Vladimir Iljič Lenjin navodno je jednom rekao da postoje desetljeća kad se ništa ne događa, ali da postoje i tjedni kad se desetljeća događaju. Izrael je uvjeren da je sad upravo u takvoj dobroj fazi za svoju budućnost. Aplauzi diljem svijeta Bibiju Netanyahuu na lančanom uništavanju vrhova i mreža gotovo svih izraelskih neprijatelja u okruženju prilično su glasni, ali istodobno i prilično naivni. Misliti da će nakon 40 tisuća mrtvih civila u Gazi i još par tisuća u Libanonu, te cijeloga niza smaknuća istaknutih čelnika Hamasa i Hezbolaha islamski radikali priznati inferiornost, nakloniti se jačemu i ostati skršenih ruku – spada u sferu vrlo egocentrične utopije.
Izrael je svoje primitivnije rivale možda trenutno nadigrao organizacijski, obavještajno i tehnološki – a u tom dijelu ratnog spektra nikad mu i neće moći dostojno parirati. No i Izrael i Zapad moraju se itekako bojati onoga u čemu su islamski militanti oduvijek napredniji: njihova ideološkog fanatizma, ekstremizma koji graniči s ludilom i spremnosti na samožrtvovanje. Bombaši samoubojice koji se zalijeću u gomile i potom raznose u komadiće, masovni teroristički napadi na velika narodna okupljališta, otmice aviona i njihovo zalijetanje u napučene urbane tornjeve: sve su to zamisli iz njihova borbenog arsenala koje tzv. zapadnoj civilizaciji prije premijere nisu ni u snovima padale na pamet. A nakon što se alarmantnom brzinom pretvorio u zemlju koja svakodnevno živi u moru krvi, Izrael može sigurno očekivati njihova nova sredstva za nanošenje boli. Osveta će stići, prije ili kasnije.
To u trenutku sadašnje euforije teško dopire do prosječnih Izraelaca od kojih većina i nisu supremacisti uvjereni u svoju vječnu dominaciju. Do Netanyahua koji sasvim svjesno krvlju svakodnevno kupuje produljenje vlasti može doći, ali ga neće zabrinuti jer mu svako krvoproliće ide na ruku. Unatoč tome što je strateška situacija države Izrael gora nego ikada, narativ cijeloga izraelskog društva duboko se promijenio još od obavještajnog napada pejdžerima, a naročito nakon uspjeloga atentata na šefa Hezbolaha Hasana Nasrallaha.
Rijetka izraelska oporbena glasila poput Haaretza sa zabrinutošću pišu kako je zemlja potpuno prestala slušati ne samo krikove nevinih, nego čak i Zapad. A ni Zapadu Izrael više nije avangarda civilizacije u ratu protiv barbara, nego nešto što svoj smisao vidi samo u krvi.
Nakon što su sravnili Gazu sa zemljom i ubili oko 40-ak tisuća ljudi (za usporedbu, u 4-godišnjem Domovinskom ratu u Hrvatskoj poginulo je i nestalo oko 22 tisuće osoba), udarili su prije tjedan dana na Libanon i Hezbolah. I tamo se žrtve već sada broje tisućama. Udarom na pejdžere napali su komunikacijsku mrežu Hezbolaha kako bi vodstvo skupine prisilili da se osobno sastaju, a onda tijekom zasjedanja stožera zasuli tonama bombi njihov podzemni bunker. Nisu pritom ubili samo šefa Hezbolaha Nasrallaha, nego i Alija Karakija, zapovjednika odgovornog za južni Libanon. U subotu su smaknuli i Nabila Qaouka koji je tri desetljeća također bio istaknuti član vodstva Hezbolaha. Jutros je Izraelska vojska objavila da je u zračnom napadu smaknula i Fataha Sharifa Abu al-Aminea, čelnika Hamasa u Libanonu. Nije se Libanon još ni ohladio od bombi, a napali su Izraelci i baze hutista u Jemenu: od luke Hodeidah pa do helikoptera u kojima su letjeli vođe skupine...
Velika postignuća koja su postigle Izraelske obrambene snage potaknula su, blago rečeno, oholo raspoloženje u tamošnjim televizijskim studijima. Voditelji i stručnjaci se međusobno natječu u procjeni neprijateljeve slabosti i veličanju izraelskog genija. Stvara se dojam da je ratna utakmica dobivena, i to s 5:0, iako nitko još nije čuo sučev zvižduk.
Činjenica da Hezbolah trenutno lansira samo stotinjak raketa na Izrael očito odražava intenzitet šoka i obezglavljenosti u redovima izraelskih neprijatelja. No, već danas ili sutra netko će od novih zapovjednika Hezbolaha preuzeti uzde, a taj koji dolazi nakon Nasrallaha sigurno neće biti golub, nego još puno gori jastreb. Ono što još više zabrinjava analitičare i SAD je i pitanje kako će Iran odgovoriti na sve skupa. S Izraelom nisu poravnali ni ubojstvo bivšeg vođe Hamasa Ismaila Hanije u Teheranu, a tu je sad još i atentat na njihova protežea Hasana Nasrallaha. Tko god poznaje Irance odbija povjerovati da će takva poniženja na duge staze proći bez odmazde.
Sljedeći vođa Hezbolaha mogao bi biti bliski rođak ubijenog Nasrallaha, Hashem Safieddine. Navodno je još 2008. godine označen kao njegov potencijalni nasljednik. Poznat je po svojoj dugogodišnjoj lojalnosti i zagriženoj ideološkoj posvećenosti ciljevima Hezbolaha. Kao dugogodišnji visokopozicionirani član Hezbolaha, Safieddine je bio uključen u strateško planiranje svih aktivnosti, posebno u kontekstu iranskog utjecaja na ovu organizaciju. Njegova bliska veza s Iranom, posebice s Iranskom revolucionarnom gardom, učinila ga je jednim od glavnih mostova s Teheranom. Safieddine je, naravno, pod sankcijama nekoliko zapadnih država, uključujući SAD i Saudijsku Arabiju, a zbog optužbi za terorističke aktivnosti i financiranje Hezbolaha ilegalnim kanalima. Bude li izabran, ne treba sumnjati da će mu glavni zadatak na čelu militanata biti obnoviti zapovjedne kadrovske vrhove Hezbolaha, ali i osmisliti novu kampanju osvete i otpora.