Razgovor za ‘Slobodnu‘: Nadbiskup Rajič iz Kanade Svetoj Stolici služi već 31 godinu. ‘Uvijek sam bio i ostao Hrvat...‘

Papa Frane imenovao je 11. ožujka nadbiskupa Petra Rajiča apostolskim nuncijem u Italiji i San Marinu. Mons. Petar Rajič trenutno je jedan od trojice apostolskih nuncija podrijetlom Hrvata koji obnašaju važne službe u diplomaciji Svete Stolice. Prvi je mons. Nikola Eterović, nuncij u Njemačkoj, a drugi je mons. Ante Jozić, nuncij u Bjelorusiji. Osim njih, tu je i nekadašnji nuncij u Bjelorusiji, ninski naslovnik nadbiskup Martin Vidović, te devet svećenika koji rade kao savjetnici ili tajnici apostolskih nuncijatura.

– Bogu hvala, Crkva u Hrvatâ mogla je dati i dala je Svetoj Stolici više ljudi, muževa i žena, za potrebe njezine službe u Rimu. Što se samih apostolskih nuncijâ tiče, u novije doba prvi je bio nadbiskup Josip Uhač, rodom iz Brseča u Istri, u Riječkoj nadbiskupiji, koji je preminuo u Rimu 21. veljače 1998., i to upravo onoga istog dana kad je papa sveti Ivan Pavao II. htio objaviti da ga želi imenovati kardinalom.

Roditeljski odgoj

Kako ste se uopće odlučili za svećeništvo, a potom i za diplomaciju? Poznato je, naime, da ste rodom iz Kanade, a vaši su roditelji iz Doljanâ, manjega naselja na lijevoj obali rijeke Neretve, tik do Metkovića, od kojega ih razlučuje tek državna granica, koja onuda prolazi, i da ste najprije diplomirali urbanizam. Opišite nam ukratko vaš put do odlaska u Rim.

– Rođen sam u Torontu. Tamo sam također kršten, primio svetu potvrdu i prvu svetu pričest i tamo sam išao na vjeronauk. U tome kanadskom gradu proveo sam najraniju mladost, ali sam uz kanadsko državljanstvo uvijek bio i ostao Hrvat, u čemu su me – kao i u katoličkoj vjeri – poučili i odgojili moji roditelji, koji su u Doljanima rođeni i ondje su živjeli do odlaska u Kanadu.

U jesen 1982. obratio sam se tadašnjemu mostarsko-duvanjskomu biskupu i trajnom apostolskom upravitelju Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Pavlu Žaniću s molbom da me primi kao svećeničkoga kandidata Trebinjsko-mrkanske biskupije. Prihvativši molbu, biskup Pavao mi je ponudio da filozofiju i teologiju pođem studirati u Rimu. Ja sam pak želio bolje vidjeti prilike u kojima se tada nalazila Crkva u Hrvatâ, ali i bolje upoznati stvarne potrebe Crkve i običaje svojega hrvatskoga naroda i istodobno učvrstiti i produbiti svoje znanje hrvatskoga jezika, te me zbog toga biskup šalje na Vrhbosansku bogosloviju u Sarajevu i ondje završavam filozofsko-teološki studij.

Za vrijeme studija, kao i svaki svećenički pripravnik, prvo sam obredno primljen među kandidate Trebinjsko-mrkanske biskupije, nakon čega sam primio službu čitača ili lektora i službu svjećonoše ili akolita. Nakon završetka studija, 30. studenog 1986., za đakona me je u bogoslovijskoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu zaredio vrhbosanski nadbiskup metropolit Marko Jozinović. Svećenikom postajem sedam mjeseci kasnije, 29. lipnja 1987., kad me je u mostarskoj stolnici za prezbitera zaredio biskup Pavao Žanić.

Kao mladomisnika, biskup me je poslao u moj rodni Toronto za kapelana tamošnje Župe Naše Gospe Kraljice Hrvatâ. Tamo sam ostao dvije godine, nakon čega me je biskup poslao u Rimu na studij kanonskoga prava na Fakultetu kanonskoga prava Papinskoga lateranskog sveučilišta, i to kao pitomca Papinskoga hrvatskog zavoda svetoga Jeronima. Odlukom odgovornih u Vatikanu i uz izričitu suglasnost i odobrenje mojega biskupa, kasnije prelazim u Papinsku crkvenu akademiju da bih se tu pripravio na buduću diplomatsku službu Svete Stolice.

Diplomatska služba

Studij kanonskoga prava završavam 25. lipnja 1993. doktorskom dizertacijom i idućih danâ, 1. srpnja, počinjem svoju diplomatsku službu. Prvo sam bio u Apostolskoj nuncijaturi u Iranu kao vježbenik i drugi tajnik. Slijedi potom rad u Apostolskoj nuncijaturi u Vilniusu, u Litvi, odakle već kao drugi savjetnik nuncijature bivam pozvan na Odjel za opće poslove ili Prvi odjel Papina Državnoga tajništva. U Rimu ostajem skoro dvanaest godina.

Hrvatska vas je, ne samo crkvena nego i šira javnost, upoznala tijekom apostolskih pohoda svetog pape Ivana Pavla II. u lipnju 2003. godine kad ste u Rijeci na njegovu susretu s predsjednikom Vlade RH Ivicom Račanom, pa potom u Banjoj Luci s članovima Predsjedništva BiH bili njegov prevoditelj. Čega se posebno sjećate s tih dvaju putovanja?

– Za 100. i 101. apostolskoga putovanja pape svetoga Ivana Pavla II. izvan područja Italije, koje spominjete, imao sam čast biti član izaslanstva koje je pratilo Svetoga Oca. U to vrijeme bio sam na službi u Papinu Državnome tajništvu i nisam se bavio hrvatskim poslovima. A evo kako sam postao prevoditeljem.

Prvo u Rijeci i kasnije u Banjoj Luci papin osobni tajnik nadbiskup Stanisław Dziwisz i moj zemljak mons. Martin Vidović, danas ninski naslovnik nadbiskup, čiji je to tada inače bio posao kao odgovornoga za tada postojeći Hrvatski odjel na Odjelu za opće poslove Papina Državnoga tajništva, zamolili su me da u one dvije prigode budem prevoditelj i ja sam to vrlo rado prihvatio. Bio sam radostan da mogu štogod učiniti za papu i svoj narod.

Kasnije mi je mons. Martin u šali rekao da je ono bila "vježba" za službu, koja mi je ubrzo nakon toga, početkom rujna one iste 2003., bila povjerena, to jest službu prelata predvorja ili komornika u Apostolskoj palači, odnosno dvorskoga prelata Njegove Svetosti odgovornoga za doček i ispraćaj onih koji su dolazili papi na razgovor. Nisam tada znao što se sprema.

Na tim dvama apostolskim putovanjima Svetoga Oca posebno sam ostao dirnut kako njegovom ljubavlju prema našemu narodu i njegovom molitvom za taj narod (molitva Gospi u Zadru, i to posvetna molitva, nesvakidašnji je svjedok toga!) te dvama proglašenjima blaženima, tako i odgovorima našega naroda punim zahvalnosti na tu ljubav i molitvu.

Uvrstivši među blažene u Dubrovniku (6. lipnja) redovnicu Mariju od Propetoga Isusa Petković, a u Banjoj Luci (22. lipnja) Ivana Merza, vjernika svjetovnjaka, Sveti Otac je svratio pozornost na činjenicu da i Crkva u Hrvatâ, Crkva koja je u našemu narodu, ima veliko i dragocjeno blago ne samo u kleru i u redovnicima i redovnicama, nego i u svjetovnjacima, koji su živjeli i svjedočili za Krista Gospodina, što je inače poticajno i danas za nove naraštaje vjernikâ.

Prisjećajući se svega što se tada zbilo, želim ovdje spomenuti i nešto što se Neretve i neretvanskoga kraja tiče. Na povratku iz Dubrovnika 6. lipnja, dok je zrakoplov letio ponad Pelješca i Neuma i kretao se prema Pločama, pokraj Svetoga Oca je bio mons. Martin, koji mu je tada pokazao i svoje Vidonje i moje Doljane, a Sveti Otac je uzvratio blagoslovom cijelomu neretvanskom kraju, od izvora do ušća Neretve.

Papinska dobrota

Kao prelat Papina predvorja u Apostolskoj palači bili ste na jedan način "ključar raja", osoba koja je dočekivala i ispraćala osobe koja su dolazile papi. Nakon Ivana Pavla II. na istoj vas je službi ostavio i Benedikt XVI. Zacijelo ste upoznali mnoge poznate osobe. Kako ste ih doživljavali prije i poslije susreta s Kristovim namjesnikom?

– U onih nešto više od šest godina, koliko sam bio na tome mjestu, Apostolskom palačom prošlo je vrlo mnogo ljudi: biskupi odgovorni za crkve na svim stranama svijeta, glavari državâ i vladâ, razni ministri i političari, diplomati, mnoge istaknute osobe. Uistinu, nešto što se ne može zaboraviti. Smatram to Božjim darom meni osobno i svojim jedinstvenim iskustvom.

U tim sam prigodama mogao primijetiti kod obojice spomenutih papa njihovu istinsku dobrotu prema ljudima, njihovo svećeničko srce, očinsku i pastirsku brigu za Crkvu, za čovjeka, svakoga čovjeka na bilo kojoj strani svijeta bio, te primjer evanđeoskoga služenja u jednostavnosti i poniznosti. To su mogli zapaziti i oni koji su dolazili k papi. A odražavalo se to i na licima tih ljudi i u njihovu ponašanju kad su nakon razgovora odlazili od pape. Nije bilo onih koji bi ostajali ravnodušni.

Papa Benedikt XVI. imenovao vas je 2. prosinca 2009. naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru te istodobno apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku. Potom i apostolskim nuncijem u Jemenu te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Vi ste 2012. u Kataru prvi put u tim zemljama služili svetu misu na hrvatskom jeziku na kojoj je sudjelovala skupina naših sunarodnjaka. Kakav je, inače, položaj Katoličke crkve i njezinih vjernika u tim većinski arapskim i mahom islamskim zemljama?

– U onomu dijelu Azije, na Arapskom poluotoku, danas strateški značajnom zbog velikih nalazištá nafte i prirodnoga plina, u mnoštvu stranih radnikâ nađe se i Hrvatâ i iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine.

Svetu misu, koju spominjete, služio sam 17. studenog 2012. u katarskomu glavnom gradu Dohi, i to u tamošnjoj župnoj crkvi Naše Gospe od svete Krunice (ili Ružarija). Izišao sam time u susret našim sunarodnjacima, njih stotinjak, koji su izrazili želju da misom na hrvatskom jeziku Bogu zahvale u prigodi otvorenja nove zgrade Veleposlanstva Republike Hrvatske u istomu gradu i oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koje se dogodilo baš tih danâ. Nazočni su u svetome bogoslužju sudjelovali živo i pobožno, a čak su i sastavili manji muški zbor, koji je pjevao.

Inače, na Arapskom poluotoku, koji se prostire na oko tri milijuna četvornih kilometara, Katolička crkva ima dva apostolska vikarijata, ustrojstvene jedinice kanonski ili pravno razine biskupije.

Riječ je o Apostolskomu vikarijatu Sjeverne Arabije, koji ima devet župa i oko milijun i pol vjernika, i o Apostolskomu vikarijatu Južne Arabije, koji ima 15 župa i također oko milijun i pol vjernika. Prvomu je sjedište u Kuwaitu, glavnom gradu istoimene države, osim koje obuhvaća također Bahrein, Katar i Saudijsku Arabiju. Drugomu je sjedište u Abu Dhabiju, glavnomu gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata, a obuhvaća još Jemen i Oman. Službu apostolskih vikara vrše dvojica biskupâ.

Katolici i muslimani

Ukupan broj vjernika je, kako već rekoh, oko tri milijuna. Uz neznatne izuzetke, mahom su to radnici doseljenici s područja Bliskoga istoka te poglavito iz Indije i Filipina, koji rade za tamošnje domaće poslodavce. Tako su i dvojica biskupâ i svi prezbiteri, baš kao i svi redovnici i redovnice, uključeni u dušobrižničku službu, misionari.

Spomenuti radnici su katolici raznih obredâ: rimskoga, siromalabarskoga, siromalankarskoga, koptskoga, armenskoga, maronitskoga, melkitskoga, grkokatoličkoga. Može se reći da ondje živi Katolička crkva u svoj različitosti svoje baštine vjere i obredne pripadnosti.

Osim što se skrbi za spomenute katolike, Sveta Stolica radi na razvoju dobrih diplomatskih odnosâ s tamošnjim državama te na boljemu poznavanju i većemu povjerenju među katolicima i muslimanima. Inače, što se domaćega stanovništva u onim krajevima tiče, ono je – uz neznatne izuzetke – mahom islamske vjere.

Sljedeća diplomatska postaja bila je Angola te Sveti Toma i Princip, od 2015. do 2019., a onda ste donedavno pet godina služili kao apostolski nuncij u baltičkim zemljama Litvi, Latviji i Estoniji. Što biste posebno istaknuli iz tih dviju epizoda u vašoj službi?

– U Angoli i Svetomu Tomi i Principu Crkva postoji nešto više od pet stoljećâ, a u trima spomenutim baltičkim zemljama stoljeće više. Iako međusobno vrlo različite kako po svojemu zemljopisnomu položaju tako i po svojim povijesnim, kulturnim, klimatskim i društveno-gospodarskim uvjetima, u tim se zemljama razvila i izgrađena je izvorna katolička baština ukorijenjena u tamošnju društvenu stvarnost. Slično kao i u našim hrvatskim krajevima, plod je to višestoljetnoga neumornoga rada.

Uz navještaj evanđelja i slavljenje svetih otajstava ljudskoga spasenja, revno i vjerno slijedeći svojega Gospodina i Učitelja, Krista Isusa, Crkva u tim zemljama također svojom zauzetošću na različitim područjima društva, na primjer u školstvu i zdravstvu, radi na stalnome promaknuću vrjednotâ kršćanske i ljudske baštine, te istodobno pruža jedinstven doprinos postojanome rastu i razvoju općega dobra i boljitku svih građanâ.

Vašeg je prethodnika na mjestu apostolskoga nuncija u Italiji i San Marinu, Emila Paula Tscherriga, papa Frane imenovao kardinalom. To se ne događa baš često nuncijima. Može li se reći da tim potezom Sveti Otac želi istaknuti važnost uloge nuncija u poslanju Crkve?

– Doista je vrlo rijetko da Sveti Otac imenuje aktivnoga nuncija za kardinala, ali u ovome konkretnom slučaju uvjeren sam da je Papa htio dati osobito priznanje kardinalu Emilu Paulu Tscherrigu.

Učinio je to nakon njegova više od četiri desetljeća neumornoga rada u diplomatskoj službi Svete Stolice, najprije kao tajnik i savjetnik, kada je od 1985. do 1996. sudjelovao i u pripremama apostolskih putovanja pape svetoga Ivana Pavla II., a onda kao apostolski nuncij na raznim stranama svijeta, od Burundija do Italije i San Marina.

Biskupsko geslo

Zanimljivo je vaše biskupsko geslo "Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1). Latinski je to "Christus Dominus nos liberavit", u kojem se nalaze tri imena za vas osobno značajna: Christus – Krist Gospodin, zatim Dominus (majka vam je Dominika) i liberavit (ime vašeg oca je Liberan).

– Moji su roditelji napustili svoju rodnu Hercegovinu i otišli u Kanadu da bi osnovali svoju obitelj u slobodi. Malom igrom riječi njihova su se imena – zajedno s Kristovim imenom – našla u mojemu biskupskom geslu, i to: Krist, lat. Christus, izvor, središte i vrhunac svega; On, Krist, jest Gospodin, lat. Dóminus, riječ nadodana latinskome izvorniku, koja je ujedno na slavu Boga Oca ispovijest vjere Crkve (usp. Fil 2, 6–11), a što u etimološkome smislu odgovara imenu moje majke – Dominika; i On nas za slobódu òslobodi, lat. [libertate …] nos liberávit, što opet u etimološkome smislu odgovara imenu mojega oca – Liberan.

Preko Dominike i Liberana, svojih roditeljâ, upoznao sam Krista, i nikada neću moći dovoljno zahvaliti Bogu za taj dar. Zato i lat. "Christus Dominus nos liberavit", baš kao što i kaže apostol sveti Pavao: "Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5, 1). O slobodi je, dakle, riječ; o slobodi, koju čovjek ima u Kristu i po Kristu, i koji jedini čovjeka čini u istinu slobodnim i dariva ga pravom slobodom (usp. Iv 8, 34–36). I kako lijepo pjeva naš hrvatski pjesnik Dživo ili Ivan Gundulić iz Dubrovnika, "grada … znaka slobode" (papa sv. Ivan Pavao II., počasni građanin Dubrovnika, 6. lipnja 2003.), o daru je riječ, daru "u kom sva blaga nam višnji Bog je d‘o" (Dubravka).

Kako ste u obiteljskom ozračju iseljenika iz Doljanâ kraj Metkovića slavili Uskrs u Kanadi?

– Uskrs smo i sve ostale velike blagdane slavili kao svaka katolička obitelj. Prostor slavlja uvijek je bio dvostruk: župna crkva i obiteljski dom. Prvo smo sudjelovali u svetoj misi, a onda slavlje nastavili u obitelji, često zajedno s rodbinom i prijateljima. Nedjeljna i blagdanska misa bila je neizostavna. I u župi i u obitelji osjećalo se i vladalo je slavljeničko raspoloženje. Slavlje se iz obitelji prelijevalo u župnu zajednicu i iz župne zajednice opet u obitelj.

Što se samoga Uskrsa tiče, Nedjelja Muke Gospodnje ili Cvjetnica bila je uvijek doživljaj. Tako isto i Vazmeno trodnevlje, kojemu je početak Misa Večere Gospodnje u večernjim satima Velikoga četvrtka, nakon toga na sam Veliki petak pobožnošću križnoga puta i u predvečerje bogoslužje s križem Kristovim u središtu pozornosti te na dan Uskrsnuća prvo u noći Vazmeno bdjenje i onda danja misa. Svaki put nov, ugodan doživljaj.

Bog nas iznenađuje

Za kraj, koja je vaša poruka našim čitateljima?

– Bog nas ne prestaje iznenađivati uvijek novom dobrotom i ljubavlju; dobrotom i ljubavlju koje ne poznaju granicâ i koje je na jedinstven način očitovao u Kristovu utjelovljenju i rođenju te u Njegovoj smrti na križu i uskrsnuću od mrtvih.

Naš Bog je Bog živih. I nije nas stvorio za smrt, koja uđe u svijet po čovjekovu grijehu, nego za život s Njim na nebesima. On je stvoritelj i darivatelj života i On sve obnavlja i spasava u Kristu, pobjedniku nad grijehom i smrću; Kristu, čije Uskrsnuće s radošću slavimo i kojega smo Uskrsnuća postali dionici po sakramentu krsta ili krštenja.

Zbog toga neka sav naš život bude prožet iskrenom i djelotvornom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu te na koncu svojega života mognemo pristupiti društvu svetih nebesnikâ, kamo je Krist – uzašavši na nebo četrdeseti dan nakon Uskrsnuća – otišao pripraviti nam mjesto (usp. Iv 1, 2–3).