Dok je većina kibuca u okruženju Pojasa Gaze još bila uronjena u san, Hamasove trupe su upravo započinjale - ono što će rijetki vojni analitičari nazvati ikako drugačije osim - savršen vojni napad. Naravno, s taktičke strane.
U nekoliko minuta, obrušili su se vozilima, plovilima i letjelicama na četiri vojne baze koje okružuju granicu: Zikim, Re‘im, Nahal Oz i Erez. Izraelskih vojnika je na ovaj svečani dan, Shemini Atzeret, bilo malo i bili su pospani. Baražna paljba natjerala ih je većinu da se povuku i sakriju. Komandosi Hamasa nisu dočekali praktički nikakav otpor.
Paralelno, tisuće projektila poslanih iz Gaze se rasulo po cijelom izraelskom teritoriju; uključujući Jeruzalem. Na mobitelima stanovnika obližnjih kibuca - uglavnom osnovanih u svrhu boravka vojnog osoblja - se pojavila poruka: "Zaključajte se u svoja skloništa, u blizini su teroristi." Ubrzo nakon toga prekinuta je struja, bez koje je nemoguće zatvoriti metalnu ogradu naselja.
Palestinci su prethodno neutralizirali automatske mitraljeze i osmatračke antene koje su obrubljivale ogradu Gaze, koristeći eksploziv izbačen iz malih, sporoletećih dronova koje je teško otkriti. U nekoliko minuta, izraelska je vojska bila zaglušena i zaslijepljena na jednoj od svojih najopasnijih točaka.
Iako na dužnosti, elitne izraelske pješadijske jedinice - 13. i 51. bataljun Golanske brigade - su bile nedorasle obrani od ovakve dobro usklađene navale. Hamasovci su ih ubrzo savladali, nakon čega je krenulo iživljavanje.
Naprosto zabezeknuti ovakvim ishodom, mnogi su se požurili optužiti izraelski vrh kao onoga tko je namjerno dozvolio ovakav napad. Uostalom, "dokaza" nije nedostajalo. Tako su, najmanje tri mjeseca prije napada, vojnici za nadzor u bazi Nahal Oz prijavili da se nešto neobično događa na granici Gaze, kilometar dalekoj od njih. Zamijećene aktivnosti su uključivale višestruke dnevne treninge Hamasovih operativaca, kopanje rupa i postavljanje eksploziva duž granice. Prema iskazima vojnika, oni koji su primili dojave nisu ništa poduzeli.
Štoviše, indicije su postojale i do samo dva sata prije samog napada. Naime, "konkretni" znakovi ukazivali su na vjerojatnu "bitku" tog dana, u kojoj bi se "sila" terorista pokušala infiltrirati preko granice, preuzeti kontrolu nad jednom ili dvije zajednice i oteti civile. O naznakama se raspravljalo na konzultacijama u kojima su sudjelovali visoki vojni dužnosnici, uključujući načelnika stožera IDF-a Herzija Halevija. Uzbuna u konačnici nije izdana. Sastanak je održan oko četiri sata ujutro, dok je napad krenuo u 6:29. A čak je i Egipat upozorio Izrael na to da Hamas sprema "nešto veliko" i to tri dana prije nego se veliko nasilje stvarno dogodilo. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu bijesno je rekao da su izvješća "potpuno lažna".
Zaista, pomalo je ludo kako u jednom trenutku Izrael nije imao pojma što Hamas namjerava, da bi samo par dana kasnije znao za svaku bolnicu, džamiju i školu u kojoj se teroristi Gaze skrivaju.
No, unatoč zavidnoj količini patoloških refleksa koje Netanyahuova administracija pokazuje, naročito u posljednje vrijeme, zbilja je teško vjerovati da bi ikoji pripadnik židovskog naroda - poznatog po koherentnosti i drugarstvu - uopće pomislio, a kamoli izvršio ovakvo nešto. Stoga, vjerojatnija opcija je da se izvor neuspjeha krije u metodama obavještajne službe, odnosno preveliko oslanjanje na samo modernu tehnologiju.
Naime, Izrael je potrošio milijarde dolara na stvaranje sposobnosti usisavanja svake mrvice digitalnih podataka koji dolaze iz Gaze. Riječ je o najfotografiranijem mjestu na planeti, za koje se procjenjuje da se njegov svaki kvadratni metar snima svakih 10 minuta. Ova količina podataka je, očito, prevelika za standardne tehnike analize koje se oslanjaju na ljudski um. Stoga, kako bi to kompenzirao, Izrael je radio na razvoju sposobnosti obavještajne umjetne inteligencije.
Doduše, Izraelova kobna pogreška je bila otvoreno hvalisanje ulogom AI-a u operaciji "Čuvar zidova", nakon čega je Hamas očito uspio preuzeti kontrolu nad protokom informacija koje je prikupljao Jeruzalem. Moguće je da je Hamas sproveo razrađeni plan komunikacijske obmane, održavajući razinu komunikacije dovoljnom u količini i kvaliteti kako bi se izbjeglo da ga AI izdvoji.
Na isti način, Hamas je vjerojatno hinio svoj fizički profil kretanja i aktivnosti kako bi izraelski algoritmi bili uvjereni da se ništa čudno ne događa. To je također značilo da je svaka aktivnost - poput obuke vezane uz paragliding ili amfibijske operacije - koju bi izraelska umjetna inteligencija mogla otkriti i označiti, izvedena na način da se izbjegne otkrivanje. Izraelci su time postali zarobljenici vlastitih uspjeha u prikupljanju obavještajnih podataka.
Svakako, Hamas je ovu akciju pripremao dugo i temeljito. Točnije, od 2020. godine, kada su potpisani Abrahamski sporazumi. Naime, Trumpova administracija je, s ciljem daljnje izolacije Irana u bliskoistočnoj regiji, stavila na stol dogovor o arapsko-izraelskoj normalizaciji, koji je onda potpisan između Izraela, UAE-a i Bahreina. Time su potpisnici, u naravi, odustali od "palestinskog pitanja", uspostavivši diplomatske odnose te produbivši sigurnosnu i gospodarsku suradnju s Izraelom, dok ih je Trump obasuo nagradama, poput ugovora o nabavci oružja (UAE) i priznanja aneksije Zapadne Sahare (Maroko).
Temeljna (i cinična) pretpostavka sporazuma bila je da se položaj Palestinaca može i hoće sigurno ignorirati i zaboraviti. I SAD, navodno, Saudijska Arabija su vršili pritisak na predsjednika Palestinske uprave Mahmouda Abbasa da pristane, uz obećanja da će nastaviti podržavati njihovu neovisnost, kao i da će takav rasplet zaustaviti izraelske planove aneksije naselja na Zapadnoj obali. U stvarnosti, tekst sporazuma jedva da je spominjao Palestince, osim nekoliko nejasnih uvjeravanja da će nastaviti raditi na dogovorenom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba i da je Maroko zadržao "koherentan, stalan i nepromijenjen stav" po tom pitanju.
Kako su arapske države počele postupno produbljivati veze s Izraelom, sve su više uzmicale od svojih povijesnih pozicija. Saudijski princ Bin Salman je rekao (i onda porekao) da Izraelci "imaju pravo imati vlastitu zemlju", tako odbacujući ono što je muslimanski svijet smatrao palestinskom povijesnom zemljom. Kada je u travnju 2021. u džamiji Al-Aqsa izbilo nasilje, a izraelske snage izvršile raciju na jedno od najsvetijih mjesta islama, reakcija UAE-a bila je prilično prigušena. Ovo su pristaše sporazuma proslavili kao dokaz da se tekuća represija nad Palestincima doista može ignorirati, a Iran uskočio kako bi popunio novonastali vakuum, oštro kritizirajući napor za normalizaciju kao "izdaju palestinskih težnji za slobodom".
U međuvremenu, izraelska se politika nije promijenila kako je obećano, već je zapravo samo očvrsnula. Od kada su sporazumi potpisani, ilegalna naselja su se proširila, a izraelski doseljenici postali sve nasilniji. Ovakvom raspletu se suprotstavila većina Palestinaca, Palestinska Samouprava i Hamas to nazvali "izdajom", "podmuklim ubodom" i "velikom štetom". Hamas je također pozvao na "integrirani plan za obaranje normalizacije".
Dana 07. listopada 2023. je taj plan i proveden.
Osim sabotaže pomirbenog procesa, Hamas je ovom akcijom isprovocirao još dvije stvari. Prva je oslobađanje 5.000 palestinskih zatvorenika iz izraelskih zatvora - uključujući 160 djece te 1.100 pritvorenih bez optužnice ili suđenja - a druga je osveta za poniženje u Al-Aqsi, trećoj najvažnijoj svjetskoj džamiji. No, ono što je najokrutniji dio Hamasovog plana, je što je predvidio upravo ono što Izrael sada emitira; paniku i potrebu da ga se vidi kao jakog, što za posljedicu ima bombardiranje Gaze i opći masakr tamošnje populacije.
I, zapravo, sve se odvija po zamišljenom scenariju: stvoreni su uvjeti za strateški poraz Izraela, koji ne gubi na bojnom polju, nego onom političkom. Po prvi puta ikada, ljudi svijeta otvoreno staju na stranu Palestinaca. No ono što je daleko presudnije od glasa naroda je glas političkih elita. A ona američka - u liku Joea Bidena - je poručila da "nema povratka na status quo kakav je bio 6. listopada", a "to znači da kada ova kriza završi", mora doći do "rješenja s dvije države”.
Drugi najvažniji igrač u "normalizaciji", Saudijska Arabija, je mogla emocionalno reagirati na strahote koje Izrael izvodi i reći da momentalno prekidaju započeti proces mirenja. Ali, u tom slučaju bi morali dići ruku s poluge pregovaranja, koja je sad na njihovoj strani. Rijad je svjestan da ih SAD očajnički želi kao partnera u regiji - pogotovo nakon što su obnovili odnose s Iranom te zajedno s njim stupili u BRICS; savez s Kinom i Rusijom - jer će se u suprotnom glavni partner Washingtona, Izrael, naći usamljen između neprijateljski raspoloženih Arapa.
Stoga je Saudijska Arabija 11. listopada sazvala hitni sastanak Arapske lige u Kairu, čiji su ministri naglasili "važnost nastavka mirovnog procesa i pokretanja ozbiljnih pregovora između Palestinske oslobodilačke organizacije i Izraela". Pritom su pozvali Jeruzalem da ispuni svoje međunarodne obveze kao okupacijska sile i vrati se pregovorima o dvodržavnom rješenju, koje osigurava održivi ishod za Palestinu.
U saudijskoj izjavi koja je uslijedila nakon toga, Rijad je pozvao međunarodnu zajednicu da se "okupi kako bi ispunila težnje bratskog palestinskog naroda", okrivivši za eskalaciju "kontinuiranu okupaciju" i "lišavanje palestinskog naroda njegovih legitimnih prava".
Mjesec dana nakon, dok većina izbjegličkih kampova u Gazi ne može sklopiti ni oka od neprekidnog bombardiranja, IDF-ove postrojbe upravo započinju - ono što će rijetki politički analitičari nazvati ikako drugačije osim - savršenu političku defenzivu.