Masovna ubojstva ostavljaju rane i ožiljke i desetljećima nakon što su se dogodila.
Jovan Veličković, 31-godišnji mještanin Velike Ivanče, objašnjava da se tu prije desetak godina dogodilo masovno ubojstvo koje se u selu "nikada ne zaboravlja".
Počinio ga je Ljubiša Bogdanović koji je 9. travnja 2013. godine rano ujutro iz vatrenog oružja ubio članove svoje obitelji, prijatelje, rodbinu i susjede. Umrlo je 13 osoba, što se smatra najmasovnijim ubojstvom u Srbiji u 21. stoljeću.
"Bio je to stvarno strašan dan, pogotovo jer je doslovno zatvorio gotovo sve kuće u ovom dijelu sela, a ljudi su to sve jako loše primili. Neki i danas izbjegavaju govoriti o tome, pogotovo oni koji su bili bliski tom događaju, ima tu dosta rodbine i svi se poznajemo, ali neki otvoreno govore o tome. Vjerujem da se ljudi boje, tako nešto ne može da vas ne uplaši, ali mislim da je veliki problem što ne razumiju zašto se to dogodilo i zašto se takve stvari i danas događaju", rekao je Veličković Grujici Andriću za BBC.
Takva tragedija nije jedina. Sličnu sudbinu doživjelo je još nekoliko sela poput Jabukovca (2007.) ili Dubone i Malog Orašja u svibnju ove godine.
Željana Đokić, psihologinja iz Novog Sada, ističe da su u manjim sredinama svi posredni i neposredni sudionici tragičnih događaja, bilo da su žrtve, počinitelji ili njihovi srodnici, suočeni s mnogo većim teretom u zajednici od onih u velikim gradovima.
Takve osobe prvenstveno osjećaju puno veću dozu srama, teže se s tim nose, jer se u svakoj maloj sredini informacije brže šire i ljudi žele upoznati tuđe probleme", objašnjava stručnjakinja koja se bavi pomaganjem ljudima nakon proživljene traume.
U ruralnim područjima postoji veći strah od novog nasilja ili moguće odmazde nakon nasilnih događaja, kao i niža razina otvorenosti za razgovor sa stručnjacima koji bi mogli pomoći u prevladavanju takvih iskustava, dodaje ona.
od ubojice kupio i prvi auto
No, ističe Đokić, prednost stanovnika manjih mjesta u takvim situacijama je bolja međusobna povezanost i razvijanje sličnih osjećaja kod većine mještana. U malim sredinama čak je i prednost što su svi prošli kroz isti ili sličan osjećaj straha i ljutnje, što mogu međusobno razgovarati o tome i razumjeti se", objašnjava psihologinja.
Događaj iz travnja 2013. ostavio je poseban trag na Draganu Bogdanoviću, 39-godišnjaku kojemu je Ljubiša Bogdanović bio stric. Njegova kuća udaljena je samo dva kilometra od mjesta ubojstva.
"Tog jutra smo trebali nešto raditi i krenula sam da dočekam Ljubišinog sina. Stigli smo i vidjeli da ga nema, ali to se nije činilo kao nešto neobično. Pitao sam se gdje je, bacio sam pogled prema njegovoj ulici i vidio samo jedno vozilo hitne pomoći. Odlučio sam sići dolje vidjeti što se dogodilo, ali vidim da se hitna vraća i ide za mnom. Prvi susjed nam je tada ispričao što se dogodilo, a ja nisam vjerovao. Onda sam pitao policajca, a on mi je samo odgovorio: ‘Brate, to je katastrofa‘, kaže Dragan i dodaje da kada je postao svjestan razmjera zločina i činjenice da je nekoliko članova njegove obitelji ubijeno, milijun stvari mu je prošlo kroz glavu.
"U mojoj kući je bio šok, a u selu muk – jednostavno nema riječi za tako nešto, kao da nam se nebo srušilo na glavu. To stanje šoka se nastavlja, bez ikakvih rješenja i zaključaka", rekao je tihim glasom za BBC.
51-godišnji Dejan Kostadinović, još uvijek nema odgovor na pitanje zašto se to dogodilo.
"Taj događaj se nikada neće zaboraviti, to je bilo nešto nezapamćeno u selu do tada i poslije. Ljubišu sam poznavao oosbno, moja majka je s njim išla u osnovnu školu, čak sam od njega kupio i prvi auto. Stvarno nemam ništa loše za reći o njemu, osim naravno što je na kraju napravio", objašnjava razloge zašto je ovaj događaj posebno iznenadio njegove ukućane.
Kako kaže, najveća tragedija u povijesti ovog mjesta s oko 1.500 stanovnika i dalje je česta tema razgovora mještana.
mjesto postalo poznato po ubojstvu
"I danas se priča o tome, barem u razgovorima u kojima ja sudjelujem, prijatelj me pozvao na desetu obljetnicu da mi kaže kako se toga sjeća. To je jednostavno nešto neizbrisivo", sliježe ramenima Kostadinović.
Psihologinja Đokić smatra da je razgovor mještana jedan od načina da se takve situacije lakše prebrode te da stanovnici manjih mjesta takve razgovore mogu voditi na otvoreniji način.
"Ljudi na selu su zbog načina života još spremniji govoriti o svojim osjećajima, više vremena provode kod kuće i s djecom, više razgovaraju s njima, imaju bliži odnos sa susjedima nego u gradu, " opisuje ona.
Problem ignoriranja ovakvih događanja vidi i njezina kolegica Meri Stojković, psihologinja iz Centra za socijalni rad Vlasotinac, koja ima iskustva u radu s ljudima iz manjih mjesta.
"Onda se ljudi sakriju i nekako gledaju svoja posla, nitko ne želi o tome pričati. Ali, jednostavno, s nekim problemima i tragedijama ne možemo sami, a ima i onih koji se možda mogu spakirati i otići živjeti negdje drugdje", objasnila je Stojković za BBC.
Dragan Bogdanović, čiju je obitelj posebno pogodio tragični događaj, slaže se da se "ne treba distancirati i da o tome treba razgovarati" s rodbinom. Ali vidi i da je "narod jednostavno svjestan te katastrofe i da mnogi smatraju da nema mjesta teoretiziranju. Danas nemam dojam da postoji strah u selu da bi se nešto slično moglo ponoviti, a o tome se i ne priča puno", ističe.
Govorilo se o tragediji otvoreno ili ne, ona je godinama obilježila ovo mjesto, smatra Dejan Kostadinović.
"Sad kad u tražilicu upišeš Velika Ivanča, ispadaju samo spomenici", pokazuje na zaslon mobitela. "Imao sam i situacije da me nakon dvije-tri godine radnici na benzinskoj pitaju odakle sam, a onda zakolutaju očima kad im kažem da sam iz Velike Ivanče", prepričava Dejan sada s osmijeh. "Jednostavno, ovdje se sve dijeli na prije i poslije Ljubiše", smatra 51-godišnji Ivančanin.
‘Ta će priča uvijek ostati živa s nama‘
Situacija u kojoj se nakon nesreće našao Dragan Bogdanović bila je još teža. Iako je počinitelj ubojstva bio njegov rođeni stric, Dragan i njegova uža obitelj ni na koji način nisu bili uključeni u incident, za što su ljudi u Velikoj Ivanči znali. U selu, kaže, nije bilo "osuđivanja ni upiranja prstom".
"Živim 150 metara od kuće jednog momka čiji su djed i baka tog dana ubijeni, ali nikad, ni tog dana, ni sljedećeg, ni poslije toga, nije bilo ni trunčice odbacivanja – među nama je sve isto kao prije", objašnjava dok nježno okreće šalicu na pladnju.
Unatoč tome, on i njegovi rođaci imali su "pomiješane osjećaje i nisu znali što osjećati". "Nema razloga za grižnju savjesti, ali opet sve to izaziva neku nelagodu, ne znam ni kako to objasniti", dodaje 39-godišnjak.
Zbog toga "ljudi jednostavno vide" tragove masovnog ubojstva koje se dogodilo prije deset godina, bilo da su u vezi sa žrtvama ili počiniteljima. Na svima koji su ostali iz tih obitelji vidi se ožiljak, poput sjene. Tome se ništa neće moći oduzeti, niti sljedećoj generaciji, uvijek će se to provući do kraja. Ta će priča uvijek ostati živa s nama", opisuje Dragan.
Psihologinja Meri Stojković napominje da je svima koji su na neki način povezani s kriminalom u malim sredinama teže nego onima koji to isto doživljavaju u većim gradovima. "Svi se poznaju i onda se dogodi stigmatizacija", kratko opisuje za BBC.
Željana Đokić dodaje da osjećaj mještana da ih netko sažalijeva zbog bliskosti s ljudima koji su direktno uključeni u kriminal "nosi određeno opterećenje" u ruralnim sredinama.
"Treba razgovarati s ljudima i objasniti im da je tuđa perspektiva nešto osobno, da nisu oni krivi što ih netko sažalijeva ili ima riječi utjehe, čak i kada nisu potrebne. Bilo bi dobro raditi s cijelom zajednicom kako bi im se objasnilo da možda ne bi trebali tako reagirati i podržati ih na drugačiji način", kaže stručnjakinja.
retraumatizacija s novim masovnim ubojstvom
Nešto više od deset godina nakon tragedije u Velikoj Ivanči, u okolici Mladenovca, općina Beograd, ponovno se dogodilo masovno ubojstvo. U samo nekoliko desetaka kilometara udaljenim selima Dubona i Malo Orašje ubijeno je osam mladih, a 14 ih je ranjeno.
Za 31-godišnjeg Jovana Veličkovića ovaj događaj bio je "samo bljesak", kaže.
Na pitanje jesu li se nakon nove tragedije ljudi bojali da bi se tako nešto moglo ponoviti u njihovom mjestu, Veličković je rekao - "i jesu, i nisu".
"Sada i ako ne želiš, uvijek gledaš ljude na ulici i pitaš se tko bi mogao biti sljedeći. Misli su mi mračnije i nakon ovog ubojstva, nema sumnje, ali pokušavam sve obraditi dio po dio, svojim tempom", kaže glazbenik iz ovog šumadijskog sela dok mota cigaretu i sprema se da je zapali.
Slično je na tragediju u obližnjim selima reagirao i Dragan Bogdanović, koji se ponovno podsjetio na slike koje je prije deset godina vidio u rodnom mjestu. Kad se to dogodilo u Duboni i Malom Orašju, kao da nam se vratila slika i kao da je ono što je bilo prije deset godina bilo jučer, kaže.
Dragan drži trgovinu u Mladenovcu, a ovih dana u nju su došli i ljudi iz Dubone koji sada znaju kako izgleda ružno iskustvo koje je i sam doživio. Kako kaže, "ljudi točno vide" što se dogodilo, no ne želi ih gnjaviti pitanjima.
- Ne želim ništa s njima raditi i nisam siguran što bih im znao reći, da je to konkretno i izravno - prepričava.
Takav događaj neminovno budi Bogdanovićev strah da bi se nešto slično moglo ponoviti u njegovoj okolini.
Postoji možda mali strah da živimo u atmosferi koja može dovesti ljude do te točke, iako ne mislim da postoji nešto što bi čovjeka trebalo potaknuti na tako nešto, dodaje.
Kad je prije desetak godina došlo do pucnjave u Velikoj Ivanči, Dragan Bogdanović nije razgovarao sa stručnjacima koji bi mu pomogli da prebrodi traumu.
nerado se obraćaju psihoterapeutima za pomoć
"Nitko nam nije ponudio stručnu pomoć, nismo se nikome obraćali. Vrijeme prolazi, pitanje je uopće koliko smo se i kako oporavili i hoće li to ikada proći – to je stanje šoka koje još traje. Ljudi su kod nas takvi - dobri, plemeniti, nekako se to zajedničkim snagama gura", opisuje.
Stanovnici manjih sredina nisu toliko otvoreni za razgovore sa stručnjacima i razgovore o mentalnom zdravlju kao u velikim gradovima, iako se situacija popravlja, kaže Meri Stojković.
"U našoj maloj sredini je drugačije – ako se netko obrati psihoterapeutu ili odvede dijete psihologu zbog nekog manjeg problema, u okolini će ga smatrati bolesnim. Stvoren je otpor – razmišljaju ‘bolje da šutim, sam ću riješiti problem‘, a to dodatno stvara veći problem", ocjenjuje psihologinja iz Vlasotinca.
Kao i Dragan Bogdanović, ni Dejan Kostadinović nije čuo da je netko iz sela tražio stručnu pomoć, iako ne isključuje mogućnost da je bilo.
"Pretpostavljam da je to zato što se ovdje sve smatra sramotom. Ljudi ovdje žive na specifičan način, nekoliko generacija živi zajedno u obitelji i nekako se ustalio način razmišljanja da slušaš svog oca, a on svog – teško je pristupiti ljudima i objasniti im što je psihološka pomoć. Na sam spomen psihologa ili psihijatra ljudi će vam uglavnom odgovoriti ‘Nisam lud i ne treba mi pomoć‘, slikovito će Dejan.
Jovan Veličković imao je 22 godine kada se pucnjava dogodila, ali nakon nje "nije puno pričao" s roditeljima o tom događaju.
"Majka je uglavnom uzdisala i plakala, razumijem da to ne mogu ‘prožvakati‘ ni danas, a mi ovdje nemamo kulturu da roditelji razgovaraju sa svojom djecom, o bilo čemu, pa ni o ovome, što u mom mišljenje je problem", opisuje on..
Na pitanje je li bilo razgovora sa psiholozima i psihoterapeutima, Jovan uz osmijeh odmahuje rukom. "Možda su žrtve imale pomoć, ne znam, ali druge sigurno nisu", kaže i dodaje da u selu nije bilo organiziranih grupnih razgovora o tragediji i načinima prevladavanja.
"Logika ljudi na ovim prostorima je ‘neće valjda više i neće valjda meni‘, ne pričaju o tome s uvjerenjem da se tako osigurava da ne bude. Da se ne ponovi", dodaje on za BBC.
Iz svega se vide da među ljudima u čijem se selu dogodilo masovno ubojstvo i dalje živi sjećanje na mučno iskustvo. I ma koliko ne tražili stručnu pomoć, s time se nose sami. A trauma živi i deset godina poslije ubojstva.
