Sjećajući se djetinjstva ne mogu točno dokučiti kad sam prvi put vidjela Zolju, no bilo je to vjerojatno prilikom jednog od brojnih druženja Vukovaraca u našoj obiteljskoj kući. Ivan Lukić Zolja uvijek je nosio kozju bradicu, po tome sam ga vjerojatno i upamtila. Ne bi mi toliko ostao u sjećanju da nisam čula priču o njegovu nadimku.
Naime, Ivan je, razočaran učinkom djelovanja spomenutog protuoklopnog oružja, bacio ga na pod i skakao po njemu, a kao znak sjećanja na sve psovke koje je tad u bijesu izrekao ostao mu je nadimak – Zolja. Kroz godine ostavio je trag u mojem životu. Zahvaljujući njemu upoznala sam cijelu momčad Hajduka, dobila dres golmana Subašića i Ognjena Vukojevića.