Knjiga „Zadar – obnova i izgradnja nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu” (Školska knjiga, 2021.), docentice dr. sc. Antonije Mlikote s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, kapitalni je doprinos razumijevanju izgradnje današnjeg Zadra. Premda se bavi razmjerno kratkim vremenskim periodom u životu dvije tisuće godina starog grada - od završetka Drugog svjetskog rata do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća - Mlikota kroz duboki istraživački rad dug desetak godina daje detaljan uvid u poslijeratnu gradogradnju „jugoslavenskog Dresdena”, kako su ga zvali, stradalog u katastrofalnom savezničkom bombardiranju tijekom rata te, u gotovo jednako razornom, stihijskom uklanjaju ruševina nakon rata, zbog čega je Zadar na koncu ostao bez 80 posto objekata na prostoru povijesne jezgre.
Knjiga u enciklopedijskom formatu, na skoro 900 stranica i s 1360 fotografija i dokumenata, minuciozno rekonstruira kako je Zadar, prvenstveno stara jezgra, Grad, dobio današnji oblik, većinu svojih kuća, ulica i trgova, i zašto je još uvijek, 75-godina od završetka rata, ostao urbanistički ”nedovršeni projekt”.
- Nastanku ove knjige prethodila su višegodišnja istraživanja. U početnoj fazi istraživanja i šireg upoznavanja s temom pročitala sam svu dostupnu domaću literaturu, a kako bi bolje razumjela samu problematiku pročitala sam i čitav niz stranih autora koji se bave sličnom problematikom kako bi stekla što širi uvid u problem obnove povijenih središta. Povijest urbanizma povijesne jezgre u Zadru do poslijeratne obnove sustavno je istražena i objavljena, dok je sama obnova, iako je imala veliki odjek u stranoj i domaćoj stručnoj javnosti prošla relativno neistraženo. Gotovo da nije postojala opsežnija znanstvena studija na tu temu. Uglavnom su se objavljivale obrade pojedinačnih građevina kroz znanstvene i druge članke o pojedinim arhitektima koji su sudjelovali u obnovi i izgradnji povijesne jezgre u Zadru.
Nakon te početne faze upoznavanja s temom uslijedilo je prikupljanje relevantne građe. Važno je također bilo pregledati periodiku kao važan izvor (ponekada i jedini) o pojedinim zahvatima u povijesnoj jezgri Zadra. Nakon toga uslijedila su arhivska istraživanja građe vezane uz samu obnovu i pojedinačne zahvate u povijesnoj jezgri Zadra.
Istraživanje sam provela u preko dvadeset različitih arhiva, muzeja i institucija – kaže Mlikota s kojom smo razgovarali u Zadru nakon svečanog predstavljanja knjige održane na Sveučilištu u sklopu proslave Dan grada Zadra koja se tradicionalno obilježava 24. studenoga, na blagdan gradskog zaštitnika sv. Krševana.
Antonija Mlikota je na poslijeratnoj obnovi Zadra doktorirala 2013., a potom je svoja istraživanja proširila s namjerom da priču o izgradnji Zadra zaključi do današnjih dana. Međutim, desetogodišnje istraživanje zaustavila je pandemija koja ju je spriječila da u knjigu uvrsti i zadnjih četrdesetak godina zadarske gradogradnje, odnosno oko 15 posto današnjih zgrada.
Iako vremenski obrađuje puno kraće razdoblje knjiga je po obrađenoj građi, svojim zapažanjima, tumačenjima i promišljanjima, ravnopravna izdanjima iz edicije „Prošlost Zadra”, smatra prof. dr. sc. Pavuša Vežić, Mlikotin mentor i uz prof. dr. sc. Zlatka Jurića, jedan od recenzenata knjige, djelo kakvo nema nijedan drugi grad u Hrvatskoj.
Knjiga u šest poglavlja donosi povijesni pregled razvoja grada, pojašnjeno je stanje i život neposredno nakon rata, poslijeratni regulacijski plan, veliki natječaj iz 1953. godine, uloga Bruna Milića i odbacivanje njegovog plana, uloga pojedinih arhitekata u izgradnji blokova, novi natječaj za uži gradski centar, kronološki je predstavljena gradnja do 1967. Knjiga na kraju donosi i popis imena osoba i tvrtki koje su sudjelovale u obnovi Zadra, nekadašnje i današnje nazive ulica, katalog građevina...
Što su novosti u knjizi u odnosu na doktorat: koje nove fotografije, činjenice, dokumente donosite i kako oni utječu na dosad poznatu sliku poslijeratnog Zadra?
- Knjiga ima jako puno novih grafičkih priloga, točnije knjiga ima 1360 ilustracija, usporedbe radi doktorat je imao oko 250. Primjerice, ima jako puno fotografija koje nastaju 1944. godine koje snimaju jedan novinski reporter i slovenski liječnici koji su radili u bolnici smještenoj u zgradi hotela Zagreb na Novoj rivi. Oni bilježe operacije, bolesnike ali i život u gradu, njegovu svakodnevicu, povijesne spomenike. Fotografije se čuvaju u Muzej novejše zgodovine Slovenije u Ljubljani. Kada su mi poslali fotografije, provela sam tri dana proučavajući ih, primjerice saznala sam kako se zove dvoje ljudi koje sjedi na razorenom gatu i razgovora. Fotografije imaju toliko detalja iz života Zadra neposredno nakon rata da zaslužuju zasebnu izložbu. Također u knjizi imam fotografije koje je napravio doktor Giovanni Minak koji do početka pedesetih radi i živi u Zadru te se kasnije seli u Italiju, koje mi je na korištenje ustupio njegov unuk Giangiacomo Minak. Te fotografije daju jednu osobnu priču jer ljudi na fotografijama imaju ime i prezime. Uz to jako puno fotografija je iz fundusa fototeke Arheološkog muzeja u Zadru, zadarske Galerije umjetnina, Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, iz institucija u Italiji itd.
Istraživanje je nadograđeno novim spoznajama i poglavljima kojih nema u doktoratu, osobitu pažnju sam posvetila svakodnevici nakon Drugoga svjetskog rata. Bilo mi je izuzetno važno stvoriti sliku o stanju u Zadru neposredno nakon rata, dakle 1944. i 1945. jer se porušeni Zadar često ilustrira fotografijama koje nastaju puno kasnije, naprimjer 1947. i 1948., kada je grad poprilično raščišćen i kada su brojne kuće minirane. Mene je zanimalo stvarno stanje stambenog fonda neposredno nakon rata, načini na koje se raščišćavalo ruševine, zašto se je deset godina svakodnevno u Zadru minama uklanjalo zgrade, zašto su neke jako oštećen zgrade obnovljena a druge u solidnom stanju minirane? To su tek neka od brojnih pitanja na koje sam tražila odgovore kroz višegodišnja istraživanja.
I jeste li našli odgovore?
- Nakon kopanja i kopanja po stotinama arhivskih kutija, jer ja sam doslovno sjedila nekoliko godina u arhivima, prije svih u Državnom arhivu i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, i nakon listanja stotina brojeva raznih periodičkih izdanja, čitanja stručnih radova pronašla sam većinu odgovora.
Koja je bila uloga Miroslava Krleže u obnovi Zadra? Zašto je Zadar nakon oslobođenja 1945. bio politički zaboravljen? Je li na to utjecala činjenica što je sve do 1947. formalno bio dio Italije?
- Na osnovu provedenih istraživanja može se zaključiti kako je ključan za oporavak i afirmaciju Zadra bio dolazak Miroslava Krleže. Posjetio je grad 1948. godine, vidio je stanje i da je čitava povijesna jezgra oštećena, te s Akademijom (JAZU) inicira sistematsku obnovu grada. Bilo je zanimljivo čitati njegove zapise o Zadru iz male crne knjižice koju je nosio u džepu dok je šetao razorenim Zadrom. Bilo mu je izuzetno važno afirmirati Zadar kao hrvatski grad, pa ga naziva „taj najhrvatskiji grad u našoj prošlosti”, dakle ne jugoslavenski nego hrvatski grad, što nije bilo baš uobičajeno u ono vrijeme. Na njegov nagovor Tito po prvi put dolazi u zaboravljeni Zadar tek 1951. godine, dakle čak šest godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U održanom prigodnom govoru Josip Broz Tito je, politički vrlo nesmotreno, priznao određeni nemar prema Zadru, istaknuvši na kraju govora kako Zadar dosad nije dobio osobitu financijsku i materijalnu pomoć od Vlade: „Na kraju građani i građanke Zadra, htio bi da vam zahvalim na dosadašnjim naporima koje ste uložili kod raščišćavanja ruševina i uređivanja vašeg tako strahovito porušenog grada, a da pritom još niste dobili neke naročite financijske i materijalne pomoći od Vlade. Obećajem vam da ćemo mi to uskoro učiniti da bi vaš grad zaliječio svoje rane. Pozdravljam vas i želim vam mnogo uspjeha u vašim radnim naporima”. Taj dio govora poslije, kad se govorilo o Titovim posjetima i govorima održanim u Zadru, nije više ponavljan. Za svog boravka u Zadru J. B. Tito je, između ostalog, obišao u pratnji konzervatora Grge Oštrića crkvu i samostan sv. Marije.
Pravno je Zadar tek 1947. potpisivanjem Mirovnih ugovora pripojen Jugoslaviji. Zbog toga je u Zadru nakon rata šest mjeseci boravila engleska vojska koja je upravljala zadarskom lukom. Zbog toga Zadar nakon rata nije dobio status novooslobođenog područja, a samim time je i pomoć u obnovi izostala.
Još više začuđuje da je takvo stanje trajalo punih deset godina, jer je tek 1954. godine odlukom Savezne vlade Zadar proglašen novooslobođenim područjem. Takav status je imao do 1959. godine, kada je odlukom Saveznog Izvršnog vijeća Jugoslavije područje bivšeg Kotara Zadar, zajedno s još trinaest Kotara Jugoslavije, proglašen privredno nerazvijenim područjem. To je zapravo bilo dobro za Zadar jer su počela pristizati posebna sredstava za razvoj iz republičkih i saveznih tijela. Ovo višegodišnje istraživanje objašnjava kako se to dogodilo, kako su konačno obnovljene te, kako ih je Miroslav Krleža nazvao, „pompejanske ulice”, zašto je Zadar bio „zaboravljen”, je li se neopravdano rušilo nakon rata, jesu li se gradu i koliko prilagodili mnogobrojni novopridošli stanovnici iz ruralnih i otočnih sredina, tko ga je obnavljao, što je arhitektima značio pojam „zadromanija” i kako je „jugoslavenski Dresden”, kako su ga onda nazivali, postao „bijeli kameni brod”.
U knjizi ste cijelo poglavlje posvetili životu unutar srušenog grada i problemima prilagodbe novih stanovnika gradskom životu. Na što se to odnosi i kako je tekla asimilacija doseljenika s Zadranima kojih je zapravo bilo jako malo jer je gradsko stanovništvo bilo desetkovano?
- Pretpostavlja se da je šire gradsko područje kraj rata dočekalo s oko 5.000 stanovnika, dok ih je u povijesnoj jezgri bilo tek dvjestotinjak. Početkom 1945. godine grad je već imao 8.392 stanovnika, od ukupno 115.713 stanovnika koliko je imao zadarski okrug. Popisi su se vodili po takozvanim rajonima na koje je 17. ožujka 1945. godine podijeljeno cjelokupno gradsko područje, od tada se u upotrebu uveo naziv Poluotok umjesto Grad ili Stari grad kako se do tada nazivala povijesna jezgra, a taj naziv u uporabu uvodi JNA. Tri godine kasnije, 1948. godine Zadar je imao 13.954 stanovnika, 1953. godine 16.146 stanovnika, 1961. godine 25.243 i 1971. godine 43.087 stanovnika. Prava obnova poslijeratnog Zadra počinje tek desetak godina nakon završetka ratnih djelovanja.
Tih poslijeratnih godina u Zadar se, navodite, dolazilo po direktivi, a ne svojom voljom.
- Zadar je u to poslijeratno vrijeme bio grad u koji su stručne osobe dolazile i radile ne vlastitim izborom, nego "direktivom" s neke više instance. Često su ti novi stanovnici s nostalgijom gledali prema "gore" (prema Zagrebu) gdje je "radio signal dobar svaki dan, gdje novine stižu isti dan, gdje su koncerti, kazalište, čitaonice, izložbe, balet, brojne kinodvorane". Velika većina obrazovanih građana je zapravo tek bila na privremenom radu u Zadru. S druge strane, prosječni građani su se uglavnom u Zadar doselili nakon rata i usprkos godinama provedenim u gradu nisu se prilagodili novoj sredini niti su osvijestili pripadnost gradu, a samim time niti zanimanje za njegovu prošlost i poštivanje prema vrijednosti sačuvanih spomenika. Genius locci bio je izgubljen, nestala je memorija mjesta i kolektivna svijest o pripadnosti gradu, sve je to nestalo odlaskom većine dotadašnjih stanovnika, a oni koji su ostali postali su manjina u vlastitom gradu.
Bivši predsjednik NGO-a Zadar i član žirija za Natječaj za regulacijsku osnovu grada Zadra, Ante Maštrović, tako u svom tekstu navodi kako osim obnove i izgradnje urbanog tkiva treba oblikovati i „tip novog socijalističkog građanina Zadra.“ Od novog građanina se tražilo da poštuje prošlost, spomenike kulture, ali i stambeni prostor koji je dobio na korištenje, da brine o čistoći pred kućom u kojoj stanuje, da čuva parkove i javne površine, poštuje javni red i mir. Naglasio je kako je to najteži i najdugotrajniji zadatak jer je većina ondašnjih stanovnika Zadra došla u grad iz okolice, bilo sa sela ili otoka, koji nisu navikli na potrebe i probleme života u gradu.
Javnim apelima Ante Maštrovića priključuju se i drugi uglednici, a problema je bilo na sve strane?
- Kulturu građana kao važnog faktora u očuvanju i zaštiti spomenika naglasio je u svome tekstu i zadarski konzervator Grga Oštrić. U Zadru je postojalo, s jedne strane, građanstvo koje je težilo kazalištu, izložbama, koncertima, glazbi, čitanju, očuvanju spomenika, poznavanju povijesti, kulturnom ponašanju s ustaljenim manirama, a s druge je strane bio puno veći broj građana koji su se sa sela doselili u grad, uglavnom nepismenih, bez potrebnih higijenskih navika i nenaviklih na gradsku kulturu življenja što će stvoriti veliki problem u svakidašnjem životu grada.
Fotografija Zvonimira Brkana snimljena 1952. godine u Zadru možda najbolje ilustrira taj zadarski dualizam – gospodin u građanskom odijelu čita posljednje vijesti iz novina, nemarno oslonjen na zid dok lovi zrake sunca, a s druge strane dvije žene u seoskoj odjeći sjede na podu i došaptavaju se – također prenose posljednje vijesti. Svatko na svoj način, na svojoj razini pismenosti i u svojem svijetu.
U listopadu 1950. godine novine izvještavaju kako se na Brodarici smeće baca u more umjesto u kante te da je ujutro more puno raznih otpadaka. U ondašnjoj Splitskoj ulici (danas Ulica Federica Grisogona) nakupio se „brežuljak” smeća koje su na ulicu bacili stanari okolnih kuća, a bilo je i primjera kako su čitave ulice zatrpali smećem.
Potaknut brojnim problemima s higijenom i nekulturnim ponašanjem građana, Narodni odbor donio je 1951. godine „Odluku o redu, čistoći i saobraćaju u gradu” u kojoj je bila riječ o čistoći u gradu – kako bi se pokušalo ispraviti ponašanje građana koji su i dalje gradske ulice i ruševine zatrpavali smećem i služili se njima kao nužnicima, te nekulturno ponašanje koji nije bilo prihvatljivo. Smatrali su da odluka svojim odrednicama i predloženim sankcijama obuhvaća poštivanje normalnih uvjeta života bez kojih se ne može zamisliti život jedne gradske zajednice: „A pitanje čistoće, saobraćaja i reda nije moguće riješiti bez svijesti i punog učešća svih građana, jer nikakve mjere ne bi bile dovoljne da to urede, ako se građani ne založe sami i vode računa da s više lične pažnje i brige stvore sebi kulturne uvjete života”.
Ti neodgovorni građani nisu poštivali ni prometna pravila, nisu poštivali kućni red te nisu ni pazili stanove koje su dobili na uporabu čime su dodatno devastirali ionako siromašan stambeni fond. Razvila se i štetna praksa useljavanja u stanove bez dopuštenja – predajom ključeva stanova iz ruke u ruku i bez znanja mjerodavnih služba. Jednostavno bi oni koji napuštaju stanove svoje staro rješenje i ključeve dali nekome od znanaca ili rodbine koji bi se, onda, uselili bez dopuštenja i ostajali u stanu dok ne dozna Stambena referada. Grad je bio pun raznih onečišćenja – tako se navodi onečišćenje šetnice uz bedem u Foši te uporaba starih mitraljeskih gnijezda ukopanih u bedem za toalet i odlagalište smeća. Uvala Jazine u koju su se odvozile gradske ruševine postala je za brojne građane odlagalište otpada, pa se zbog truljenja uvalom širio nesnosan smrad.
Zanimljiva je i epizoda koju prenosite iz poznate kavane Central. I tamo je nestala građanska kultura...
- Početkom 1953. godine u lokalnim novinama Glas Zadra se navodi kako je posluživanje kolača u kavani Central i dalje na lošoj razini jer uz kolače ne služe pribor, pa su gosti prisiljeni jesti rukama „kao urođenici u nekoj zaostaloj koloniji: „Pored svega ostalog ne baš dovoljno urednog pribora, gostima upada u oči jedan mali tanjurić. Na njemu se serviraju sendviči i kolači. I tu svoju ulogu ovaj tanjurić revnosno vrši danima, a da ne bude opran jer takvu čistoću u Kavani smatraju suvišnom. Dolaze gosti te zatraže kolače i sendviče, kao obično servira im se na ovom jednom te istom tanjuriću. Poslije svake upotrebe ostane malo otpadaka na njemu i to se kupi dok koji gladni ne pojede sve. Uz to da bude nehigijenskije gosti jedu prstima, a i muhe poslije njih imaju redovito hranu. I tako to ide dalje. ‘Tko bi uvijek prao. Pa to ne smeta ništa’ kažu službenici kavane. I dok taj tanjurić stoji neopran poslije upotrebe, personal kavane, kada nema mnogo gostiju, dosađuje se i preko njega mirno gleda na ulicu, a također ima na raspolaganju i više tanjura koji su neiskorišteni. Higijena i kulturnost usluživanja za njih ne dolazi u obzir”.
Osim komunalnog nereda, dolazilo je i do oružanih obračuna u tadašnjem Zadru?
- U lipnju 1951. godine, u rubrici u kojoj su građani mogli iznositi svoje mišljenje sva tri objavljena članka odnosila su se na higijenu i kulturu ponašanja. Žalili su se na prodavačicu koja „puinu” umotava u stari i prljavi papir, na trgovinu Prehrane koja prodaje peciva koja su pala u blato i još koji put na pod…
O nekontroliranom ponašanju dijela stanovnika svjedoči i vojna vježba napada na neka od sela u okolici, organizirana u okviru proslave Praznika rada 1951. godine, koja se pretvorila u pucnjavu po gradu kad se nekoliko naoružanih skupina spustilo u grad, pa je jedna pucala s bedema, a druga s mosta – kao da je riječ, kako je to opisala autorica teksta Staja Stajić, o „starinskoj seoskoj svadbi”. Uz to su presretali gospođe koje su se vraćale s pijace ili zaustavljali prolaznike povikom „Stoj!” s uperenom puškom.
Ponukan brojnim problemima s ponašanjem građana koji ne prihvaćaju ustaljene norme ponašanja u gradskoj zajednici, ondašnji gradonačelnik Ante Maštrović objavio je na naslovnici „Glasa Zadra” velik osvrt na ponašanje građana: „Jer najveći dio stanovništva Zadra dolazi iz njegove najbliže okoline, dolazi uopće najviše sa sela sa nerazvijenim smislom i razumijevanjem za probleme grada, što je i razumljivo. I baš taj nagli skok koji treba da učini najveći broj novo pridošlih stanovnika Zadra otvara nove probleme – nove teškoće čije rješenje zahtjeva maksimalnu strpljivost i razumijevanje narodne vlasti kao i svih onih građana koji su tu fazu već odavno prošli i kojima je prema tome zadatak da utječu i pozitivno asimiliraju nove građane”. Naglasio je kako jedan grad ne čine samo arhitektura i njegov pojavni oblik nego i ponašanje i kultura njegovih građana. Socijalizacija nije uvijek išla lako, pogotovo ako su uzmu u obzir stare navike življenja, siromaštvo i nenaobrazba najvećeg broja novodoseljenih stanovnika.
Ipak, ponašanje i kultura novodoseljenih građana polako su se mijenjali, pa je krajem 1953. godine donesena nova gradska uredba kojom se regulira ponašanje građana kad je riječ o redu, miru i čistoći koja je predviđala i određene sankcije za njezino nepoštivanje. Sve je bilo manje pritužaba građana u novinama i javno objavljenih apela i upozorenja od mjerodavnih struktura i javnih osoba, konačno se gradski život uhodao i ustalio, i to upravo u godinama kad započinje veliki val obnove porušenog Zadra.
Koliko je grad uništen u bombardiranju, a koliko je razorno u, kako kažete, nepotrebnom rušenju prilikom raščišćavanja oštećenih zgrada poslije rata? Je li u tome bilo i osvete novih vlasti prema ”talijanskom” Zadru?
- Novodoseljenim stanovnicima, najčešće ideološki jako usmjerenim na zamisao novog socijalističkog društva, više je bilo u interesu da se izgradi „novi Zadar”. Tu zamisao o izgradnji boljeg i ljepšeg, socijalističkog Zadra zapravo je navijestio, možda i nehotice, Vladimir Nazor. Njegov, po Zadar zlosretni govor, održan je prigodom proslave 27. ožujka koja je započela velikim mitingom na Narodnom trgu gdje se okupilo oko 3000 građana i vojske sa zastavama i transparentima. Okupljeno mnoštvo oduševljeno je pozdravilo Vladimira Nazora, on se, prolazeći kroz masu, zaustavljao i razgovarao s pojedincima, a gomila mu je skandirala, željno očekujući govor tadašnjeg Predsjednika ZAVNOH-a. Nazor je u svojem govoru Zadar nazvao fašističkim gradom koji sada leži na zemlji pretvoren u ruševine te je naglasio kako „kamenje neprijateljske porušene kule treba pomesti s našeg tla i baciti u duboko more zaborava” i izgraditi nov, čisto hrvatski Zadar koji će procvasti novim blagostanjem. Neki su te njegove riječi očito shvatili doslovno.
Grad je dakle bio gotovo potpuno srušen?
- Šest godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata začuđeni turisti pitali su Zadrane: „Kako možete živjeti u tom gradu razorenom poput Pompeja?” To pitanje najslikovitije opisuje stanje u Zadru u ono vrijeme. Kraj rata povijesna jezgra je dočekala u ruševinama, neke od ondašnjih procjena šteta navode da je 80 posto gradskog tkiva uništeno ili oštećeno. Postotak potpuno urušenih kuća kretao se prema nešto kasnijim procjenama od 45 do 60 posto. U rujnu 1945. godine Slobodna Dalmacija donosi precizne podatke o broju srušenih i oštećenih kuća u povijesnoj jezgri Zadra. Prema ondašnjoj procjeni 480 zgrada je potpuno srušeno (32 posto), 100 zgrada trebalo je zbog oštećenja srušiti (7 posto), 270 zgrada bilo je opožareno (18 posto), 340 zgrada teško je oštećeno (23 posto), a lakše oštećenih zgrada bilo je 310 (20 posto).
„Stajali smo bespomoćno i neodlučno pred gomilom ruševina i nismo znali odakle da počnemo. Malodušni su bili protiv toga da se uopće išta poduzme”, izjavio je jedan od stanovnika Zadra 1945. godine. Povijesna jezgra bila je gotovo napuštena, s tek malobrojnim preostalim prijeratnim stanovnicima. Zadrom je u mjesecima nakon rata upravljala britanska vojska.
A obnova praktički još nije ni počela...
- Etiketa "talijanskog" grada, odseljeno prijeratno urbano stanovništvo, doseljavanje velikog broja stanovnika s otoka i ruralnih područja kao i ondašnja politička situacija i društveno uređenje nisu išli u prilog brzoj i efikasnoj obnovi i izgradnji povijesne jezgre Zadra. Većina kuća je zbog stradavanja i odseljavanja stanovništva ostala bez vlasnika, samim time bile su prepuštene devastacijama i pljačkanjima u zadnjim mjesecima rata i nakon ulaska vojske i novodoseljenih stanovnika u grad.
U sedam godina u povijesnoj jezgri je obnovljeno ili izgrađeno nešto više od 11 posto nekadašnje izgrađene površine. U tom razdoblju je veliki dio uporabljivih zgrada jednostavno prepušten propadanju, a one koje su bile naseljene, često su namjerno devastirali sami korisnici, posve nesvjesni činjenice da stanovi koje su dobili na korištenje, iako dotrajali, imaju veliku materijalnu vrijednost. Na takvo stanje i opći nemar za koji nitko ne snosi posljedice je više puta upozoravao i sam Bruno Milić.
Možda je lakše odgovoriti na pitanje što je ostalo sačuvano nakon rata i raščišćavanja?
- Rijetke zgrade bile su bez oštećenja. Godinu dana kasnije u izvještaju koji se odnosi na prve dvije poratne godine pod naslovom Pregled obnove Zadra od oslobođenja do danas navode se slični podatci. Prema tome izvještaju do kraja 1946. godine osposobljeno je ukupno 324 stanova, od toga je 146 trebalo sanaciju i popravke, a 178 stanova je bilo odmah useljivo. Prema navedenim podacima u povijesnoj je jezgri bilo oko 1500 građevina od kojih je 580 bilo srušeno ili ih je trebalo odmah srušiti, a teže je bilo oštećeno 340 građevina, dakle lakše oštećenih, opožarenih i useljivih zgrada je bilo oko 580. Veliki broj zgrada je uslijed bombardiranja bio opožaren s oštećenim ili urušenim krovištem i međukatnim konstrukcijama. Kako se nije pristupilo njihovoj hitnoj sanaciji, kuće su bile izložene utjecaju obilnih kiša koje su padale cijelu zimu, što je još više ubrzalo njihovo daljnje propadanje.
U najvećem postotku su danas u povijesnoj jezgri Zadra zapravo novogradnje izgrađene nakon rata, čak i dobar dio zgrada za koje mislimo da su historijske su zapravo rekonstrukcije jer su se zidovi namjerno rušili do temelja i zidali ponovno, na takvu opasnu praksu je upozoravao naš povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli. Bilo je primjera i urušavanja, primjerice Gradska loža je tek jednom trećinom izvorna, ostalo je rekonstrukcija jer se ona uslijed velikog tereta od ostatka ruševina koje nitko nije očistio urušila, pa je Cvito Fisković kao oblasni konzervator prozvao gradske vlasti zbog nemara prema spomenicima koji su im 'pred nosom', isto je učinio i Miroslav Krleža kada je vidio da Sv. Lovre služi kao javni wc te da je u nekim dijelovima do vrha zatrpan otpadom i smećem.
Do kada je trajalo uklanjanje ruševina i zašto se tome ranije nije stalo na kraj?
- Deset godina nakon završetka rata kuće u povijesnoj jezgri su se i dalje rušile i minirale, iako su mnogi već, u to vrijeme, utvrdili da je to negativna praksa i da se dobar dio kuća ipak trebao i mogao obnoviti. Tekst "Što će nam ostati od Zadra" arheologa Šime Batovića, ondašnjeg mladog kustosa u Arheološkom muzeju u Zadru, objavljenog u Glasu Zadra, zorno svjedoči o situaciji u Zadru i očaju jednog stručnjaka koji ne može zaustaviti uništavanje vrijednih nalaza po gradu. On se u tekstu između ostalog pita: "Nije li danas 1954.? Davno je već završio rat, a Zadar se ruši i dalje."
Razoren i ratom opustošen Zadar i njegova spora poslijeratna obnova pružili su priliku za brojna arheološka istraživanja. Na arheološke nalaze nailazilo se svakim dubljim kopanjem, ponekad će se arheolozima pružiti prilika za detaljna i stručna istraživanja, ponekad će im se dopustiti tek brzi uvid u otkrivene arheološke ostatke – kao na primjeru obnove palače Fanfogna, izgradnji prvih poslijeratnih novogradnja, zgrada Bartolić i Albini u glavnoj gradskoj ulici. Dio nalaza će se, bez znanja i suglasnosti konzervatora i arheologa, zatrpavati, uništavat će se vrijedni dijelovi arhitekture, pa će se s vremenom u Zadru, nažalost, razviti štetna praksa skrivanja nalaza od stručnjaka jer je dolazak arheologa i konzervatora značio i usporavanje ili privremenu obustavu radova. Uz sve to, arhitekt Stjepan Planić upozorio je 1953. godine Akademiju na alarmantnost situacija u kojoj Gradski odbor u Zadru, prema vlastitim odlukama od 1948. godine provodi bespravnu gradnju.
Unatoč nekoliko poslijeratnih natječaja za obnovu Zadra i regulacijskih planova, zašto je Zadar sve do početka 70-ih bio grad bez urbanističkog plana?
- Napokon, gotovo trideset godina nakon Drugoga svjetskog rata, kad su djeca, rođena u posljednjoj godini rata, postala već ozbiljni ljudi, Zadar dobiva urbanistički plan. No dotad se puno toga krivog dogodilo. Povijesna jezgra u kojoj je Akademija, zalaganjem ponajprije Miroslava Krleže, stavila veto na dotadašnju bespravnu gradnju, postaje prazno središte koje, osim administrativnih zgrada, preživjelih u bombardiranju i poslijeratnim čistkama u uklanjanju oštećenih zgrada, nema potrebnih sadržaja. Stoga se počinje graditi izvan povijesne jezgre, najprije na drugoj strani uvale Jazine, na prostoru uz gradski most, na Relji, prema Kolovarama i Arbanasima, prema Boriku koji će s vremenom postati pravi turistički centar, s brojnim hotelima izgrađenim oko pješčane plaže čije je valove, neposredno nakon rata i nakon dvogodišnjeg proučavanja vjetrova i strujanja, ukrotio Zvonimir Požgaj, a njegov dobar posao održava pješčanu plažu još i danas.
Izgradnja izvan centra događala se stihijski i brzo, gradske vlasti ponovno popuštaju pod pritiscima moćnih investitora, poput JNA i lokalnih tvrtki, pa se izdaju građevinske dozvole za pojedinačne projekte ili otvaraju natječaji za gradske predjele – poput onog za Voštarnicu i Cerariu, sve bez generalnog urbanističkog plana. Takve se odluke osjećaju još i danas – jer nije bilo studioznog urbanističkog proučavanja, razmišljanja i planiranja nego se gradnja događa neplanski čime su se stvorili kvartovi bez potrebnih sadržaja (sportskih, vrtića ili škola, parkova i zelenih površina, dovoljno parkirnih mjesta), s uskim prometnicama nedovoljnim za dvosmjerni promet.
Prostor Stanova, zbog straha od oduzimanja zemljišta, postaje zona divlje gradnje obiteljskih kuća koja se događa i u drugim gradskim kvartovima. Uz Stanove je bila osobito izražena na Boriku i Puntamiki, ali i u drugim gradskim predjelima. Na divlje se ne grade samo obiteljske kuće nego i brojne vikendice, sve ponovno bez potrebne infrastrukture i bez urbanističkog planiranja.
Ali izgradnja Zadra je od te početne 'euforije' nago stala i do danas je ostao urbanistički i arhitektonski nedovršen Grad?
- Nakon velikog vala takozvane ”zadromanije”, odnosno izgradnje u povijesnoj jezgri gdje su se svi arhitekti htjeli okušati i dokazati, zapravo s dovršetkom sjajne muzejske zgrade Mladena Kauzlarića – nastupilo je zatišje. Zadar je ponovno stao, grad je ispod Donata iscurio na obalu, taj dio ostaje neizgrađen jer je bio namijenjen sadržajima društvene namjene – financijska sredstva za društvene sadržaje ne stižu u Zadar ni iz državne, ni iz federalne blagajne, pa ta velika rana u urbanom tkivu ostaje rastvorena. I poput svih ožiljaka, grad i njegovi građani ga prihvaćaju, štoviše, postaje dio urbanog poimanja tog prostora od poslijeratnih stanovnika. Na prostoru Foruma i Kampe više se ne trguje kao u proteklim stoljećima, ovdje se sada sjedi na arheološkim fragmentima, na ostatcima antičkih građevina i uživa na suncu i širokom pogledu na ozelenjenu Novu rivu, ali i u pogledu na Sv. Donat, razgoljeno pročelje Sv. Marije, Sv. Iliju, apside i zvonik Sv. Stošije, vizure koje, povijesno gledano, nikad prije tu nije bilo moguće doživjeti.
Popisali ste većinu zgrada u Zadru, ostalo vam je još oko 15 posto, ali korona vas je spriječila. Što će sadržavati drugi dio knjige o izgradnji poslijeratnog Zadra i kada bi ga mogli očekivati?
- Iako sam planirala u ovoj knjizi prezentirati sve i zahvate izveden u povijesnoj jezgri do danas, pandemija i zatvaranje arhiva i institucija su mi to onemogućili. Dugo sam se s tim mučila i na kraju prelomila, OK, ovdje završava ova knjiga, a počet će neka sljedeća. Ta sljedeća knjiga će obuhvatiti zahvate izvedene u povijesnoj jezgri nakon završetka Kauzlarićeva muzeja, jer poslijeratna obnova u ovoj knjizi počinje i završava sa Samostanom sv. Marije. U sljedećoj knjizi ću uz obnovu povijesne jezgre do danas predstaviti i razvoj gradski četvrti oko povijesne jezgre, naravno ne ovako detaljno kao što sam to napravila s Gradom. Tada će Zadar dobiti cjeloviti prikaz razvoja grada, odnosno svih gradskih četvrti nakon Drugoga svjetskog rata do danas.
