I dok HDZ-ovci na pitanja o mogućem datumu održavanja parlamentarnih izbora još uvijek odgovaraju dvosmisleno, u stilu "sigurno neće biti izvan ustavnog i zakonskog roka", prvi probni balon ovih je dana pustio njihov koalicijski partner iz HSLS-a, Dario Hrebak.
On je u eteru N1 televizije izjavio: "Garantiram vam da će izbori sigurno biti u travnju ili svibnju". Odmah se i ogradio: "Nisam ja to čuo ni od koga, da ne bi mislili... I ovo govorim čisto prema svom osjećaju"...
U petak je, istina, premijer Andrej Plenković unio dodatnu zbrku: "Zadnji izbori su bili 5. srpnja. Hoće li biti koji dan prije ili poslije, nije bitno. Oporba mora biti spremna. Ne vidim čemu egzaltiranost..."
Međutim, ima logike za HDZ da se parlamentarni izbori održe na proljeće, dakle, prije europskih, inače jedinih za koje se zna i točan termin (nedjelja, 9. lipnja).
Nije ta logika samo u činjenici da koncem travnja stižu Rafale zrakoplovi iz Francuske, kao ni u povišicama koje će dobiti više od 200 tisuća državnih i javnih službenika i namještenika.
Europski su izbori često neugodni za vladajuće opcije zato što ih ne prati veliki odaziv, a ni neka velika stranačka mobilizacija, oporbeni su birači nerijetko motiviraniji za izlazak na birališta, pa se zato u konačnici znaju pretvoriti u svojevrsni plebiscit o politikama aktualne vlasti. S okrenutim palcem dolje, što oporbi zna donijeti i rezultat koji nadmašuje rejtinge koje inače dosežu u redovitim sondiranjima javnog mnijenja. Utoliko bi i psihološki učinak euroizbora na birače mogao biti deprimirajući uoči eventualno kasnije održanih parlamentarnih izbora.
U slučaju trijumfa HDZ-a i partnera (jer sami će teško do većine u Saboru!) na parlamentarnim izborima, učinak bi pred euroizbore mogao biti obrnut – birači oporbe će izgubiti motiv za izlaskom na izbore. I to bi HDZ-u otvorilo put da jednim udarcem "ubije dvije muhe", tj. dvije izborne pobjede.
No, kad je riječ o europskim izborima, treba reći da su oni do sada kod nas pokazali dvije glavne karakteristike.
Prva se odnosi na izlaznost koja je u zemljama koje su posljednje ušle u članstvo Europske unije još uvijek ispod prosjeka izlaznosti na nacionalne izbore, baš kao i na euroizbore u ostatku Unije.
Druga se karakteristika odnosi na činjenicu da se preferencijsko glasanje više koristi na europskim (supranacionalnim) nego na parlamentarnim (nacionalnim) izborima.
"Činjenica da oko dvije trećine birača na nacionalnim izborima, a između 70 i 80 posto na europskim, zaokruži, pored stranke, i željenog kandidata, svrstava hrvatske birače u sam vrh usporedivih europskih preferencijskih sustava", konstatira politolog Goran Čular u svom radu na temu učinaka preferencijskog glasovanja u Hrvatskoj, objavljenom u Analima Hrvatskog politološkog društva za prošlu godinu.
Evo kako Čular objašnjava tu pojavu: "Preferencijsko glasovanje više se koristi u europskim izborima nego u nacionalnim, što ima nekoliko sasvim plauzibilnih objašnjenja, koja variraju od prirode stranačke ponude na drgorazrednim izborima do specifičnih obilježja znatno manjeg kruga birača koju sudjeluju na nadnacionalnim izborima. I konačno, pokazuje se da birači desnih stranaka ipak više koriste preferencijski glas od birača stanaka centra i ljevice... Pokazuje se i da hrvatski birači u znatnoj mjeri koncentriraju svoj glas oko prvoga na listi. Zajedno s onima koji ga ne koriste, oko 60 posto birača u Hrvatskoj koristi preferencijsko glasanje ne da bi interveniralo u kandidatski izbor mimo volje stranke, već da bi izrazilo svoje slaganje sa stranačkim redoslijedom".
Čular također ističe kako tek 20 posto birača "gura" kandidata mimo volje krojača stranačkih lista.
Kad smo kod izlaznosti na euroizbore, ona je 2013. iznosila 20,84 posto, 2014, 25,24, a 2019. godine zasad "rekordnih" 29,85 posto. Usporedbe radi, 2020. izlaznost na izborima za Hrvatski sabor iznosila je 46,9 posto, što također nije postotak za pohvaliti se, ali je ipak osjetno više u odnosu na euroizbore.
U nekim je europskim državama glasovanje obavezno, a kao što rekosmo, najslabije se "primilo" u članicama jugoistoka Europe (Slovačka, Slovenija, Rumunjska), te generalno u državama koje su ušle u "valu proširenja" 2004. i 2007. godine.
S druge strane, u Njemačkoj je 2019. odaziv bio 61,38 posto, u Španjolskoj 60,73, u Grčkoj 58,69, a u Belgiji 88,47 posto. Opet, u Portugalu je svoje pravo utjecaja na sastav Europarlamenta iskoristilo svega 30,75 posto birača.
EU prosjek na izborima 2019. iznosio je jedva 50,66 posto...
Pa ipak, ako je vjerovati Hrebakovoj procjeni s početka teksta, čini se da HDZ-ovci ne potcjenjuju mogući psihološki učinak rezultata euroizbora na raspoloženje birača! Jer dobro znaju da bi eventualni trijumf oporbe na izborima za EP mogao "zakotrljati" i neke veće promjene.
