju gdje je osoba fingirala svoj nestanak, odnosno lažirala smrt radi izbjegavanja kaznene odgovornosti.

 

Saša Burić/Cropix

Iz višegodišnjeg iskustva kazao nam je da je najvažnije odmah prijaviti nestanak te da je najgore čekati.

- Nikako ne bi trebalo čekati s prijavom nestanka osobe, iako u praksi prevlada mišljenje da bi trebalo sačekati 24 sata od nestanka osobe, te onda pokrenuti traganje za istom. Ta praksa proizlazi iz velikog broja prijava nestanaka, a koje se pronađu u nekoliko sati upravo nakon prijave da je osoba nestala.

Najčešće upravo roditelji prijave nestanak djece, ili odrasla djeca prijavljuju nestanak svojih roditelja koji su dementni, starije životne dobi i slično. Odmah po saznanju o nestanku osobe, policija bi trebala pokrenuti širu potragu za nestalom osobom. Nažalost, to se tako ne događa iz gore navedenih razloga ili se samo formalno raspiše potraga za istom. Problem je još veći kada građani koji sumnjaju na nestanak osobe to odmah ne prijavljuju, pojašnjava Novoselović te kaže što  misli o slučaju nestanku Mateja Periša iz Splita.

- Zadnjih godina mladi ljudi odlaze u Beograd i druge gradove Srbije na doček Nove Godine, najviše zbog nižih cijena i „dobrog provoda“. Rizik takvih izleta u pravilu bi trebao biti minoran, ali s obzirom na podatke gdje su boravili postoji mogućnost da su ih zanimale i druge stvari. Njegovo kretanje, koje je zabilježila nadzorna kamera, ukoliko je to zaista Matej, nije racionalno. Najgora opcija je da potraga ne uspije, odnosno da se Matej ne pronađe i ostane u evidenciji nestalih osoba, dodaje Novoselović.

Hrvatski MUP je tek nakon što se mladić danima vodio kao nestali poslao pomoć u Srbiju, je li to bilo kasno?

- Bez dileme MUP RH je uključen od prvog trenutka jer moraju otkloniti odnosno eliminirati tezu o kriminalnim namjerama koje se uvijek provjeravaju. Nadalje, jedan dio komunikacije odnosno pribavljanja izlistaja telekomunikacijskog prometa može se odraditi samo u RH.

Trebalo je izvršiti pregled odnosno pretragu mjesta gdje je živio u RH u cilju pronalaska nekih dokaza koji bi ukazivali na moguće namjere kao i obaviti razgovore s osobama koje su bile u kontaktu s istim, a koje bi eventualno mogli dati neki korisni podatak. U konačnici, kada pogledate stranice MUP-a odnosno evidencije nestalih osoba vidljivo je da je raspisana potraga  u matičnoj državi.

Svaka potraga za nestalom osobom iziskuje određenu kvalitetu, a sredstva su u pravilu ograničena. Udruživanje snaga može značiti i dodatnu pomoć u tehničkom smislu od strane Hrvatske - kaže bivši šef zadarske krim policije kojeg smo pitali i što misli koliko istrazi o nestanku mladog Periša nanose štete netočne informacije.

- Svaka informacija se treba provjeriti. To je sistem eliminacije i dopuna verzija o nestanku osobe. Naizgled bezvezna informacija može doprinijeti otkrivanju bitnih činjenica. Po meni je dobro da građani dojavljuju jer u pravilu javnost se senzibilizira za nestanak osobe. Pogotovo u današnje doba kada mlade osobe, a i ostale osobe, sve dokumentiraju sa svojim pametnim telefonima, te navedene sadržaje objavljuju na društvenim mrežama. Što se samih medija tiče, korisni su kada prenesu snimku ili podatak o određenom kontaktu jer se na informaciju mogu javiti oni koji nešto znaju. Ako mediji špekuliraju bez valjanih podataka, onda sigurno nisu korisni, dodao je.

Tom Dubravec/ Cropix

Je li srpski MUP mogao napraviti nešto drugačije u potrazi za Perišem?

Iz onoga što se može saznati kroz praćenje događaja, potraga je stručna, detaljna i opsežna. Međutim, same činjenice o događaju koji se zbio tako da se mladić odvojio od svoga društva, a potom je viđen kako se kreće po ulicama Beograda, bez adekvatne odjeće ukazuje na "patologiju" situacije bez obzira na to što patologija može biti provocirana odnosno namjerna ili slučajna. Takve osobe, nažalost, ne lažiraju situaciju odnosno ne fingiraju pa mogu završiti kao žrtve odnosno stradati - mišljenja je Antun Novoselović.