Pazite, mi danas vrlo lako upadnemo u zabludu da je moj život vrjedniji od života moga pradjeda. Ko’ sada smo mi nešto. Šta je on bio…, manje vrijedan od mene. Moramo dobro pripaziti što izgovaramo kada spominjemo naše pretke. Zašto?
U ovo zimsko vrijeme moj pradjed u čijoj kući živimo bio je gladan kruha. Kopalo se i dolazi vrijeme ručka, a prabaka nema šta skuhati. Zna i on i ona da nema ništa u kući.
Ona onako ponosna u zobnicu bi zamotala knjigu umjesto kruha i u bronzinu zamutila malo zelja i dvije kašike kukuruzova brašna. Pojeo on dvije žlice, i veli ne mogu više, podaj djeci. Koliko je gladan i teću bi pojeo.
I sada kada se toga sjetiš, nije njegov život bio nevrjedniji, nego moj. Zato treba biti Bogu zahvalan jer dobro je danas, htjeli mi to priznati ili ne - tim nas je riječima dočekao Ivica Tomas iz Drinovaca u općini Grude.
Otac šestero djece i vlasnik petnaestak magaraca i pozamašnog stada od sto pedeset alpskih i sanskih koza. Cijela njegova deveteročlana obitelj, uključujući suprugu Renatu i majku Albinu danas živi od stočarstva. Gospodarske grane koja je Tomasove pratila od davnina. Time su se bavili njegov pradjed, djed, otac, a sada i on, i kaže, da svoj život ne bi mijenjao ni sa većim gazdama u selu. Ma šta u selu…, ni s kim na svijetu.
‘Popravljamo imunitet‘
U ozbiljniji posao sa životinjama krenuli su prije dvadesetak godina. Izgradili veliku staju i s vremenom u njoj “ugostili” dvadesetak muznih krava.
Paralelno su počeli s kućnom dostavom mlijeka i pravljenjem sira. Posao s kravama, mlijekom i sirevima tekao je nekih sedam godina. Cijela obitelj uhvatila se za isti štap. Majka sirila, on, žena i djeca čistili, hranili i raznoslili mlijeko od vrata do vrata od Drinovaca do Tihaljine. I tako sve do onog velikog snijega 2012. godine kada prelaze na kozarstvo.
– Par godina iza toga, uzgoj koza pada na niske grane, jer Hercegovci nenavikli na produkt dobiven od mlijeka koza, nisu bili baš žvelti za takvim vrstama mliječnih proizvoda. Dok je bila otvorena granica prema Hrvatskoj živilo se kako-tako.
Opet nedovoljno. Kako bismo se vratili na stazu isplativosti, ponovo “udaramo” s kravama, a smanjujemo broj koza i tako sve dok se nije otvorio Meggle i krenuo redovit otkup kozjeg mlijeka.
Godinu dana iza toga i sirana Puđa iz Livna kreće s preuzimanjem mlijeka i tako “kuburimo” sve do danas. Krava više nema, ali zato imamo magarce. Oni nam služe u vrijeme kada koze “zasuše” i tada dva eventualno tri mjeseca kada nemamo nikakvih prihoda, taj prazan prostor upotpunuli smo magarećim mlijekom.
Tako da nekima popravljamo imunitet, a sebi stabilan kućni proračun – tvrdi ovaj pedesetogodišnjak, vlasnik OPG-a pod kodnim nazivom “Viraj Rafael” i još zanimljivijem značenjem. I onim najučenijima nije lako odgonetnuti ovu drinovačku zagonetku. Ili možda samo nekima.
U pet slova prve riječi početna su slova imena članova njihove obitelji, a Rafael u biblijskom kontekstu kao riječ hebrejskog porijekla znači Bog liječi ili liječnik Božji. Toga u Tomasa definitivno ne fali.
Mlijeko dobiveno od magaraca i koza poznato je još od davnina kao ljekovita “emulzija” za razne vrste bolesti respiratornog sustava kao i za kremice i kupke u čijim je iscjeliteljskim svojstvima uživala i Kleopatra.
Izbirljive životinje
Koze su, tvrde naši domaćini, dosta izbirljive životinje. Stoga jedu najkvalitetnije dijelove biljaka, pa je njihovo mlijeko jako zdravo, u zadnje vrijeme i vrlo tražena roba.Sama proizvodnja kozjeg mlijeka puno je teža od kravljeg. Računica kaže za dobiti dvadeset litara mlijeka dostatno je pomusti jednu kravu, dok za istu količini treba pomusti deset koza.
– Zapadna i istočna Hercegovina je Bogom dano mjesto za uzgoj koza - ističe Ivica, vjerujući da na tom području može obitavati preko sto tisuća ovih domaćih životinja ili u litre preračunato nešto malo manje od dvjesto tisuća litara mlijeka na dnevnoj bazi, pa nam se ne bi događali požari, a paralelno bi Hercegovci dobili jedan ekološki prepoznatljiv brend.
Što se tiče brendiranja, ovaj drinovački poduzetnik, osim po kvalitetnom mladom kozjem siru za koji je prije dvije godine dobio i srebrno odličje za kvalitetu, više je poznat po svojoj mnogobrojnoj vrijednoj obitelji čija djeca uz oca i majku Renatu ravnomjerno sudjeluju u svim poslovima.
Njih šestero od najstarijeg Ante (21), Vice (20), zatim su tu Ana (17), Ivan (15), Josipa (11) do najmlađeg devetogodišnjeg Jakova, obiteljske su uzdanice i budućnost gospodarstva Tomasovih. Vrijedne ručice posebno onih dvoje najmlađih Josipe i malenog Jakova glavni su pastiri koji svoje ljetne praznike provode s kozama na paši.
Ne boje se one Božje pripeke kada se i onaj tvrdi hercegovački kamen obilato znoji, a kamoli nekih zmija, kako kaže Jakov, onih ljutica koje kad užeže u Drinovcima, puzaju po tom kamenjaru ko’ kućni ljubimci.
Opet nije ih strah.
– Meni je čuvanje blaga ko’ posa. Nema to oćeš nećeš. Zna se da treba ići za kozama i nema pogovora. Mi svi živimo od njih od njihova sira i mlijeka, i onda zaslužuju da se primjereno skrbimo o tim našim životinjama. Svi smo u tome. Od najstarijih do nas najmlađih - kategorična je jedanaestogodišnja Josipa, buduća, kako veli, časna sestra.
Pošto svake subote zajedno sa obitelji ide na molitvena druženja, imala je svojevrstan poziv, providilo joj, da se priključi redovnicama. I neće je nitko pokolebati u tom njenom naumu.
Zimi im je barem malo lakše. Još tijekom ljeta pošto imaju svu potrebnu mehanizaciju “ubalaju” dosta sijena pa nekako brzo prođu ta tri mjeseca “zimovanja” u staji. Već početkom ožujka nakon kozenja čiji je najveći intenzitet sredinom veljače, stado će polagano vani, a za njima i maleni Tomasovi pastiri.
Najviše trenutno pomažu petnaestogodišnji Ivan i dvije godine starija Ana. Koordinirani dvojac zadužen osim za čuvanja jednako i za mužnju koza. Iako se to radi automatski putem muzilica, potrebna je koja ruka više. A toga u Tomasovih ne fali.
Sudanska trava
Pogotovo za vrijeme košnje sijena i sijanja različitih trava lucerne, djetelinske smjese, kukuruza i posebno sudanske trave. Nove vrste u hercegovačkim poljima otporne na velike suše, odnosno nekakve alternative kukuruzu koji za velikih sušnih razdoblja ne daje dovoljan prinos.
– Sudanska trava je hibrid sirka šećerca i sudanske trave i može se kositi tri puta godišnje. Zna izrasti do tri metra visine. Ona teško da će faliti.
Može biti ne znam kakva suša, ona će preživjeti. Isključivo što korijen spušta do dva tri metra duboko u zemlju. Što s kukuruzom nije slučaj. Mada nije kvalitetna kao kukuruz, odlična je zamjena - spominje se Ivica od prije deset godina kada je putem interneta došao na ideju posaditi takvo što u svom kraju.
Sve je to tek dio posla vezanog uz stoku koja ne poznaje ni svece ni petke. Pogotovo to zna supruga Renata koja je u Drinovce stigla iz Posušja. Također iz mnogobrojne obitelji sa sedmero braće i sestara, već navikla na poslove oko poljoprivrede i stočarstva.
Mada njena obitelj direktno nije imala “ajvan” odnosno blago, kako ga još zovu Hercegovci, nagledala ga se po selu kod ujaka i tetaka. Jednostavno se brzo uklopila u posao i sada ravnomjerno “zapinje” kao koje muško čeljade.
- Čujete, svekrva bi spremala ručak, a mi ostali tko u staju, tko za blagom i tako po cijeli dan.
Nema tu baš neke velike pauze. Izuzmemo li ova tri mjeseca kada je blago u staji. Opet za vrijeme kozenja morate biti tu da ne bi krenulo nešto po zlu. Potrebno je životinje hraniti, čistiti i dva puta dnevno musti… sve su to, reklo bi se, sitni poslovi koji svakako oduzimaju cijeli dan.
Umusti dvjesto litara mlijeka dnevno, nije baš zanemarivo. Tako da nekog slobodnog vremena baš i nema. Jedno može otići od kuće, ali ne i oboje. Takav je posao - prihvatila je Renata ritam života od kojeg su i oni stariji od njega davno oprali ruke.
I tako dok mnogi odlaze iz BiH i sela sustavno propadaju, ova poduzetna obitelj svojim primjerom svjedoči kako tu ima života i to baš u kozarstvu. Potrebno je samo prepoznati potencijal i zasukati rukave. Sve drugo će doći samo po sebi.