Lejla iz Buturović Polja o borbi za život u poplavi: Čula sam vriskove muža, svekrve i kćeri i više se ničega ne sjećam

Lejla Zalihić, mještanka Buturović Polja, jedna je od onih koji su preživjeli tragediju koja ih je zadesila. Međutim, njena priča o borbi za život ledi krv u žilama.

- Ne znam koliko je sati bilo, možda pola 12. Muž, trinaestogodišnja kći i ja smo zaspali, a svekrva je bila na drugom katu. Susjed nas je nazvao i rekao da pobjegnemo jer će nam kuća poplaviti. Izašli smo na prozor i vidjeli da voda nadolazi. Popeli smo se na drugi kat, a voda je sve više nadolazila. Uzela sam neke osnovne stvari, poput osobnih dokumenata i slično - priča Lejla Zalihić za Avaz.

Oni su s drugog kata gledali kroz prozor i vidjeli da voda odnosi auto, a kuća se počela ljuljati kako je voda nadolazila.

- Popeli smo se na treći kat i zvali GSS, Hitnu pomoć, policiju, međutim, taj neki most preko kojeg se dolazi nije bio prohodan i nisu mogli doći - kazala je Zalihić.

 Cijelo vrijeme držala mobitel

Kaže da su se na trećem katu zadržali nekih sat vremena kad su osjetili da udara na donji kat. Bili su svjesni što će se dogoditi, ali nisu znali hoće li se uspjeti izvući.

- Osjetili smo kad se kuća jako zaljuljala jednom, pa drugi put i treći put se srušila, a i mi smo propali zajedno s njom. Sjećam se da sam čula vriske muža, svekrve i kćeri i više se ničega ne sjećam - kroz uzdah priča Zalihić.

Neke stvari, dodaje, saznala je tek sad. Naprimjer, mobitel joj je sve vrijeme bio u ruci.

- Stvarno ne znam zašto mi je bio u ruci i zašto sam ga toliko čvrsto držala da mi i tokom plutanja nije ispao iz ruke - objašnjava Zalihić.

Osjetili smo kad se kuća jako zaljuljala jednom, pa drugi put i treći put se srušila, a i mi smo propali zajedno s njom, sjeća se Lejla Zalihić  (ilustracija)

Afp

Bila je svjesna, kaže, da joj nema obitelji. Nije znala kuda plovi, sva je bila izudarana. 

- Moja kći je primijetila svjetlo u mojoj ruci i počela me dozivati. Nisam mogla doći do nje od drva, stvari, kućanskih aparata. Gurala sam ih, ronila ispod, prelazila iznad njih, raščišćavala kako bih došla do nje. Kad sam je našla, vukla sam je za sobom, preteško je bilo, čizme su bile natopljene, odjeća, ali smo uspjele doći na obalu gdje smo sjedile sat i po možda. Pokušavale smo skontati gdje da idemo, nismo znale u kojem pravcu krenuti - priča Zalihić.

Svekrva još nije pronađena

Tada su ugledale nekog mlađeg čovjeka na vodi koji je plutao na nekoj splavi. Doviknula mu je da uzme jedno tanje drvo i da se odguruje na obalu i on je uspio doći do njih.

- Nas troje smo onda kroz šumu izašli pokušavajući doći do prve kuće koja nije poplavljena kako bi se presvukli i došli sebi jer smo bili mokri, blatnjavi, izudarani, bez obuće. Ne sjećam se svih detalja, još sam ošamućena, znam da smo stigli do jedne kuće gdje je došla i policija i civilna zaštita pa su nas odveli u hitnu - kazala je Zalihić.

Nije znala ništa za muža, kasnije su joj javili da je živ. Njenu svekrvu, međutim, još uvijek nisu našli.

Kaže da vidi na kćeri kad priča da je istraumirana i nada se da na nju neće ostaviti ovo sve velike posljedice jer je u jako osjetljivim godinama, a ovo što je doživjela je zaista bilo strašno iskustvo.

- Suprug je sa bratom otišao u Buturović Polje u potragu za nestalim ljudima, ponajprije za svojom majkom - kazala je Zalihić, piše Avaz.

Lejla i članovi obitelji su s drugog kata gledali kroz prozor i vidjeli da voda odnosi auto, a kuća se počela ljuljati kako je voda nadolazila (ilustracija)

Afp