– Ja sam Csaba Csik, imam 40 godina, mađarsko državljanstvo, građanin sam EU-a i želim živjeti i raditi u Zadru. Ne znam hoće li vas zanimati ova priča, ali iz nekog razloga, to kod vas ide jako teško.
- U čemu je problem?
– Pa, ja sam strani državljanin. Rodom sam uz Subotice, ali želim ovdje živjeti nakon što sam nekoliko godina proveo radeći u Njemačkoj. Došao sam u Zadar, unajmio sam stan i sad pokušavam naći posao. Da bih sve to mogao, trebam se prijaviti kao stranac koji ima privremeni boravak. Pitate u čemu je problem? Hm, pa odakle da krenem...
Priča Mađara koji "samo" želi legalno boraviti u Hrvatskoj, ovdje raditi neki normalni posao, ako za to bude sreće, brzo je i efektno razmontirala iluziju o slobodnom kretanju, otvorenim granicama, nesmetanom protoku ljudi, roba, usluga i kapitala. Lijepa priča o unutarnjem tržištu EU-a kao o mjestu gdje bi građani po definiciji trebali slobodno živjeti, raditi, studirati ili poslovati u Hrvatskoj, izgleda, vrijedi samo do prvog šaltera koji dijeli pečate. Jer, kad slušate Mađara Csabu u ožujku 2021. godine, gotovo osam godina otkako je Hrvatska postala punopravna članica EU-a sa svim tim pustim slobodama, kao da slušate Iliju Čvorovića kad se vratio s policijskog saslušanja.
– Dođem ja u MUP, na šalter za strance. Dobar dan, dobar dan. Kažem službenici da bih prijavio privremeni boravak kao stranac. Nema problema, kaže ona, za to vam treba ili stalno zaposlenje ili potvrda iz banke da na računu imate dovoljno novca za vlastito uzdržavanje. Kako sam stari račun ugasio kada sam otišao iz Njemačke i podigao gotovinu, odlazim se prijaviti za posao – govori Csaba pa nastavlja.
– Dođem ja u Zavod za zapošljavanje. Dobar dan, dobar dan. Stranac sam, prijavio bih se za posao, kažem službenici. Nema problema, kaže ona. Imate li prijavljeno boravište? Nemate? A, ništa onda. Ne može. Ali... krenem joj objašnjavati cijeli besmisao, a onda shvatim da je uzalud. Pa krenem u banku – uvodi nas Csaba u novi krug apsurda.
Zatvoreni krug birokracije
– Dođem ja u banku. Njih šest zapravo. Dobar dan, dobar dan. Ja bih otvorio račun, kažem službenici. Može, kaže ona, molim vas osobnu. Ali nemam osobnu, samo putovnicu. Nemate osobnu? Dajte onda privremeno boravište. Nemate ni to? Ništa onda, ne može, žao mi je. Ali račun mi treba da bih dobio boravište. Ništa bez šefa, žao mi je. Šef je, naravno, u desetoj zgradi, ali iz šeste sam uspio. Otvorili su mi račun – sretan je Csaba. S IBAN-om u ruci vraća se na prvo "mjesto zločina", na MUP-ov šalter za strance.
– Od tri šaltera za nas radi samo jedan. Jučer sam čekao dva sata, nisam ništa obavio, danas sam čekao jedan sat i došao do pola reda. Možda sutra bude više sreće – rezignirano će Csaba. Ako Bog da, ili hrvatska birokracija, možda uspije i auto uvesti u Hrvatsku. Ni to do sada nije riješio.
– Dođem ja opet u MUP, samo na drugi šalter, pitati za auto s njemačkim tablicama, htio bih ga uvesti u Hrvatsku, koja je, koliko znam, članica Europske unije od srpnja 2013. godine. Dobar dan, dobar dan. Htio bih uvesti auto. Privremeno boravište imate? Nemate? A onda ništa, javite se kad budete imali. I tako. Sve sam očekivao, ali ovo nisam. Ne znam kako bih to ljepše rekao, ali na ovo te iskustvo ništa ne može pripremiti – iskreno će Mađar.
Razumljivo, pogotovo ako prije toga imaš iskustvo iz Njemačke.
– Ista je stvar, stranac koji želi dobiti privremeni boravak, ali zapravo potpuno drugačija priča. Sve se rješava preko interneta, prijava i odjava ide preko online obrasca, otvaranje bankovnog računa nije nikakav problem. Kad dolazite prijaviti boravak, ne morate, kao ovdje, dovoditi sa sobom vlasnika nekretnine, pa makar čovjek bio nepokretan. Samo doneseš ugovor o najmu. Isto je i kad sam htio uvesti auto. Dobiješ nešto poput prometne dozvole, uplatiš takse i preko puta ulice napraviš nove tablice na licu mjesta. Sa slovima i oznakama koje sam izabereš. Sve brzo i jednostavno, nigdje vraćanja, nigdje čekanja – nostalgično će Csaba, kojega muči još nešto. Evo, još samo ovo, obećavamo.
– Nije mi jasno zašto za skladištara ili bilo koji drugi fizički posao treba domovnica. Nađem tako par oglasa, odnesem svoju prijavu i kažem da sam spreman raditi čak i za manji novac nego domaći. Dobar dan, dobar dan. Imate domovnicu? Nemate? Ništa onda, više sreće drugi put. Računao sam na to da je početak sezone, da će posla biti napretek, ali nisam računao na to da ću za to morati imati domovnicu.
Što ćete sada nakon svega? Natrag za Njemačku?
– Ma neću, iako znam da je ovo kontrasmjer. More, more.... Švaba to ipak ne može platiti.