Tko je Željko Lenart? A) likovni umjetnik; B) bubnjar Azre; C) političar; D) ornitolog?
Nije teško zamisliti kako Tarik Filipović, dok savršenom dikcijom čita ovo pitanje s ekrana ispred sebe, lijevim kažiprstom pomalo teatralno popravlja okvir naočala na nosu, trudeći se zadržati pokeraški hladan izraz lica. Jer, budimo iskreno, ovo i jest pitanje za samu završnicu kviza, kad su u igri veliki iznosi, pa je i red da gradivo bude teško, a voditelj krajnje ozbiljan...
Priznajte, niste ni sami čuli za gospodina Lenarta do prošlog tjedna, kad je ovaj diplomirani inženjer agronomije i saborski zastupnik HSS-a, mrtav ozbiljan u sabornici ispalio da oluja koja je prošlog tjedna poharala Zagreb i dio Slavonije "sigurno nije prirodno nastala jer vjetrovi od 150 kilometara na sat nisu normalni za Hrvatsku".
Nećemo sad o teorijama i sveznajućim teoretičarima urota – barem takvih ne manjka po društvenim mrežama i lokalnim medijima poput, recimo, Radio Brača, gdje nadrilječništvo i teorije zavjera dođu nešto poput gipsa za popunu sadržajnih kratera između emitiranja dvije pjesme - ali ovaj istup HSS-ovog zastupnika logički nameće jedno pitanje. A ono otprilike glasi: Pa zar HSS još uopće postoji?!
Jer, da nije ove teorije zavjere iz usta fakultetski obrazovanog člana, teško da bismo ovih dana uopće znali za HSS!
Netko će kazati – šteta, pa ipak je u pitanju politička stranka osnovana davne 1904. godine kao Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Šesnaest godina kasnije, postaju Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), a 1925. mijenjaju ime u - Hrvatska seljačka stranka.
Braća Radić, Antun i njegov mlađi brat Stjepan vjerojatno se, štono bi se reklo, okreću u grobu jer se nekoć probitačna i po mnogo čemu avangardna stranka, koja je znala prepoznati i neuvijeno artikulirati zahtjeve trenutka, ne samo kad su u pitanju seljaci, pretvorila u fikus hrvatskog parlamentarizma. Budimo krajnje iskreni, HSS je danas tek relikt neke bolje prošlosti, pri čemu je od nekadašnjeg značaja ostalo samo ime. Kod povjesničara i politologa na njihov se spomen možda javi i nešto razumljive nostalgije, ali jedno je neporecivo: HSS je pregazilo vrijeme, ali i loše politike više generacija stranačkih čelnika koji se nisu pokazali kadri povesti tradicionalnu stranku kroz Scile i Haribde suvremenih političkih izazova.
Zato je pomalo otužno i kad otiđete na njihovu web stranicu. Tamo vas na naslovnici kao "posljednja vijest" čeka ona od 20. lipnja (!), naslovljena "Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve"... Toliko o aktualnosti stranačkih politika i aktivnostima na terenu pred superizbornu godinu.
I dok HSS ipak u Saboru ima čak tri uzdanice (spomenuti Lenart, Stjepan Kovač i Krešo Beljak kao predsjednik Kluba kojega su formirali s krajnje lijevom Radničkom frontom), neizbježno nam pada na pamet još jedna povijesno važna hrvatska stranka, koja je danas vanparlamentarna. Naravno, riječ je o HSP-u. HSP-ovci sebe nazivaju najstarijom strankom zbog "naslanjanja" na baštinu Stranke prava osnovane još 1861., ali odavno su izgubili primat na desnici, gdje su njihovo mjesto posljednjih godina zauzeli desni populisti iz Mosta, Hrvatski suverenisti i Domovinski pokret, prvotno znan kao Domovinski pokret Miroslava Škore.
I kod njih je "posljednja vijest" na stranačkim web stranicama stara više od mjesec dana!
Ime aktualnog predsjednika stranke, Nikice Augustinovića, također bi bez problema moglo "upasti" u neki kviz kao pitanje jer je široj javnosti, što da se lažemo, još uvijek potpuno nepoznato. Mogli ste ga eventaulno zapaziti u nekim tekstovima kad se, prije više od mjesec dana, pisalo kako HSP pregovara s Domovinskim pokretom o dugoročnoj suradnji i zajedničkom izlasku na predstojeće izbore...
I oni su, nema dugo, obilježili važan datum iz stranačke prošlosti – riječ je, naravno, o Tribini za Oca Domovine dr. Ante Starčevića u povodu 200. obljetnice njegova rođenja – ali budućnost im je krajnje neizvjesna, a povratak u Sabor nešto o čemu zasad mogu samo maštati, otprilike kao da je riječ o misiji odlaska na Mjesec.
Kako god, i HSP i HSS, iako je riječ o nezaobilaznim strankama u nacionalnoj povijesti i afirmaciji nacionalnog identiteta, danas su tek dokaz da ipak ima života i nakon (političke) smrti. A zanimljivo je i ovo: što su im rejtinzi bili manji, to je bilo više raskola unutar njih samih, pa su okršaji taština u HSS-u i HSP-u vremenom "izrodili" još nekoliko "seljačkih" odnosno "pravaških" strančica čije bi članstvo vjerojatno stalo u kvartovski kafić prosječne veličine...
E sad, jesu li sve to stranke pred kojima je i neka izgledna perspektiva ili su to stranke-zombiji, uključujući i matični HSS te HSP, od kojih je i počela "unutarstranačka dioba", svatko može zaključiti za sebe, bez straha da će pogriješiti. Uostalom, nismo na kvizu. Politički život je daleko okrutniji.
