Za vladavine talibanske uprave kroz povijest su najviše propatile – žene. U Afganistanu su pretrpjele i trpe brojne restrikcije: ne smiju se školovati (osim za vjeroučiteljice islama i liječnice za žene), zabranjeno im je koristiti šminku i parfem, voziti automobil i kretati se bez muške pratnje, otkriti kosu ali i lice, preporučeno im je klanjanje namaza isključivo unutar kuće, alkohol je u njihovoj kulturi također nezamisliv (čak i za muškarce), a po novome je potlačenim ženama zabranjen čak i – smijeh.
Za silovanje žena, premda žrtva, može biti kamenovana, ili primjerice nasmrt pretučena ukoliko Moralna policija u ophodnji uoči da nije propisno odjevena. Žene su uzdržavane, a koliki će im biti životni standard ovisi zapravo isključivo o muškarcu, budući da su onemogućene u sustavu obrazovanja, rada i privređivanja za sebe i obitelj. Praktično su vlasništvo muškarca, koji prema šerijatskom zakonu može imati više žena, i on ih smije istući, pa i teže ozlijediti bez da za taj čin snosi pravne posljedice.
Rigidan talibanski zakon zatvorio je zemlju unutar vlastitih granica, a žene su u toj krletki najviše "potkresanih krila", osuđene na dogovorene brakove, imperativ rađanja barem jednog muškog djeteta, zapadnom svijetu nemoguć dress code i život lišen prava na osobnost, odabir zanimanja, vlastiti novac kojim će raspolagati...
Pogledajte ovaj prizor žena koje rade u tvornici na periferiji Aybaka, u pokrajini Samangan koja je jedna od trideset i četiri provincije Afganistana, smještena sjeverno od planina Hindu Kuša u središnjem dijelu zemlje.
Kolektiv je sačinjen od žena različite starosne dobi, što donekle možemo zaključiti prema njihovim (jedinim otkrivenim) rukama. Naime, radnice koje ručno (čekićem) razbijaju bademe odjevene su isključivo u burku, ili u blažem slučaju, nikab.
Razlika je u tome što burka, kao najradikalniji i najzatvoreniji odjevni predmet u islamu nema čak ni otvor za oči, nego tek mrežicu. Nikab dozvoljava prozorčić kroz koji se vide oči, a žene ipak bolje vide (u ovom slučaju) svoj jednostavni radni instrumentarij.
Fotografije potpisuje Atif Aryan za AFP, i nastale su ovih dana.
Možemo primijetiti da žene mahom nose odjeću tamne boje, modru. Generalno, postoje dvije vrste burki: afganska – mreža je jednodijelna, tkanina je uglavnom plavih tonova, i ona kašmirska burka, na kojoj je mrežica za gledanje dvodijelna, a tkanina je crna.
Rado bismo zaključili da je lijepo što žene imaju pravo u Afganistanu na kakav-takav rad i plaću, no detalji nisu poznati pa ne znamo je li ovaj rad uopće stvar njihova izbora, te kakva im je plaća i primaju li je uopće?
Također, ne znamo je li im dozvoljeno razgovarati, nasmijati se... Znamo da su čak i u doba robovlasništva u Americi crnački robovi u poljima tijekom rada pjevali. No, smiju li to i Afganistanke?
Na koncu, gdje se plasiraju ovi bademi koje su svojim rukama "otukle" Afganistanke? Na koje tržište dospijevaju, i pod čijom etiketom? Ima li djevojčica među ovim sumornim radnicama?
Previše je enigmi, a budućnost zemlje – sudeći iz ovog rijetkog ukazanja prema vanjskom svijetu – ne izgleda pretjerano optimistično.
