StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Zašto antivakseri ne bi smjeli imati pravo na ludovanje bez granica? Ne može se vjerovati u bilo što, nego samo u nedokazivo...

12. rujna 2020. - 12:00
Tolerirati antivakserske ispade znači ohrabrivati one koji drže da neporecive znanstvene činjenice mogu biti predmet pogađanja, što je put u barbarstvoBoris Kovačev/Cropix

Pravo je čovjeka da vjeruje u što god želi. Tako glasi omiljena krilatica pristojnih ljudi koji imaju razumijevanja prema tuđim izborima, ma kakvi oni bili. Otkako su se antivakseri prešaltali u novu brzinu, "pravo na vjeru" sve se češće i sve glasnije ispovijeda, pa ne bi bilo zgorega pretresti utemeljenost te popularne rečenice.

Treba li uistinu svatko uživati u pravu ispovijedanja bilo koje vjere? Načelno, apsolutno da, ali uz jedan nezanemarivi dodatak: ponekad, zapravo vrlo često, vjera je potpuno suvišna. Vjerovati se, naime, može samo u nedokazivo.

Ne možete vjerovati da je pamuk tvrđi materijal od kamena, jer nije. Ako i dalje sumnjate, lako je provjeriti: prvo oslonite glavu na pravi, meki jastuk, a potom nek' vam kušin bude stina, pa će vaša vjera zgasnuti kao čik u vlažnoj pepeljari.

Ne možete, nadalje, vjerovati da je svijet ravna ploča. Nepoznati umjetnik iz paleolitika, koji je na zidovima i svodu špilje u Altamiri naslikao bizone i košute, mogao je vjerovati da je zemlja ravna kao savršeno izblanjani puntižel. Mogao je vjerovati i da je naš planet kockast.

Tko mu je branio? U to vrijeme ljudi nisu imali pojma gotovo ni o čemu. Manjak znanja nadomještali su viškom vjere, pa je bilo koja razularena fantazija mogla proći. No, barem od vremena Kopernika i Keplera svaka tlapnja o ravnoj ploči može samo nasmijati civiliziran svijet.

Crkva kao folklorna društva

Vjera u Oca, Sina i Duha Svetoga moguća je samo zato što mi ni o jednoj varijabli toga trojstva nismo kadri ništa s pouzdanjem reći. Da je Božja opstojnost neupitno dokaziva, crkve više ne bi nikome trebale. Poslovima Svevišnjeg tada bi se bavili znanstveni instituti koji bi mogli precizno izmjeriti opseg božanske milosti i moći, a ne svećenici koji su zauzeti isključivo uprizorenjima ceremonijala.

Ako i ne bi izumrle, crkve bi se morale transformirati u folklorna društva koja održavaju na životu stare pučke užance i navade, na veselje vremešnih nostalgičara i turista iz bijeloga svijeta. Srećom po svekoliko svećenstvo, mi, kao što znamo, o Bogu ništa ne znamo.

Pa su neki ljudi – zapravo mnogi, u hrvatskome slučaju nadmoćna, glatka većina – odlučili vjerovati da ga ima, što je njihovo neotuđivo građansko i ljudsko pravo. Baš kao što nedovoljno entuzijastična manjina ima pravo misliti i govoriti da je Bog činjenica istoga reda kao i Pikachu, dakle, samo plod ljudske fantazije.

No, iz činjenice da svatko ima pravo birati hoće li vjerovati u Boga ili neće, teško je, zapravo nemoguće izvoditi obvezujući aksiom koji bi pravo na izbor između vjere i nevjere ležerno prenio u bilo koju sferu života.

Meni se, recimo, čini da moja građanska malenkost ne bi smjela imati zajamčeno pravo vjerovanja kako je kirurgija trivijalna zanatska vještina kojom se može baviti tko god poželi i bez ikakve naobrazbe, samo ako je spretan s iglom i koncem. Ta očigledna budalaština nije, naime, bezazlena.

Kada bi se kojim slučajem raširila i stekla popularnost u krugovima lakovjernih, smetenih ili naprosto glupih ljudi, mogla bi proizvesti grozne posljedice. Kao što ih mogu proizvesti antivakseri širenjem nebuloznih teorija zavjere o cjepivima i čipovima.

Zajamčene žrtve

Širenje lažnih vijesti koje bi mogle dovesti do uznemirenosti građana kod nas se tretira i kao prekršajno i kao kazneno djelo. Ako je brumavanje za posljedicu imalo konfuziju među običnim svijetom, onda se radi o prekršaju za koji je zapriječena novčana kazna. Ako su, pak, maliciozno i, naravno, lažno uzbunjene javne službe, tada se govori o kaznenome djelu koje se može honorirati zatvorom u trajanju do tri godine.

Sami možete procijeniti u kolikoj su mjeri antivakseri uspjeli izluditi običan, ne osobito obrazovan svijet, osobito one ljude kod kojih su političari uspjeli potkopati povjerenje u (bilo koje) institucije. Svojim djelovanjem još uvijek nisu uspjeli izluditi neku javnu službu, ali ni tu mogućnost ne bih isključio u dogledno vrijeme.

Problem s protivnicima cijepljenja nije u tome što nas nerviraju svojim ludostima: budemo li i nadalje papagajski ponavljali kako imaju pravo vjerovati u što god žele (pa i u to da znanost niti što vrijedi niti koga obvezuje), stvorit ćemo idealne uvjete za zbrajanje žrtva koje će zajamčeno pasti, jer su im roditelji odlučili da će vjerovati u nešto što ne može uopće ni biti predmetom vjerovanja.

Da skratim, tolerirati antivakserske ispade ne znači biti širokogrudan i demokratski raspoložen, nego ohrabrivati one koji drže da neporecive znanstvene činjenice mogu biti predmet pogađanja, što je put u barbarstvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

17. listopad 2020 07:45