Kancelar koji je podigao Njemačku iz pepela: bez Adenauera teško je zamisliti njezino iskupljenje i gospodarsko čudo

Malo toga je nakon završetka Drugog svjetskog rata u Europi, označenog podizanjem sovjetskog stijega na krovu Reichstaga, budilo nadu u svijetlu budućnost Njemačke. Gradovi te središnje europske države bili su, nakon tepih-bombardiranja savezničke avijacije, ništa više od ruševina. Njemački narod je živio u bijedi sa stigmom poražene strane u najvećem vojnog sukobu u čovječanstvu te, dugoročno još važnije, hipotekom holokausta, najvećeg zločina na tlu europskog kontinenta u modernoj povijesti. Čak su i književnost ranog poslijeraća nazvali Trummerliteratur - književnost krhotina, ruševina.

Sposobnost samoobnove

Ali, njemački narod je pokazao iskupiteljsku vitalnost i sposobnost za samoobnovu, kako gospodarskim čudom, tako i suočavanjem s neugodnim stranicama vlastite prošlosti. Taj proces u njemačkoj povijesti nezamisliv je bez sudjelovanja Konrada Adenauera. Rodio se na današnji dan (5. siječnja) 1876. godine u Kölnu. Studirao je pravo i političke znanosti u Freiburgu, Münchenu i Bonnu. Politički se aktivirao 1906. godine pobjedom na izborima za gradsko vijeće rodnog grada, a 1917. izabran je za gradonačelnika, piše u Hrvatskoj enciklopediji.

U razdoblju između svjetskih ratova bio je vođa republikansko-demokratskog krila katoličke Stranke centra. Zbog svog otpora nacističkoj stranci 1933. godine, nakon dolaska na vlast Adolfa Hitlera uklonjen je sa svih političkih položaja. Za vrijeme nacizma nekoliko puta je bio zatvaran (1934. i 1944.). U svibnju 1945 u zadnjem mjesecu rata američke vojne vlasti su ga postavili na mjesto gradonačelnika Kölna, ali su ga Britanci, koji su idući mjesec od Amerikanaca preuzeli vojnu upravu nad gradom, smijenili. 1946 godine postao je predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) u britanskoj okupacijskog zoni.

Temeljni zakon

Kada su zapadni saveznici odlučili ujediniti tri okupacijske zone (američku, britansku i francusku), Adenauer je postao predsjednik Parlamentarnog vijeća koje je izradilo Temeljni zakon, ustavni dokument za utemeljenje Savezne Republike Njemačke. Tako je neizvjesna budućnost okupirane i raskomadane Njemačke, dobivši državni okvir, postala izvjesnija. Iako je do potpunog njemačkog ujedinjenja trebalo čekati još mnogo godina - točnije do pada Berlinskog zida - tadašnja “Zapadna Njemačka” je bilo više no što se obični Nijemac mogao nadati samo tri godine unazad.

Za prva dva Adenauerova kancelarska mandata SR Njemačka je pristupila Marshallovu planu (1949), postala pridruženi (1950), a ubrzo i punopravni član Vijeća Europe i suosnivač Europske zajednice za ugljen i čelik (1951). Za Adenauerove uprave Zapadna Njemačka je ostvarila dugo razdoblje gospodarskog napretka i političke stabilnosti, te je postala važan čimbenik europskog integracijskog procesa i zapadne sigurnosne politike. U unutarnjoj politici zauzimao se za tržišni liberalizam i vladavinu, prava, ali je kao pragmatičan političar prihvaćao potrebu za većom ulogom države u regulaciji gospodarskog života.

Socijalno-tržišno gospodarstvo

Podupirao je model socijalno-tržišnog gospodarstva, što ga je formulirao ministar gospodarstva Ludwig Erhard. Pod Adenauerovim vodstvom došlo je do uspostave diplomatskih odnosa s Izraelom i stvaranja prijateljstva s Francuskom. Položaj njemačkog kancelara napustio je 1963. godine. Dvije i pol godine kasnije napustio je položaj predsjednika CDU-a i povukao se iz javnog života. Preminuo je 1967. godine u Bad Honnefu, gradiću pokraj Bonna, glavnog grada SR Njemačke.