StoryEditorOCM
HrvatskaVAŽNA ANALIZA

Veliko pitanje za Hrvatsku: hoćemo li stagnirati ili rasti? Pred nama su samo dva scenarija - ‘portugalski‘ ili ‘irski‘

Piše Velimir Šonje/EKONOMSKI LAB
17. ožujka 2024. - 08:29

Izbori na koje izlazimo za nekoliko tjedana iznimno su važni jer će politika sljedeće hrvatske vlade u velikoj mjeri odrediti društvenu i ekonomsku sudbinu Hrvatske za narednih 10-15 godina. Odredit će našu sposobnost za nastavak razvoja u uvjetima kada aktualni "motori" rasta (priljev EU sredstava i oporavak osobne potrošnje) više neće moći davati doprinos rastu kakav su davali proteklih nekoliko godina.

Povećanje opće efikasnosti i poboljšanja na strani ponude jedini su mehanizmi koji u drugoj polovini ovog desetljeća mogu spriječiti "portugalski scenarij" – zaustavljanje konvergencije prema europskom prosjeku na strukturnoj barijeri od 75-80% toga prosjeka (mjereno realnim dohotkom po stanovniku). Otvara se pitanje ima li Hrvatska sposobnosti da probije barijeru od 80% i krene prema 90% europskog prosjeka, ka razvojnoj razini na kojoj se danas nalaze Slovenija i Češka kao što je naznačeno u zadnjem izdaju Bijele knjige Udruge stranih ulagača na kojoj sam radio proteklih mjeseci i prikazao ju na Labu.

Pitanje je neizravno vezano uz teme koje su proteklih tjedana na Labu problematizirali Kljaić i Jurak, a nešto ranije Burić, i to neizravno kroz istraživanja egalitarnog sindroma koja je pred nekoliko godina provodio sa Štulhoferom i Vukovićem, i izravno, kroz intervju koji mi je nedavno dao, u kojem je govorio o velikoj dinamici današnjeg hrvatskog društva ali i o dubokim ograničenjima njegova razvoja, piše Velimir Šonje za Ekonomski Lab.

Kljaić je, potaknut Burićevim intervjuom, pisao o dubokim organičenjima koja proizlaze iz "istočnog grijeha" kasne kapitalističke modernizacije na kojega se socijalistički kolektivizam nadovezao koristeći plodno tlo i učvršćujući kolektivističke tendencije (ekonomski lijeve ideje) na dulji rok, dok je Jurak, potaknut korištenjem pojma "ekonomski lijevo" kod Burića i Kljaića, skrenuo pažnju na to da desne ideje također nose kolektivističko (korporativističko, kameralističko) sjeme i plasirao provokativnu tezu da je hrvatski kolektivizam – "našizam" (iz kojeg proizlaze slabe institucije i korupcija) u većoj mjeri rezultat desnih kolektivističkih ideja u protekla tri i po desetljeća, nego socijalističkoga naslijeđa. Bez ambicije da ovdje ulazim u tu raspravu, ona je svakako bitna za današnju predizbornu temu. Jer, ako uistinu postoje snažne (duboke povijesne i kulturne) barijere razvoja, ma kojeg političkog predznaka, vjerojatno će se snažnije osjetiti u drugoj polovici ovoga desetljeća; na isti način, ako se takva ograničenja mogu prevladati, to će se također u nekoliko sljedećih godina jasnije vidjeti u ponašanju i politikama sljedeće hrvatske vlade, i njihovim ishodima.

Portugalski ili irski scenarij

Povijest Europske unije nudi okvir za razmišljanje o razvojnom putu koji stoji pred Hrvatskom: je li za nas relevantan spomenuti "portugalski scenarij" (koji se jednako odnosi na Grčku i u nešto manjoj mjeri na Španjolsku), ili "irski scenarij" – scenarij u kojem jedna periferna i razmjerno nerazvijena zemlja u razdoblju od nekoliko desetljeća sustiže i prestiže europski razvojni prosjek uz stabilizaciju broja stanovnika (štoviše, u Irskoj broj stanovnika snažno raste).

Ako ovo pitanje preslikamo na srednju i istočnu Europu, klasifikacija država izgleda ovako: Baltik, Slovenija, Češka i Poljska zasad pokazuju razvojni tempo te institucionalni i politički kapacitet za dostizanje europskog prosjeka (nitko u tome još nije uspio, a najbliže su Slovenija i Češka na 90% odnosno Litva na 89% europskog prosjeka); za Mađarsku, Slovačku, Hrvatsku, Rumunjsku i Bugarsku i dalje je upitno imaju li potencijal krajnje konvergencije prema prosjeku EU. Imajte na umu da govorimo o povijesnim procesima koji traju desetljećima; ovdje nema velikih pomaka u samo par godina.

Ako se sjetimo frustrirajućeg društvenog ambijenta otprije nekoliko godina, pitanje o tome koji je razvojni scenarij moguć za Hrvatsku bilo bi ignorirano ili ismijano. Stagnacija, visok javni dug, iseljavanje i relativno zaostajanje nisu ostavljali puno dvojbi o razvojnoj (ne)sposobnosti ovog društva koje se beskonačno iscrpljivalo u raspravama koje nisu mogle iznjedriti suglasje oko dijagnoze i terapije. Bilo je previše ustaša i partizana čije su zakašnjele bitke skrivale stagnantnu društvenu i ekonomsku stvarnost.

U međuvremenu, i to ne slučajno nakon ulaska u EU, Hrvatska je pokazala naznaku kakvih-takvih razvojnih potencijala. Do aktualnih 75% europskog prosjeka (moja procjena za 2023. jer službeni podatak još nije objavljen) došli smo uz pomoć gospodarskog rasta i "uz pomoć" smanjenja broja stanovnika. To je kao dobar i loš kolesterol: treba ih promatrati odvojeno. Od 62% prosjeka EU 2013. do aktualnih 75% došli smo uglavnom zbog lošeg kolesterola (broj stanovnika smanjio se približno 10% u malo više od deset godina), a tek u manjoj mjeri zbog stvarnog gospodarskog rasta.

Ipak, omjer dobrog i lošeg kolesterola u protekle se tri godine popravio: najveći dio rasta realnog dohotka po stanovniku 2021.-2023. došao je iz povećanja dobrog kolesterola (stvarnog rasta). No, kao što sam naglasio na početku, ključni čimbenici aktualnog dobrog kolesterola kao što su EU fondovi i oporavak osobne potrošnje ne mogu dugo (dulje od nekoliko godina) održavati gospodarski rast i konvergenciju prema europskom prosjeku. Ako neće biti praćeni općim rastom efikasnosti, dovoljno brzim tehnološkim napretkom, ugrađivanjem sve više znanja i inovacija u proizvodne procese, jačanjem konkurencije i konkurentnosti, prije ili kasnije doći će do bolnog otrježnjenja nalik onome 2009.-2014. nakon što smo se nekoliko godina prije toga utapali u poplavi novca (točnije: kredita). Danas je situacija puno bolja nego 2008. jer rast domaće potražnje nije financiran iz skupih dugova – zaduživanje je puno povoljnije, a velik doprinos daju i bespovratna europska sredstva, ali zasad ništa ne jamči da će se aktualni ciklus rasta preliti u dugoročni socio-ekonomski razvoj.

Živi se u kratkom roku: čarobni štapić?

Kada spominjemo tehnološki napredak i inovacije, obrazovanje, ugradnju znanja u proizvodne procese, efikasnost javne administracije, pravosuđa i državnih poduzeća, govorimo o stvarima koje se ne mogu brzo promijeniti. Bitni pomaci koji imaju razvojne učinke traju godinama prije nego što počnu trajno utjecati na rast. S druge strane, bruto domaći proizvod, plaće, cijene i zaposlenost pratimo mjesečno i kvartalno trepereći nad svakom objavom; ti pokazatelji pokazuju kako trenutno živimo. Kao da postoji neki čarobni štapić koji to može promijeniti preko noći; sjetimo se samo onog pitanja kada je uveden euro: hoće li sada i naše plaće biti kao u Njemačkoj?

Stoga ne treba sumnjati da će se u sljedeća dva mjeseca kroz političke programe i nastupe poznatih političkih lica nuditi pregršt ideja na tragu čarobnog štapića. Retorika se u doba kampanja prirodno usredotočuje na kratkoročne teme oko kojih se stvara dojam lakih rješenja koje će brzo omogućiti "bolji život" (štogod to značilo). U takvim temama leži najjači emotivni naboj i veća je mogućnost za mobilizaciju glasača. Usto, većina takvih tema nije ekonomska nego identiteska i geopolitička, što pojačava usredotočenost na dominantne dnevne teme. One stvarno bitne, dugoročne, tako padaju u drugi plan.

Život u kratkom roku zavisi o promjenama u dugom roku: majka svih reformi

Međutim, čarobni štapići ne postoje (to se iznova potvrdi u svakom novom izbornom ciklusu). Htjeli ne htjeli, one ključne dugoročne teme zaiste jesu – ključne. Određuju sve drugo. Velika većina aktualnih tema koje proizlaze iz orijentacije na kratak rok u biti zavise o spomenutim dugoročnim čimbenicima razvoja. Naizgled, to nije moguće pomiriti u predizbornoj političkoj areni; teme poput obrazovanja, tehnološkog napretka i općenito reformi nije moguće nametnuti u predizborno vrijeme, manje zbog toga što ih političari ne bi smatrali važnima, više zbog toga što medijalni glasač nema puno vremena za bavljenje njima i izbore doživljava kao da gleda tekmu. Ipak, postoje dva konceptualna okvira koja bi mogla riješiti ovaj problem.

Prvi konceptualni okvir odnosi se na pitanje nacionalnog ponosa. Sociolog Ivan Burić nedavno je to u intervjuu Glasu Koncila formulirao kao koncept nacionalne dsrkosti povezujući drskost sa sklonošću inovativnosti i poduzimanju (riziku). Ovako bih to preoblikovao u makroekonomskom kontekstu: možemo li biti dovoljno drski da pomislimo kako ne postoje duboke povijesne uvjetovanosti, da možemo postati razvijeni kao Slovenija, a zašto ne, u sljedećoj generaciji ili dvije kao Austrija? Odnosno, može li se ideja nacionalne dsrkosti i ponosa, koja je najviše afirmirana u temama Domovinskog rata i sporta, preseliti na gospodarske teme koje su do sada uglavnom izazivale samo frustracije? Gdje su nam granice u tome području i što nas ograničava? Ni EU fondovi ni biciklističke staze nisu važni dijelovi odgovora na ovo pitanje. Ključno je nešto drugo; na primjer, obrazovanje.

Razvoj je u velikoj mjeri funkcija obrazovanja (točnije: znanja), i to onoga koje se ugrađuje u ekonomske procese. Prema sudjelovanju u cjeloživotnom obrazovanju i udjelu visokoobrazovanih u ukupnoj populaciji nalazimo se pri dnu EU, približno treći odozdo. Možemo se mi hvaliti gospodarskim rastom u zadnje tri godine koliko hoćemo, ali činjenica je da prema nekima od ključnih čimbenika rasta toliko zaostajemo za prosjekom EU da će nas nemijenjanje stanja na dugi rok sigurno prikovati ispod 80% europskog prosjeka. Obrazovanje je majka svih reformi, pa ključno pitanje prevedeno na Burićev jezik drskosti na zapravo glasi: možemo li postati dovoljno drski da postanemo puni praktičnog znanja, da stalno učimo s ciljem da postanemo bolji, efikasniji i bogatiji? Ili ćemo odustati od te ideje i vjerovati da bogatstvo dolazi nekim drugim putem, ili da su drugi krivi što ga nema onoliko koliko bismo željeli, ili koliko mislimo da zaslužujemo?

Drugi konceptualni okvir odnosi se na pitanje povratka iseljenih. Odlazak po nekim procjenama oko 300 000 uglavnom mlađih ljudi u proteklih desetak godina nije samo izvor obiteljskih i društvenih frustracija, već predstavlja i objektivno ograničenje daljnjeg razvoja. Uistinu je smješno slušati lamentiranja o "inkluzivnom rastu" (uglavnom se radi o prepisivanju iz dokumenata Europske komisije i Svjetske banke) u zemlji koja nije bila u stanju uključiti 10% radnosposobnog stanovništva u ekonomski život pa ih nije (i to ne prvi puta u povijesti!) mogla spriječiti da odu. Dakle, pravo pitanje glasi što treba učiniti da se dio tih ljudi vrati kući, da postanu "uključeni"?

Ti ljudi su otišli pretežito iz ekonomskih pobuda u potrazi za boljom životnom perspektivom. Danas ju ostvaruju radeći uglavnom u privatnim poduzećima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, Irskoj. A ta poduzeća su ih trebala, i bila su im privlačna, jer imaju više kapitala, bolje su organizirana, tehnološki su naprednija od domaćih (u prosjeku). Bolna pouka glasi da, ako kapital ne dođe k ljudima, ljudi će otići kapitalu (ako ga sami ne mogu stvoriti). Krajnja konzekvenca je sljedeće pitanje: može li u Hrvatskoj nastati dovoljan broj dovoljno sličnih poduzeća onima u razvijenim državama, koja će zbog privatnih ulaganja potraživati dovoljan broj radnika i nuditi dovoljno atraktivne plaće da se značajan dio iseljenih poželi vratiti kući? Za takav scenarij treba probiti prag od 80% i krenuti prema 90%, kao što je spomenuto ranije i kao što je pokazano na ovoj poveznici. Naravoučenje glasi da će gospodarski rast i približavanje europskom prosjeku zavisiti o rastu poduzeća i privatnim investicijama, pa politike sljedeće hrvatske vlade treba procjenjivati s gledišta koliko će biti poticajne ili restriktivne u odnosu na ključne poluge rasta.

Zaključak

Ako se hrvatski razvojni problem postavi na prikazani način i ako se konkurencija političkih ideja i programa koncentrira na davanje odgovora na postavljeno razvojno pitanje, onda postoji šansa da se u naredne četiri godine stvore čvrste pretpostavke za dugoročan razvoj. Bez toga, slijedi nam "portugalski scenarij".

Većini moje generacije rođene krajem 50-ih i 60-ih, koja je nakupila dovoljan talog životnih iskustava, ovo uopće ne zvuči opasno. Reći će: "Portugal? Ne samo da nije loše; da bar postignemo tu razinu razvoja i na njoj ostanemo!" Stoga ovo pitanje ne treba postavljati nama, starijima od 55. Pitanje treba postaviti vama, mlađima od 50, a naročito mlađima od 40: što vi, zapravo, želite napraviti sa svojim životom s ovom zemljom (jer će vam život u narednih 20-30 godina zavisiti i o tome kamo će ići ova zemlja)? Mi smo vas nekako dovukli do ovdje, i to je puno bolje od točke do koje su nas dovukli naši prethodnici. Ali, mi još puno vremena i energije za vuču nemamo; dalje ćete morati vući sami. Nama je "Portugal" super. Jer sigurno nećemo doživjeti "Irsku".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2024 11:44