Velimir Šonje: Je li Hrvatska u Jugoslaviji zaista bila industrijska sila ili je to zabluda? I kakvo je stanje danas?

INDUSTRIJA U HRVATSKOJ - PRVI DIO

Javni prostor ekonomskih rasprava pun je zabluda. Jedna od najraširenijih je ona da je Hrvatska rentijersko gospodarstvo ovisno o moru i suncu u kojem se „ništa ne proizvodi“. Neki, ipak malobrojni, dodat će i jugo-nostalgični moment: u bivšoj državi smo, navodno, bili „industrijska sila“.

Govori se da je u Hrvatskoj nastupila dramatična deindustrijalizacija. Ako se želi zvučati još učenije, onda se tome doda da je za sve kriva pretvorba i privatizacija. A ako se želi zvučati najučenije, onda se u priču ubaci još i tečaj – navodno godinama precijenjena kuna. Tečaj je, navodno, uzrokovao međunarodnu nekonkurentnost hrvatske industrije.

Premda je moguće kako vrijedi ona teza da podaci nikada nisu promijenili neko uvriježeno mišljenje, u ovom ću se tekstu držati podataka i pokazati tri važne činjenice u vezi hrvatske industrije:

► Hrvatska ne spada među države članice EU s najmanjim udjelom industrije, iako je udjel ispod prosjeka.

► Hrvatska s obzirom na uvjete ima diverzificiranu industrijsku strukturu.

► Hrvatska u proteklih nekoliko godina prolazi kroz fazu brzog industrijskog razvoja.

Nepoznatost ovih činjenica povezana je s općenito slabim razumijevanjem ekonomskih procesa. Oni su, u biti, procesi rasta informacija i razvoja znanja, što se materijalizira kroz rast produktivnosti rada i kapitala. Stoga, nakon što dokažemo gornje tri tvrdnje, objasnit ćemo evoluciju industrije kroz perspektivu rasta informacija i znanja koji su utjelovljeni u industrijskim proizvodima.

Ljetna priča o industriji na Ekonomskom labu, “u kost” sveprisutnom turizmu, podijeljena je na tri dijela. U prvom dijelu pokazat ćemo da Hrvatska ne spada među države članice EU s najmanjim udjelom industrije. Prve dvije od tri gornje teze bit će u središtu pažnje. U drugom dijelu pokazat ćemo da Hrvatska u proteklih nekoliko godina prolazi kroz fazu brzog industrijskog razvoja. U trećem dijelu otvorit ćemo pitanje što je uopće industrija danas i kako ju možemo mjeriti i pratiti u eri brzih tehnoloških promjena i umjetne inteligencije koja će transfomirati industrijske tehnologije, pa i sama industrijska poduzeća.

Što utječe na udjel industrije u BDP-u

Zemljopisni položaj, povijest, karakteristike međunarodnog okvira i prirodne datosti utječu na udjel (važnost) i strukturu industrije. Jasno je da će primjerice Norveška i Njemačka u usporedbi Hrvatskom imati manji udjel turizma i veći udjel sektora energije i industrije zajedno. Jasno je i to da će Norveška imati relativno najveći energetski sektor među trima spomenutim državama (i manji udjel prerađivačke industrije od Njemačke). Njemačka će zbog inženjerske tradicije i znanja, ali i nedostatka vlastitih energenata, imati najveći udjel prerađivačke industrije koja pak ovisi o uvozu energije. Jer, industrija je, uz zgrade i promet, najveći potrošač energije.

Uistinu, ukupna industrija s uključenim rudarstvom i vađenjem, energetikom, vodoopskrbom i zbrinjavanjem otpada, u Hrvatskoj je 2023. činila 14,1% BDP-a (samo prerađivačka industrija bez rudarstva, energetike, vode i otpada činila je 10,6%), što je za više od 4 boda manje od EU prosjeka. Usporedivi udjel ukupne industrije u Njemačkoj je iznosio 22,3%, a u Norveškoj je zbog energetike iznosio 34,2%. Međutim, ako gledamo samo prerađivačku industriju, njezin je udjel u Njemačkoj iznosio 18,7%, a u Norveškoj svega 6,1%. Podatak za Norvešku je gotovo upola manji od udjela prerađivačke industrije u Hrvatskoj (jer je energetika u Norveškoj dominantna, pa je prerađivačka industrija od male važnosti za norveško gospodarstvo). Tako i iz primjera Norveške vidimo kako prirodni resursi dovode do visokog udjela jedne djelatnosti (u slučaju Norveške riječ je o energetici) i posljedično niskog udjela druge djelatnosti (u ovom slučaju, prerađivačke industrije). Hrvatska očito nije jedina zemlja u kojoj prirodni resursi i položaj utječu na gospodarsku strukturu.

 Eurostat

Primijetite da Hrvatska prema udjelu industrije zaostaje za zemljama srednje i istočne Europe koje su raspršene u gornjoj polovini slike oko Njemačke. Međutim, Hrvatska ne pripada skupini država s najmanjim udjelima industrije u EU. Ta mjesta su rezervirana za mala i specijalizirana gospodarstva Cipra, Luksemburga i Malte. Štoviše, hrvatski udjel od 14,1% BDP-a nije ni do njih, nego je veći od udjela industrije u Francuskoj, Belgiji i Grčkoj. Na sedmom mjestu odozdo u EU, Hrvatska je praktički izjednačena s Portugalom. Nedaleko je i Španjolska te, za mnoge iznenađujuće, Nizozemska.

Prema tome, zemljopisni položaj i dana uloga turizma Hrvatsku čine tipičnom južnoeuropskom zemljom kada je riječ o udjelu industrije u gospodarstvu. No, zanimljivo je da se u „južnoj“ skupini s ispodprosječnim udjelom industrije nalaze i Belgija i Nizozemska. Prisutnost ovih relativno bogatih država u „južnoj“ skupini predstavlja važno upozorenje: teško je iz gornje slike izvoditi zaključke, uočavati pravilnosti. Na primjer, Hrvatska danas ima veći realni BDP po stanovniku od Slovačke koja je srednjoeuropska država s najvećim udjelom industrije u BDP-u. Hrvatska je razvijenija i od Bugarske koja je tik do Njemačke po udjelu industrije u BDP-u.

Da sektorski udjel industrije nije jamstvo razvoja svjedoči i to što natprosječno razvijene države članice EU susrećemo duž cijele osi x, neovisno o udjelu industrije u BDP-u. Preokrenimo rečenicu: veći udjel industrije u BDP-u ne znači da je zemlja postigla viši stupanj razvoja. Iz toga ne možemo zaključiti da povećanje udjela industrije u BDP-u neće dovesti do povećanja stupnja razvoja. Jer, sve zavisi o kretanju produktivnosti. Ako naraste udjel natprosječno produktivnog dijela industrije, onda će narasti i stupanj razvoja. No, to vrijedi za sve vrste ekonomskih aktivnosti: rast produktivnosti je ključ razvoja i životnog standarda.

Princip rasta produktivnosti kao pokretača razvoja u vezi je sa iskustvom najviše industrijalizirane države članice EU – Irske – kao i nama bliske srednje i istočne Europe gdje se još uvijek nalazi veći broj visoko industrijaliziranih država. Tamo su udjeli industrije u BDP-u relativno visoki, što se odnosi i na susjednu Sloveniju. Ti udjeli podsjećaju na to koliko je društvenih koristi, ne samo u vidu otvaranja novih radnih mjesta, u proteklih trideset godina stvoreno privlačenjem stranih industrijskih ulaganja. Hrvatska je na taj val ulaganja bila zakasnila. No, razlog nije bio valutni tečaj, nego tri fundamentalne okolnosti: prvo, Hrvatska je kasnila u procesu pristupanja Europskoj uniji; drugo, ima relativno visoka porezna i neporezna opterećenja za dostignuti stupanj razvoja (osobito za bolje plaćene radnike, što najviše pogađa industrije veće dodane vrijednosti); i treće, Hrvatska je donedavno bila svjetski prepoznata po tromoj administraciji i neprivlačnoj – potpuno nekonkurentnoj poslovnoj klimi (u zadnje vrijeme bilježimo određeni napredak po tom pitanju).

Industrijska struktura

Iako nikada nije kasno za poboljšanje investicijske privlačnosti i stvarno privlačenje stranih izravnih ulaganja u izvozne sektore i poduzeća, osobito ako su produktivna tj. tehnološki napredna i stvaraju veću dodanu vrijednost, odnosno, ako nisu „radno-intenzivna“ (više detalja o tome napisano je u Bijeloj knjizi 2024.), glavna poruka glasi: Hrvatska ipak nije europska industrijska crna ovca kada se promatra udjel ove djelatnosti u BDP-u.

I studija Međunarodnog monetarnog fonda (Bunda i Zang, 2023) u kojoj je korišten analitički pristup otkrivene komparativne prednosti (revealed comparative advantage) uz primjenu metode strojnog učenja, pružila je dva važna uvida:

Hrvatska ima solidan broj potencijalno konkurentnih izvoznih proizvoda s obzirom na dostignuti stupanj razvoja (slika lijevo) i s obzirom na usporedbu s nekoliko drugih država članica EU (slika desno):

Studija je pokazala da Hrvatska ima najviše diverzificiranu industrijsku strukturu među državama u svijetu u kojima turizam predstavlja značajan dio BDP-a.

Na žalost, u dijelu javnosti koji je impregniran tezama da ništa ne proizvodimo i da (to govori onaj informiraniji dio:) patimo od Nizozemske bolesti (to je slučaj kada jedan sektor – u našem slučaju turizam – angažira toliko kapitala i rada da više ne ostaje na raspolaganju za druge, potencijalno produktivnije sektore), ovi podaci neće značiti puno. Malo je značilo i to što su ozbiljni hrvatski ekonomisti upozoravali da u Hrvatskoj nema dokaza o postojanju nizozemske bolesti. Dobro poznate meme (u mozgove implementirane zarazne ideje) će se ponavljati, a kontra-meme i priče neće dopirati do umova ljudi jer puno ljudi selektira ulazne informacije tako da u svijest propuštaju samo one informacije koje se uklapaju u apriorna vjerovanja; informacije koje bi mogle izazvati kognitivni nesklad eliminiraju se na ulazu (ne vide i ne čuju). Zbog toga sam priču o strukturi hrvatskog gospodarstva pokušao prevesti na razumljiv jezik i puno puta ispričao (točnije, postavio pitanje) kroz priču o podatkovnim centrima na Hvaru koja ide ovako: kada ne bi bilo turizma, bi li na Hvaru niknule farme servera i tvornice komponenti za avionske motore, ili je veća vjerojatnost da bi Hvarani iselili sa Hvara prije nego što bi ozbiljan kapital stigao do njih?

Glavna poruka glasi da nije problem u turizmu. Problem je u industriji. Nije problem što jednoga ima previše (Nizozemska bolest); problem je što drugog, bez obzira na prvo, ima premalo. Štoviše, upitno je koliko se uopće može govoriti o problemu, odnosno, pitanje glasi:

U čemu je uopće problem?

Prošle je godine objavljena studija Svjetske banke koju smo prikazali na Labu u tekstu Riba smrdi od glave, koja je pokazala da Hrvatska nema problem sektorske strukture gospodarstva. Problem slabe produktivnosti i konkurentnosti lociran je isključivo u poduzećima; točnije, u onim poduzećima koja nedovoljno ulažu u tehnologiju, organizaciju i znanja ljudi, nisu produktivna, nisu inovativna, ne razvijaju nove proizvode i brendove, ne osvajaju nova tržišta. Koliko je takvih (industrijskih) poduzeća? Smanjuje li se njihov udjel, odnosno, povećava li se udjel industrijskih poduzeća u kojima raste produktivnost jer ulažu u tehnologiju, organizaciju i znanja ljudi, produktivnost im raste, inovativna su, razvijaju nove proizvode i brendove i osvajaju nova tržišta?

Nemamo pouzdan odgovor na to pitanje. Sve čimbenike produktivnosti u poduzećima nije moguće mjeriti izvana ni najboljom statistikom (to je u pravilu teško i vlasnicima i upravama poduzeća koji su insajderi). Međutim, neke stvari u vezi industrijske proizvodnje ipak možemo mjeriti. One ocrtavaju malo drukčiju sliku o industriji u Hrvatskoj od one pesimistične na koju smo navikli u medijima i na društvenim mrežama. O tome će biti više riječi u nastavku ovog ljetnog serijala, piše Ekonomski lab. 

Ovdje pročitajte DRUGI i TREĆI dio.