Teško je mučeništvo biti oporbeni političar u Srbiji. Svakom preostalom dosljednom rivalu i demokratskom kritičaru Aleksandra Vučića tamo valja skinuti kapu, jer je njegov posao postao gori i uzaludniji čak i od Sizifova. Nije, reći ćete, puno drugačije ni u Hrvata, no Srbija je ipak posebna priča gdje je iskreno opozicionarstvo postalo javno samožrtvovanje bez ikakve šanse za uspjeh.
Režimske kritičare tamo još ne likvidiraju kao u Putinovoj Rusiji no šanse da se oni nakon tužne sudbine Zorana Đinđića domognu pobjede na izborima, a zemlja izvede na put razuma, mira i demokratskog razvoja puka su misaona imenica.
I nije to samo Vučićeva zasluga i logično nasljeđe tri duga desetljeća velikosrpske mitomanije, egzistencijalnog pritiska, političke uzurpacije...