Vladimir Putin je mjesecima negirao da se Rusija priprema za napad na Ukrajinu. Američki obavještajci su neuobičajeno otvoreno medijima dijelili saznanja o predstojećem napadu, a Putin se tome rugao, nazivao te informacije zapadnom propagandom. Kazao je da su te najave točne koliko i svojedobna laž o iračkom oružju za masovno uništenje i - mnogi su mu stoga povjerovali. Kad je CIA javno odredila točan datum i sat ruskog napada s 200 tisuća vojnika, Putin je morao odgoditi napad za tjedan dana. "Specijalna vojna operacija" započela je 24. veljače 2002. i traje već 1001 dan.
Odakle Amerikancima tako precizne obavještajne informacije o predstojećem ruskom napadu i kako to da je Ukrajina tako spremno dočekala Ruse?
Ukrajina je bivša sovjetska republika, ogrezla u kriminalu i korupciji, ali željna da se izvuče iz takve situacije. Njezin obavještajni sektor dugo je slovio kao ekstenzija ruskog KGB-a (danas FSB-a). Nakon što su svrgnuli rusku marionetu, predsjednika Viktora Janukoviča, Rusija je okupirala Krim i dobar dio Donbasa, a ukrajinski su obavještajci pomogli Amerikancima otkriti pojedinosti o padu putničkog zrakoplova Malaysian Airlinesa u kojem je poginulo 298 putnika i članova posade. Pružili su im dokaze da su avion nad istočnom Ukrajinom zapravo srušili Rusi (odmetnuti ukrajinski Rusi, s raketom koju su dobili iz Rusije). Dvije godine kasnije, pomogli su im otkriti i ruske obavještajce koji su utjecali na predsjedničke izbore u SAD-u 2016.
Uloga CIA-e
Od tog trenutka ukrajinski obavještajci prometnuli su se u ključne američke saveznike. CIA je 2016. započela obuku elitnih ukrajinskih specijalaca, postrojbu 2245, koja je zarobila nekoliko ruskih dronova i komunikacijsku opremu uz pomoć koje je CIA razbila sustave šifriranja. Jedan od časnika u toj postrojbi bio je današnji šef vojne obavještajne službe general Kyryl Budanov, koji je u međuvremenu proglašen herojem Ukrajine. CIA je školovala ukrajinske obavještajce koji su djelovali unutar Rusije, diljem Europe, na Kubi i drugim mjestima gdje su Rusi jako prisutni. Zauzvrat, djelatnici CIA-e ostali su na udaljenoj lokaciji u zapadnoj Ukrajini čak i onda kada je, uoči invazije, SAD evakuirao svoje diplomatsko osoblje. U osam godina prije invazije CIA je platila i podržala izgradnju 12 obavještajnih baza uzduž ukrajinsko-ruske granice.
Svi su, a naročito Rusi, očekivali da će napad trajati svega nekoliko dana. Da će Kijev pasti, Rusi postaviti svog vladara i eventualno pripojiti Ukrajinu koju Putin, kako je u više navrata rekao, vidi povijesnim dijelom Rusije. Međutim, Ukrajinci su pružili otpor kakav svijet nije očekivao, odbacili su Ruse s kijevskog aerodroma i razbili njihovu 60 km dugu kolonu vozila koja se probijala prema Kijevu. Čak su i civili pružali otpor i tako uvjerili zapadne saveznike da su doista spremni braniti svoju domovinu, da ne žele biti dio "ruskog svijeta", niti se osjećaju Rusima kako je to tvrdio Putin, negirajući postojanje ukrajinske nacije. Ta odlučnost ukrajinskih branitelja uvjerila je Zapad da je moralno ispravno biti na strani napadnutog i da slabijemu treba pomoći. Naravno, altruizam nije jedini razlog zbog kojeg je Zapad stao uz Ukrajinu. Branio je svoje geopolitičke pozicije i interese, ali i svjetski poredak utemeljen na pravilu da nasilna promjena granica nije dopustiva. Putin je, baš zato, zakonski zabranio da se napad na Ukrajinu nazove ratom, ali je nakon dvije godine i njima postalo besmisleno govoriti o specijalnoj vojnoj operaciji jer takva bi, iole uspješna, već odavno trebala biti dovršena.
Ponos i slava
Ukrajina može biti ponosna na otpor koji je pružila, ali za sreću i zadovoljstvo nema nikakvog razloga. Iako se podaci taje na obje strane, izginule su stotine tisuća ukrajinskih vojnika, više od 12.200 civila, raseljena je četvrtina stanovništva, a prema nekim procjenama 11 milijuna ih je napustilo zemlju. Na te brojke treba dodati još i ranjene, a suočavanje s psihičkim traumama ostalog dijela stanovništva trajat će desetljećima.
Vrijednost ukupne zapadne pomoći koju je Ukrajina dobila prema Institutu za svjetsku ekonomiju u Kielu iznosi oko 176 milijardi eura (do 30. travnja 2024.). SAD je pojedinačno najveći donator sa 74 milijarde eura, dok su europske zemlje zajedno dale 102 milijarde. SAD je značajno više dao u vojnoj, a Europa u financijskoj i humanitarnoj pomoći. No, vojna pomoć sve je vrijeme kasnila u odnosu na stvarne potrebe Ukrajine i uvijek je bila vezana uz ograničenja.
Zapad se sve vrijeme trudio spriječiti Ruse u eskalaciji sukoba. Čuvao je Rusiju od njezinih vlastitih pogrešaka, odnosno od nuklearne odmazde, strahujući od Putinovih neprestanih prijetnji. Dok je Rusija napadala Ukrajinu s udaljenosti i do 1000 km, SAD i EU su prisilili Ukrajinu da se brani unutar 100 km od crte bojišnice. Nisu joj dali dovoljno topničkog streljiva, nisu joj htjeli dati dovoljno PZO sustava da bi se obranila od ruskih napada na civilnu infrastrukturu i objekte. Nisu joj dopustili korištenje raketa i topništva u dubini neprijateljskog teritorija, pa se Ukrajinci od nadmoćnijeg neprijatelja već 1000 dana brane vezanih ruku.
Vezane ruke
Rusi ih za to vrijeme tuku hipersoničnim raketama Cirkon, koje udaljenost od 1000 km prelaze brzinom od 9000 km na sat. Potrošili su nemali dio zaliha raketnog sustava Točka-U (sjetimo se napada na željezničku stanicu Krematorsk, gdje je ubijeno 39 ljudi, a na ostacima rakete pronađen je natpis "za djecu". Tukli su ih iranskim dronovima i sjevernokorejskim balističkim raketama Hwasong-11 (KN-23), a budući da nisu u stanju samostalno provoditi napade, uvezli su i 11.000 sjevernokorejskih elitnih vojnika.
Vojna pomoć Ukrajini mjesecima slabi, a Rusi osvajaju nove teritorije. Odluka odlazeće administracije Joea Bidena da dopusti Ukrajini korištenje raketa ATACMS za gađanje vojnih ciljeva izvan Ukrajine stigla je prekasno, a svi očekuju da će je novi predsjednik SAD-a poništiti prvog dana kad sjedne u ured. Donald Trump želi brzo rješenje, no svi očekuju da će ono biti na ozbiljnu štetu Ukrajine. Time će biti poražena i uloga SAD-a kao čuvara, kakvog-takvog, svjetskog mira, odnosno potrebe da se spriječi mogućnost nasilne izmjene granica. Ako Ukrajina, nakon Krima i Donjecka, ponovno izgubi dio teritorija, ne postoji niti jedan objektivni razlog koji bi Rusiju spriječio da krene i u treće osvajanje te zemlje. Ili neke druge.