Ovih dana ponovo čujemo o Rafiku Haririju, iako je čovjek mrtav već dvadeset godina. Njegovo ime stalno vidimo u vijestima iz Libanona: svaki put kada se javi da je IDF bombardirao aerodrom u Bejrutu ili Hezbollahove objekte u blizini tog aerodroma, novinari spomenu da se ta jedina međunarodna zračna luka u Libanonu zove „Rafik Hariri”.
Tako je ovaj čovjek na neki način simbolično iskrsnuo iz mrtvih, a u međuvremenu su stasale generacije mladih čitatelja koji ne znaju zašto je on bio važan za libanonsko društvo i zašto se bejrutski aerodrom zove po njemu.
Ukratko: Hariri je od 1992. do 2004. bio premijer Libanona u čak pet mandata (s kratkim prekidom između 1998. i 2000. godine), i danas je teško ocijeniti je li na libanonsko društvo više utjecala njegova politička karijera ili njegova nasilna smrt u veljači 2005. godine.
Bio je menadžer Taifskog sporazuma iz 1989. kojim je okončan građanski rat u Libanonu (1975.-1990.), i bio je prvi libanonski premijer nakon tog rata, a njegov je politički san bio pomalo utopija: da Libanon ostane pluralan, ali da postane jedinstven. Da se njegove interne različitosti harmonično prožimaju. Da ne bude kao u pjesmi Halila Džubrana: „Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.”
S tim političkim snom neraskidivo je bio povezan i Haririjev ekonomski san. Jer nije bio naivni idealist: znao je da njegova politička utopija, nakon mora krvi u dugogodišnjem građanskom ratu, ne može uspjeti bez ekonomskog procvata Libanona. Želio je da Libanon bude bogat barem upola kao on.
Jer Hariri je bio i najbogatiji Libanonac. Forbes ga je još 80-ih uvrštavao na popis 100 najbogatijih ljudi na svijetu, dok je 2002. godine, kao premijer, bio četvrti najbogatiji svjetski političar. U času smrti 2005. bio je „težak” 16,7 milijardi dolara.
Možemo pretpostaviti da je u tom ekonomskom smislu intimno Libanonu želio što i sebi. Iako, kako ćemo kasnije pokazati, „zli jezici” tvrde ponešto drukčije.
Dijalogom protiv PTSP-a
U političkom smislu, Hariri je bio pravi akrobat, koliko je to moguće na Bliskom istoku, osobito u zemlji poput Libanona, koja ima 18 vjerskih denominacija, bez većinske. Uzmite zamršenu etničko-vjersku sliku Bosne i Hercegovine, pomnožite faktor kompleksnosti sa šest, i otprilike imate sliku Libanona.
Kao sunitski musliman, Hariri se na premijerskoj poziciji vješto probijao kroz tu libanonsku džunglu, balansirajući između različitih i često suprotstavljenih želja i ambicija brojnih frakcija libanonskog društva. Pritom je u svom političkom radu inaugurirao metodu koja je na Bliskom istoku bila koliko ozloglašena, toliko i zaboravljena – metodu dijaloga.
Tada, početkom 90-ih, u zemlji koja je upravo izašla iz građanskog rata koji je trajao čitavu jednu generaciju, i u kojem su se tukli „svi protiv svih”, takva Haririjeva retorika izazvala je pozitivni psihološki šok, djelujući kao melem za teško ranjeno društvo, izmučeno ratom i kolektivnim PTSP-om.
Hariri nije skrivao da je čovjek Saudijske Arabije, čije je državljanstvo imao; prije uključenja u politički život Libanona čak je bio i saudijski izaslanik u Bejrutu. No, održavao je dobre odnose sa Sirijom (čija se vojska nalazila u Libanonu još od 1976. i koja je imala veliki utjecaj na politički život Libanona) i uspostavio političku suradnju sa šijitskim Hezbollahom, kao što je i kršćanima omogućio razumne društvene i političke koncesije.
Zbog te težnje da stvori jedinstvo u različitosti u zapadnim je medijima dobio nadimak „Gospodin Libanon”.
Glavni dioničar
U ekonomskom smislu, pak, Hariri je podbacio. Njegove ekonomske vizije prosperitetnog Libanona nisu se ostvarile: Libanon kojeg je 2004. ostavio – davši ostavku na mjesto premijera - nije bio puno bogatiji od Libanona kojeg je 1992. zatekao na ulasku u premijerski ured.
Osim što je razrušeni Bejrut bio spektakularno obnovljen, sa starim francuskim šarmom, zahvaljujući saudijskom građevinskom koncernu čiji je glavni dioničar bio – Rafik Hariri. Tu dolazimo do spomenutih „zlih jezika” koji sugeriraju da priča o Haririju ima i drugu stranu medalje.
Hariri je kao mladić, nakon završenog studija ekonomije na Arapskom sveučilištu u Bejrutu, otišao u Saudijsku Arabiju, gdje se silno obogatio u građevinskom biznisu. Njegova tvrtka Saudi Oger postala je glavni građevinski izbor saudijske kraljevske obitelji za sve važne razvojne projekte u Pustinjskom kraljevstvu. Unosni ugovori s tadašnjim saudijskim kraljem Khalidom ubrzo su Haririja pretvorili u milijardera.
S te pozicije Hariri krajem 70-ih počinje filantropski i humanitarno intervenirati u libanonski građanski rat. Financira izgradnju obrazovnih i kulturnih objekata u zemlji, a 1982. donira 12 milijuna dolara žrtvama na jugu Libanona, te koristi ratna zatišja kako bi novcem svoje tvrtke doprinio naporima obnove Bejruta.
Neki izvještaji, međutim, sugeriraju da je tijekom rata Hariri istodobno financirao međusobno zaraćene libanonske milicije, a njegov bivši zamjenik Najah Wakim kasnije ga je optužio da je pomogao uništiti središte Bejruta kako bi ga kasnije njegova tvrtka „Solidere”- osnovana specijalno za rekonstrukciju Bejruta - mogla ponovno izgraditi i u tom poslu zaraditi milijarde USD.
Ove optužbe iznose i Haririjevi politički protivnici u Libanonu, ističući da je njegovo bogatstvo poraslo s milijardu dolara, kada je 1992. imenovan za premijera, na gotovo 17 milijardi dolara kada je 2005. stradao.
Osuđeni članovi Hezbollaha
Hariri je ubijen 14. veljače 2005. u uličnom atentatu auto-bombom, koja je odnijela ukupno 22 života: ubijeni su i Haririjevi tjelohranitelji, kao i slučajni prolaznici. Bio je to veliki društveni potres za stanovništvo Libanona: čovjek koji je simbolizirao jedinstvo zemlje i pobjedu nad sektaškim podjelama ubijen je usred glavnog grada.
Kako je nekoliko mjeseci ranije Hariri promijenio svoju politiku prema Siriji, te stao zahtijevati da sirijska vojska napusti Libanon, po logici stvari sumnja za ubojstvo pala je na Damask. Sirijska vlada odbacila je optužbe, tvrdeći da je atentat organizirao izraelski Mossad kako bi destabilizirao Libanon i potaknuo odlazak sirijske vojske iz zemlje.
To se koji mjesec kasnije zaista i dogodilo: masovni ulični prosvjedi Libanonaca, pod egidom „Revolucija cedrova”, natjerali su Damask da iste godine povuče trupe iz Libanona.
Za Hararijevo ubojstvo UN-ovi tužitelji najprije su osumnjičili četiri prosirijska generala libanonske vojske, koja su četiri godine proveli u zatvoru kod Bejruta, da bi 2009. bili pušteni zbog nedostatka dokaza, bez podizanja optužnice.
Potom je Posebni sud za Libanon u Nizozemskoj, formiran 2007. rezolucijom UN-a, za ubojstvo optužio petoricu članova Hezbollaha: trojica su 2020. i 2022. osuđeni u odsutnosti, četvrti je oslobođen, a peti je 2016. poginuo u sirijskom ratu. Sud nije uspio utvrditi odgovornost Hezbollaha, niti vlade u Damasku.
„Sirija i Hezbollah možda su imali motive da eliminiraju Haririja i njegove političke saveznike, ali ne postoji nijedan dokaz da su čelnici Hezbolaha bili upleteni u Haririjevo ubojstvo i ne postoji nijedan izravni dokaz za sirijsku upletenost”, rekao je predsjedavajući sudac David Re.
Hariri je ostao simbol ideje i mogućnosti Libanona bez građanskih ratova. Već u lipnju 2005., samo četiri mjeseca nakon što je ubijen, međunarodna zračna lika u Bejrutu nazvana je po njemu. Danas po tom aerodromu i njegovoj okolici padaju izraelske bombe, kao podsjetnik da na Bliskom istoku ljudi dijaloga vječno gube od ljudi rata.