StoryEditor
SvijetJučer, danas, malo sutra

Ima li demokracije u zemljama gdje su žene drugotne? Naravno, mi smo zadnji koji bi se trebali bahatiti jer smo, kao fol, bolji

21. studenog 2020. - 12:03
Ikona američke desnice na odlasku, iako mu se baš i ne odlazi...Mandel Ngan/AFP

Otkad traje američki postizborni cirkus, u medijima se uporno provlači ocjena kako je to strašno, jer je u pitanju zemlja koja uživa u časti najstarije kontinuirane demokracije na svijetu. Radi li se ovdje o cjelovitoj i neporecivoj istini ili je ovaj iskaz u najboljem slučaju samo polovično točan?

Ako mene pitate, bez kolebanja ću se suglasiti kako američka postizborna trakavica i Trumpovo uporno odbijanje da prizna očigledno – naime, svoj poraz – jesu strašni. No, govorimo li o demokratičnosti tamošnjeg društva, o starosti i kontinuitetu tako uzorna poretka, e tu već imam podosta ozbiljnih rezervi.

Da rašireno uvjerenje o dugovječnosti američke demokracije stoji, u najmanju ruku, na klimavim nogama, mogu potvrditi neki slikoviti primjeri koji se ne tiču sudbonosnih političkih odluka ili rezolucija, nego svakodnevice takozvanih običnih ljudi. I to - da stvar bude zanimljivija, a po Ameriku gora - ne onih koji pripadaju bilo kojoj manjinskoj skupini, nego onih koji su dijelom većine. Radi se, naravno, o ženama.

Koncesionari kartica

Što mislite, kad su u najstarijoj kontinuiranoj demokraciji Amerikanke stekle pravo raspolaganja kreditnom karticom? Tek 1974. godine. I do tada su se, doduše, smjele nadati tom komadiću plastike, ali tek nakon što bi prošle kroz ponižavajuću proceduru propitivanja njihove privatnosti, na primjer, jesu li udane, planiraju li imati djecu... Ni to nije bilo dosta, nego su se morale pomiriti s činjenicom da će njihov dopušteni minus iznositi samo polovicu svote koja se velikodušno jamčila muškim komitentima.

Najgore su, očekivano, prolazile razvedene žene i udovice koje su karticu dobivale tek nakon što bi ugovor zajedno s njima potpisalo i neko superiornije biće, kako su koncesionari kartica definirali muškarce. U najstarijoj kontinuiranoj demokraciji žene su, dakle, donedavno – jer, povijesno gledano, 46 godina je treptaj oka, kratki intermezzo, govnu brat – bile tretirane kao malodobnici, „nedovršena“ čeljad limitiranih mogućnosti i odgovornosti, kojoj treba imenovati, naravno muške, tutore.

Ako mislite da od mušice radim slona, jedan primjer uzdižem do razine principa, pa onda sudim cijelome, inače uzornom društvu, dopustite mi da vas suočim s još jednim znakovitim primjerom. Znate li kad su sveučilišta iz kruga Ivy League, dakle, najprestižnijih visokih škola u SAD-u, počela upisivati studentice? Yale i Princeton to su dopustili 1969., što je mila majka u usporedbi s Harvardom koji je jednakost spolova priznao tek 1977.

Hoćete još? Kad je zakonodavac priznao mogućnost da bi žena mogla biti seksualno uznemiravana na poslu, pa je takvo djelo ugradio u zakon i okvalificirao kao kažnjivo? Iste godine kad je Harvard upisao prvu djevojku na studij. Sve do tada žovijalni su zaposlenici uživali u pravu na slobodno retoričko & manualno drpanje & šlatanje zaposlenica.

Biološki inferiorne

Baš kao u svijetu televizijskih reklama, to, međutim, nije sve. Zanima li vas čuti kad je obzirni zakonodavac ženama dopustio mogućnost da odbiju seks u braku? Odgovorit ću vam ovako: tek 1993. godine u svim je američkim saveznim državama kriminalizirano bračno silovanje.

Hajde, kad nas je već lijepo krenulo, evo još jednog zgodnog primjera. Do 2010. – nećemo, dakle, pretjerati kažemo li „do jučer“ – žene su plaćale viši iznos police zdravstvenog osiguranja. Razlog? Nitko se nikada nije usudio glasno ga izložiti, no nema sumnje kako je bio oslonjen na procjenu da su žene biološki inferiorne muškarcima, pa pretpostavljaju veće troškove zbrinjavanja.

Konačno, evo i primjera koji nije od jučer, nego iz 1880. godine koja se opet nije dogodila baš tako davno govorimo li o zemlji najstarije kontinuirane demokracije. E u tom egalitarističkom Disneylandu zakonodavac je bio propisao da žena može pristati na seks u desetoj ili dvanaestoj godini života (nijanse su ovisile o autonomnim odlukama pojedinih država). Pazite, molim vas, žene od deset godina?!

Da uvijek može biti i gore, svjedoči primjer iz Delawarea gdje je granica bila spuštena na dob od sedam godina.

Iskreno, u takvoj najstarijoj kontinuiranoj demokraciji ne bih se osjećao naročito ugodno. Što, naravno, ne znači da bismo se mi iz mladodemokratske Hrvatske trebali nadimati od ponosa jer smo, kao fol, bolji. Nemojmo zaboraviti kako takozvanu drugotnost žene nisu izmislili naši lokalni, zažareni talibani, nego je ona ugrađena u samu doktrinu univerzalne katoličke crkve. Vjerske zajednice koja je u našoj zemlji uzdignuta do časti službene državne religije i koju se masno sponzorira javnim novcem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. studeni 2020 12:03