Donald Trump pobjednik je američkih predsjedničkih izbora i već je održao svoj pobjednički govor. Iako je velika većina analitičara i anketara najavljivala tijesnu borbu, na kraju je Trump osvojio svoj drugi mandat poprilično uvjerljivo.
Osoba na toj funkciji smatra se najmoćnijom političkom figurom svijeta, i to ne samo zato što je SAD još uvijek vodeća sila na planetu, nego i zato što američki predsjednik ima mnogo veće ovlasti od bilo kojeg lidera u demokratskom svijetu.
Od velikih europskih zemalja, predsjednički sustav donekle nalik američkom ima jedino Francuska, gdje predsjednik države ima znatno veće ovlasti od premijera. Međutim, u američkom predsjedničkom sustavu funkcija premijera niti ne postoji, budući da posao šefa vlade obavlja – predsjednik države.
Prema američkom Ustavu, predsjednik SAD-a je istovremeno i šef države i šef vlade – dakle, šef savezne izvršne vlasti - a ujedno je i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. To su još uvijek manje ingerencije nego što su ih imali nekadašnji kraljevi i carevi, ali u usporedbi s ostalim demokracijama zapadnog tipa predsjednik SAD-a ima gotovo faraonske ovlasti.
Među ostalim, dok u europskim demokracijama parlament ima značajnu ulogu kod formiranja vlade, odnosno kod imenovanja premijera i ministara, kao i kod njihova razrješenja, američki predsjednik sâm bira članove svog kabineta (State Department), kao što ih sâm i razrješava dužnosti. Nadalje, predsjednik SAD-a - uz suglasnost Senata - zaključuje međunarodne ugovore, te imenuje ambasadore, suce Vrhovnog suda i savezne činovnike, dok mu za imenovanje potpredsjednika ne treba pristanak Senata.
Osim toga, stanar Bijele kuće ima pravo odgađanja kazne (iako u nekim saveznim državama ovu ulogu preuzima guverner te države) i izricanja pomilovanja za delikte protiv SAD-a.
Pravo veta
Štoviše, iako predsjednik SAD-a nema zakonodavnu vlast, kroz govor o stanju u državi koji iznosi na početku godišnjeg zasjedanja Kongresa može ponuditi cjeloviti program zakonodavne djelatnosti, a pripada mu i ovlaštenje tzv. suspenzivnog veta kojim može utjecati na zakonodavnu djelatnost Kongresa.
Konkretno, ako predsjednik u roku od 10 dana od izglasavanja zakona odbije potpisati i proglasiti neki zakon, on se vraća Kongresu na ponovno razmatranje, a taj se predsjednikov veto može zaobići jedino ako u novom glasanju zakon dobije dvotrećinsku većinu u oba doma Kongresa – i u Senatu i u Zastupničkom domu.
Ipak, kao što rekosmo, američki predsjednik nije ni kralj ni car, pa ga se u teoriji može i smijeniti, iako u praksi to nije baš jednostavno. Prema 25. amandmanu Ustava SAD-a, potpredsjednik može predsjednika proglasiti nesposobnim, ukoliko u tome ima podršku većine ministara.
Također, predsjednik može biti uklonjen s dužnosti u slučaju teških kršenja zakona i zlouporabe svojih ovlasti (primanje mita, izdaja...). U tom slučaju Zastupnički dom podiže optužnicu i pokreće postupak optužbe (Impeachment), ali je za smjenu predsjednika nužna dvotrećinska većina u Senatu. Za vrijeme suđenja državne poslove vodi potpredsjednik.
Što se tiče vanjske politike – koja je zbog američke uloge „globalnog policajca” važna za čitav svijet – njezino je vođenje ustavno podijeljeno između predsjednika i Kongresa. U praksi je predsjednik taj koji formulira i uz pomoć State Departmenta realizira vanjsku politiku, dok gornji dom Kongresa (Senat) na predsjednikove vanjskopolitičke odluke može utjecati odbijanjem da potvrdi predsjednikova imenovanja ili tako da mu uskrati budžet za određene vanjskopolitičke akcije.
Predsjednik SAD-a teoretski ne može sâm uvesti Ameriku u neki rat, već mu za to treba odobrenje Kongresa, iako je u povijesti bilo situacija kada je predsjednik u tom pogledu zaobišao Kongres.
Najstariji Ustav
Mandat predsjednika SAD-a ne traje do novih izbora – koji se uvijek održavaju početkom studenoga – nego do inauguracije novog predsjednika u siječnju naredne godine. U tom tranzicijskom razdoblju odlazeći predsjednik zadržava svoje ovlasti, odnosno može koristiti izvršne uredbe kojima zaobilazi Kongres, što je u prosincu 1992. iskoristio odlazeći republikanski predsjednik George Bush stariji, kada je poslao američke trupe u Somaliju prije no što je novi demokratski predsjednik Bill Clinton u siječnju 1993. preuzeo vlast.
Uobičajeno je i da odlazeći predsjednik izriče pomilovanja ili skraćivanja zatvorske kazne, što je u siječnju 2017. iskoristio demokratski predsjednik Barack Obama, kada je skratio kaznu američkoj transrodnoj vojnikinji Chelsei Manning, osuđenoj zbog odavanja vojnih i državnih tajni na 35 godina zatvora. Dva dana prije inauguracije novog republikanskog predsjednika Donalda Trumpa, Obama je donio izvršnu uredbu kojom se Manning pušta na slobodu već u svibnju 2017., umjesto da u zatvoru ostane do 2045. godine.
Isto tako, moguće je da novi predsjednik po preuzimanju dužnosti poništi odluke svog prethodnika koje su donijete izvršnim uredbama. U tome je osobito aktivan bio Trump, koji je već na početku svog mandata poništio ili relativizirao niz izvršnih uredbi Baracka Obame, od mjera za smanjivanje zagađenja zraka do normalizacije odnosa s Kubom.
Sve ove ovlasti američkih predsjednika regulirane su Ustavom SAD-a, koji je donesen 1787. na Ustavnoj konvenciji u Philadelphiji, te se radi o najstarijem pisanom Ustavu na svijetu koji je i danas na snazi. U izvornom obliku taj se Ustav sastojao od preambule i sedam članaka, da bi tijekom vremena bio dopunjen s 27 amandmana: prvih deset amandmana doneseno je već 1791. (objedinjenih u Povelju o pravima), a posljednji je donesen 1992. godine.
Škrto ‘svjetlo slobode‘
Tako Prvi amandman jamči slobodu govora, Drugi amandman garantira pravo građana na nošenje oružja, Trinaesti amandman (1865.) ukida ropstvo, Četrnaesti amandman (1868.) osigurava pravo na državljanstvo i jednaku zaštitu zakona za sve osobe rođene ili naturalizirane u SAD-u, Petnaesti amandman (1870.) zabranjuje uskraćivanje prava glasa na osnovu rase, boje kože ili prethodnog stanja ropstva, Devetnaesti amandman (1920.) daje ženama pravo glasa, a Dvadeset drugi amandman (1951.) ograničava predsjedničku vladavinu na dva mandata.
Iako Sjedinjene Države sebe smatraju „svjetlom slobode” u svijetu, studija američkog pravnog eksperta Davida Lawa iz 2012. godine - objavljena u New York University Law Review – pokazala je da Ustav SAD-a jamči relativno malo prava u usporedbi s ustavima drugih zemalja, odnosno da sadrži manje od polovice odredbi (26 od 60) navedenih u prosječnoj ustavnoj zaštiti ljudskih prava.
Također, američki Ustav je jedan od rijetkih takvih dokumenata u današnjem svijetu koji još uvijek štiti pravo na držanje i nošenje oružja; takve propozicije imaju još samo ustavi Gvatemale i Meksika.
I na kraju, ostaje pitanje tko se sve može kandidirati za predsjednika Amerike. Tu su pravila vrlo jednostavna, dovoljno je da kandidat ispunjava svega nekoliko uvjeta – da je rođen u SAD-u, da mu sudski nije oduzeto pravo glasa (nije kažnjavan), da ima najmanje 35 godina i da živi neprekidno u SAD-u najmanje 14 godina. Pritom se predsjednički kandidati imenuju na stranačkim konvencijama nakon stranačkih predizbora („primaries”), iako smo ovog ljeta vidjeli da je Kamala Harris na mjestu demokratske kandidatkinje zamijenila Joea Bidena bez takve procedure.
Predsjednik SAD-a se još naziva i POTUS (akronim od „President of the United States”), a njegova godišnja plaća iznosi 400.000 dolara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....