Mrzim se ponavljati, ali što ću... Prije nekoliko godina izvolio sam primijetiti kako bi za Hrvatsku bilo jako dobro kad bi za predsjednika dobila nekog poput mene. Građani ove zemlje navikli su se na tome mjestu imati isprva gospodu, a potom i damu koji se nisu dokazali kao bogzna kako šparna čeljad.
Upravo suprotno, iz godine u godinu arčili su ozbiljne pare da bi obnašali časnu funkciju bez ozbiljnih ovlasti. Kao što znamo, kod nas je predsjednik Republike prije botanička negoli politička činjenica, ima jednaki djelokrug poslova kao i omiljena sobna lončanica u obiteljima srednje klase, dakle, fikus, ali svejedno nas košta papreno skupo.
Dok drugo ukrasno bilje traži tek malo zemlje za dohranu, lončić-dva vode i malo ljubavi, našim su poglavarima apetiti bili...