Žena nosi zametak koji je teško oštećen, koji joj u utrobi umire od tumora na mozgu. Ako bi se zametak i razvio u dijete, u dječaka, izdržao do poroda, taj se dječak nikad ne bi nasmiješio prepoznajući svoju majku, prestao plakati kad bi ga ona podigla u naručje, bucmastom ručicom uzeo kraj njezine kose dok ga ona hrani i mirno usnuo na njezinim prsima. Nema praktično nikakve šanse da bi on mogao imati ikakav normalan život.
Nema sretnog ishoda u kojemu bi dječaku pjevali "taši taši tanana", pretvarali se da je žličica s voćnom kašicom avion što leti do njegovih usta i oduševljeno pljeskali kad bi raširenih ruku prvi put prehodao između kauča i fotelje. Koji mjesec prije ili kasnije siromah bi završio u malom bijelom lijesu, a da prije toga ni na trenutak nije znao da je bio s nama, da je ikad živio na ovom krasnom i užasnom svijetu.
Nešto što je trebala biti potpuna sreća jedne žene, na jednom se ultrazvučnom pregledu pretvorilo u muku koja se jedva može zamisliti. Nositi takvu težinu u sebi, lijegati navečer u krevet i ustajati ujutro iz kreveta s beznadnom spoznajom da nešto u tebi umire, da je pod rukom, ispod kože nešto što se suši i trune, nesreća je kakvu devedeset devet posto nas nikad, srećom, ne iskusi. I najbolje što pred takvom nesrećom možemo učiniti je da pristojno zamuknemo.
Očekuje li se pak da nešto kažemo onoj koju je pogodila strašna sudbina, samo je možemo ohrabriti da učini što god ona odluči učiniti, pustiti joj na volju želi li nositi do kraja oštećeni zametak usprkos neznatnoj šansi da on preživi, ili joj omogućiti da prekine trudnoću i jednom u budućnosti, nadajući se boljoj sreći, pokuša ponovno. Nije naodmet dodati kako zakon dopušta i jednu i drugu mogućnost. U osobito teškim prilikama kao što je ova pobačaj se smije napraviti nakon što je za to prošao rok od deset tjedana.
Međutim, naši su liječnici i ministar zdravstva odlučili umjesto žene. Sve vrdajući i izmotavajući se, odbili su prihvatiti jednu turobnu dijagnozu. Kukavno iznevjeravajući i svoju medicinsku struku i temeljno ljudsko poštenje, prikazali su slučaj maglovito, neodređeno, fantazirajući kako će možda sve završiti dobro, premda svaki od njih za sebe, pouzdano, nema takvih iluzija, samo da udovolje Crkvi. Da ne bi naljutili neke namrgođene, bezdušne muškarce s grimiznim pojasevima iznad crnih mantija, neke besposlene luđakinje koje mole ispred bolnica i neke fanatike s desničarskih portala, zanemarili su dobro trudnice, koja bi od tumora zametka, zaboravio sam reći, i sama mogla izgubiti glavu.
Osobitost je diktatura da se ljudi plaše istine. Opazit ćemo to u Rusiji, gdje nitko nema hrabrosti kazati Vladimiru Putinu da invazija na Ukrajinu nije pošla kako su zamislili, ali ne treba zapravo odlaziti daleko na istok. Jedva da je nešto bolje i u nas. Kad gledate onoga malog muškarca po imenu Vili Beroš kako mulja, kako besramno, da oprostite, sere da tumor, tko zna, možda i nije tumor, kad shvatite da je čitav zdravstveni sustav tvrdo ustao protiv jedne žene, ne prežući usput ni od kršenja zakona, potpuno je nedvojbeno tko je ovdje istinska vlast, nadstranačka, veća od Hrvatske demokratske zajednice, vlast kojoj će se poslušno pokoriti i Most, Domovinski pokret i svi pravaši i suverenisti.
Katolička crkva malo-pomalo je uvela diktaturu koja ima sva obilježja diktatura koje smo nekad poznavali. Ima obrede inicijacije, sakramente pričesti i krizme, nalik nekadašnjim primanjima djece u pionirsku organizaciju i Savez socijalističke omladine. Ima mise s propovijedima, na koje kolebljivi i slabi odlaze po mišljenje kao što se nekad odlazilo na partijske sastanke. Ima čvrstu disciplinu mišljenja i govora koju nesmiljeno provode pravovjerni novinari u režimskim medijima. Ima i Centralni komitet, samo što se on danas zove Biskupska konferencija, a tu je napokon i sveprisutna laž, to kako šupci kriju, izvrću i drsko falsificiraju činjenice da bi se omilili svojim okrutnim vlastodršcima.