StoryEditor
PolitikaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: U jednom tjednu Plenković je riješio sve svoje probleme, čak i one koje nije imao. A SDP se upisao u povijest kao primjer partije koja je proždrla samu sebe

Piše Ivica Ivanišević
16. listopada 2021. - 11:21

U proljeće ove godine ušli smo u demokratski time-out, kako su ga neki nazvali, odnosno razdoblje bez izbora, koje će potrajati sve do proljeća 2024. godine. Predahu koji to baš i nije, jer će se razvući na pune tri godine, najviše su se, logično, obradovali vladajući.

Rijedak je privilegij znati da ti opozicija ne može ama baš ništa, da ti svakoga od sljedećih tisuću i nešto dana mogu staviti soli na rep. Andrej Plenković tada je vjerojatno pomislio kako život ne može biti ljepši.

Ovih dana je, međutim, shvatio da može. O da, itekako može! U jednoj jedincatoj sedmici on je, naime, riješio sve svoje probleme, čak i one koje nije imao, jer su svi njegovi konkurenti, u rasponu od desnih tvrdolinijaša preko oportunista bez boje, okusa i mirisa pa sve do umjereno lijevih (neumjereno takvi ionako postoje samo u desničarskim fantazijama) doživjeli karambol.

Pravo u bezdan!

Za početak, SDP se upisao u povijest, i to svjetsku, kao jedinstveni primjer kanibalske stranke koja je proždrla samu sebe. Politička organizacija koja je i u najgorim danima uvijek mogla računati na - doduše, neslužbeni, ali zato ne manje stvaran - status lidera oporbe, danas se svela na mjeru neke uboge liberalne ili pravaške denominacije.

Baviti se kronikom njihove propasti jedan je od najtežih poslova, jer je brzina kojom poniru u bezdan upravo zastrašujuća. Čim napišeš jedan redak, već ga moraš brisati, jer se u međuvremenu dogodilo nešto novo i, naravno, gore. Novinari koji prate SDP više na zadatak ne mogu ići automobilom, moraju se ukrcati u podmornicu ili u batiskaf.

I dok se takozvani socijaldemokrati (koji to, da se ne lažemo, nikada nisu bili, jer su ih sinekure zanimale kudikamo više od lijevih vrijednosti) uzajamno kolju, na desnici, onoj tvrdoj, vlada veselje. No, neka vas nazdravičarsko raspoloženje ne zavara.

Naši šoveni su, kao što znamo, kratki između ušiju, pa slave takozvano ujedinjenje grozda malešnih, pigmejskih strančica, odnosno hirotoniju čovjeka koji je vokacijom grobar na mjesto nacionalbećara (Penave na Škorin tron), premda je pametnima jasno kako je radikalna desnica u stvari propustila još jednu priliku da se homogenizira i postane zaista važnom političkom snagom.

Konačno, Možemo!, organizacija dojučerašnjih aktivista koja se strelovito uspela u vrhove politike, jednakom se brzinom strmopizdila u blato, ono prigradsko kojim je nekoć ponosno šljapkao Milan Bandić. Ljudi u koje smo polagali velike nade nisu položili nijedan ispit. Četiri mjeseca potratili su na samosažaljenje i jalovo kadroviranje, dokazujući kako je krstitelj stranke bio šaljivdžija. Jer, ako oni mogu, kako se hvale, tko onda, pobogu, ne može?!

Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada kako Plenković pred sobom nema samo tri godine zajamčenog mira bez ozbiljne političke utakmice. Jer, na vidiku se ne nazire nijedna stranka, inicijativa ili barem snažna osobnost koja bi u perspektivi mogla prerasti u kakvu-takvu prijetnju.

Da njegovo veselje bude još i veće, on nema opoziciju ni u vlastitoj stranci. Ono malo desnih bundžija, raznorazni brkići ili kovači, pokazali su se tigrovima od papira kojima je bilo dovoljno podviknuti jedno zvonko "iš!", pa da se preplašeni razbježe. Svi ostali ozareno plješću najdražem vođi čiji kimilsungovski autoritet nitko i ništa ne može dovesti u pitanje.

Pokorni činovnici

Svjedočimo zaista zanimljivome paradoksu. Vlast Hrvatske demokratske zajednice vjerojatno nikada nije bila ovako čvrsta i nadmoćna, a opet, teško se oteti dojmu da stranka nikad nije izgledala gore.

Ova se partija (ili je uputnije kazati masovni pokret karijerista koji su pristali sudjelovati u ritualima kojima se kadi tamjanom i barutom, poštuje neprikosnoveni autoritet vječne crkve i do iznemoglosti slave ratne žrtve) u svim razdobljima mogla pohvaliti barem s nekoliko markantnih osobnosti.

U prvome ešalonu, uz isturenog šefa države, uvijek je stupalo nekoliko sposobnih i vještih adlatusa koji su imali, za početak, osobni identitet, potom nemali autoritet, a neki čak i mrvicu karizme. To im je morala priznati i najljuća konkurencija.

Viđenije hadezeovce politički su protivnici možda smatrali barabama, možda su ih s indignacijom otpisivali kao zlice i nesoj, ali im nisu osporavali važnost i specifičnu težinu. Prostor koji su nekoć držali ti veliki, opasni igrači, danas zauzimaju pokorni činovnici bez svojstava kojima trnu dlanovi od oduševljenog pljeskanja predsjedniku stranke, dame i gospoda koji su sretno pomireni s vlastitom nevažnošću, pa im nikada neće pasti na pamet raditi o glavi nedodirljivom šefu.

item - id = 1135291
related id = 0 -> 1142510
related id = 1 -> 1130023
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. studeni 2021 14:56