Utjecajni ekonomist: Da, iza Hrvatske je najuspješnije gospodarsko razdoblje u njezinoj novijoj povijesti! Evo i zašto

Nema sumnje da je iza Hrvatske najuspješnije gospodarsko razdoblje u njezinoj novijoj povijesti. Unatoč dramatičnom propadanju gospodarstva u vrijeme lockdowna 2020., oko 3% prosječnog godišnjeg rasta u razdoblju od 2019. do 2023. Hrvatsku pozicionira uz Irsku, Cipar i Maltu pri vrhu ljestvice država članica EU.

Takvoj interpretaciji gospodarskih rezultata mogu se uputiti tri prigovora.

Prvo, imali smo mi i nakon završetka Domovinskog rata, a prije one duge krize 2009.-2014., razdoblja kada je gospodarski rast bio veći. Prosječna stopa rasta realnog BDP-a od 1996. do 2008. iznosila je 4% na godinu.

Drugo, nije naš rast toliko poseban koliko su ostali u EU, posebno Nijemci, imali četiri slabe godine.

Treće, gospodarski "uspjeh" se dogodio tek nakon što je oko 300.000 ljudi u najboljim godinama iselilo, pa je usfalilo radnika, što je stvorilo pritisak na rast plaća, piše Velimir Šonje za Ekonomski lab.

Odgovori na te prigovore glase:

Točno je da smo nakon Domovinskog rata imali razdoblje bržeg rasta koje je trajalo dulje od desetljeća. No, bilo je to razdoblje eksplozije javnog duga i skupog zaduživanja iz kojeg su se financirali javni projekti na kojima je rasla korupcijska hobotnica. Udjel izvoza u BDP-u nije rastao. Zbog toga smo krizu 2009. dočekali potpuno nespremni i proveli sljedećih šest godina u recesiji, odnosno depresiji koja je kumovala masovnom iseljavanju. Rast proteklih godina imao je drugačiji karakter: realna zaduženost države se smanjuje, a kontrola trošenja javnog novca više ne zavisi samo o domaćim nego i o europskim institucijama, što podiže vjerojatnost istjerivanja korupcijskih nepodopština na svjetlo dana. Uostalom, zbog toga je u gospodarski uspješnim godinama povećana rotacija ministara. Ne tvrdim da je korelacija uzročnost, ali valjalo bi dublje promisliti o tome bi li gospodarski rast bio još brži da je rotacija na ministarskim pozicijama bila brža? Ovo je provokacija "u kost" onoj raširenoj tezi da se čeka sveznajući spasitelj, tehnokrat ili čvrsta ruka, koji će nekom čarolijom isporučiti rast.

Točno je da su za neke države članice, a posebno za nekadašnji "motor" europskog gospodarstva Njemačku, protekle četiri godine bile teške. Točnije, izgubljene. Međutim, hrvatskih 3% u prosjeku na godinu upravo je zbog toga vrlo dobar rezultat. Mala i otvorena zemlja unatoč priljevu sredstava od EU fondova ne može postići solidan razvojni rezultat u srednjem roku ako u segmentu izvoza nema što za ponuditi na velikom europskom tržištu. U protekle četiri godine (i u nešto duljem razdoblju od ulaska u EU) nisu rasle samo turističke usluge. Rastao je i robni izvoz. Konkretno, u četiri godine od trećeg tromjesečja 2019. do trećeg tromjesečja 2023. realna vrijednost izvoza usluga u kojima dominira turizam povećana je 17%, a roba 18%. U duljem razdoblju od ulaska u EU (treće tromjesečje 2013.) realni izvoz usluga povećan je 73%, a roba 67%. Brzi oporavak ukupnog izvoza imao je ključnu ulogu u izlascima iz zadnje dvije recesije – 2015. i 2021.

Točno je da se dio pritiska na rast plaća može objasniti smanjenom ponudom rada, u čemu je val iseljavanja u proteklih deset godina imao važnu ulogu. No, ne može se sav napredak, koji se mjeri u kategorijama "po glavi stanovnika", objasniti samo iseljavanjem. Umjesto standardnog realnog BDP-a po stanovniku na slici promatramo položaj Hrvatske u EU prema pokazatelju stvarne individualne potrošnje (eng. Actual Individual Consumption, AIC). AIC predstavlja najširi pokazatelj životnog standarda, jer osim potrošnje tržišnih dobara uključuje i procjenu realne potrošnje javnih usluga kao što su usluge obrazovanja, zdravstva i sl. Nakon što je dugi niz godina uz Bugarsku tavorila pri dnu europske ljestvice, Hrvatska je dostigla 76% europskog prosjeka i prestigla Mađarsku. Dostigli smo Latviju i približili se tik do Slovačke, Grčke i Estonije. Sada se više ni poljskih i slovenskih 87% europskog prosjeka ne doima tako daleko. Zanimljivo je primijetiti da je Turska do 2022. prestigla Hrvatsku.

Poanta ovog komentara je da se razmjeran gospodarski uspjeh Hrvatske u protekle četiri godine ne može lako umanjiti (objektivan je), no u isto vrijeme, Hrvatska je i dalje pri dnu EU, a rast proteklih godina ne može se objasniti samo europskim sredstvima. EU fondovi ponajmanje imaju veze s glavnim generatorom srednjoročnog rasta od ulaska u EU i pogonskim gorivom koje nas je lansiralo s dna dvije zadnje recesije – izvozom.

Poruka je važna, jer se u ekonomskim raspravama previše naglašava važnost EU fondova za rast i razvoj. Osim toga, postojeća važnost bespovratnih europskih sredstava za daljnji rast i razvoj Hrvatske uskoro će početi padati.

Da ne bi bilo zabune: kada iz bilo kojeg izvora novca u jednoj godini dođe nekoliko postotaka BDP-a, kao što je bio slučaj s europskim sredstvima 2023., to je jako važno za rast. Iako još uvijek nemamo konačne brojke, s visokim stupnjem sigurnosti možemo procijeniti da je u toku 2023. u Hrvatsku ušlo europskih sredstava u visini od oko 5% BDP-a. Više nego ikad prije, i više nego što će priteći ikad poslije.

Važnost europskih sredstava će se smanjiti već u toku 2024.: nema više sredstava iz prethodnog Višegodišnjeg financijskog okvira koji je s današnjim danom zaključen; nema više Fonda solidarnosti za obnovu od potresa. Ostaju sredstva iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2020.-2027. i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. U proračunu za 2024. budžetirano je manje od 4 milijarde eura priljeva europskih sredstava. Kako se nikada ne iskoristi sve što je budžetirano, priljev će u 2024. godini vjerojatno iznositi između 3 i 3,5 milijardi eura, što je oko 4% očekivanog BDP-a 2024. Smanjenje u odnosu na 2023. dakle neće biti veliko. 1% BDP-a pa i malo više od toga manje 2024. nego 2023. možda jest puno, ali nije nenadoknadivo s obzirom na druge izvore rasta. Od same brojke važnija je poruka da sa 2024. godinom počinje postupno smanjenje važnosti EU sredstava za rast i razvoj hrvatskog gospodarstva.

Proces smanjivanja važnosti europskih sredstava bit će srećom postupan, ali će kulminirati 2027.: do 31.12.2026. treba povući sva sredstva temeljem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Ako ne bude novih velikih EU programa, a treba oprezno pretpostaviti da ih neće biti, važnost EU sredstava tada će se najmanje prepoloviti. Ipak, do tada ima dovoljno vremena da u Hrvatskoj shvatimo da EU fondovi nisu panaceja – razvojni čarobni štapić. Od toga koliko nam netko drugi daje puno je važnije koliko sami stvaramo. To zavisi o svim onim poznatim pojavama kao što su poduzetništvo, konkurentnost, funkcioniranje tržišta, efikasnost i dostupnost javnih usluga, kvaliteta institucija, iskorjenjivanje korupcije (reforme institucija), itd. Drugim riječima, sada tek počinje igra istine: da vidimo može li Hrvatska dugoročno bolje od onih 76% na gornjoj slici, a zašto ne i do slovenskih i poljskih 87%, pa i do europskog prosjeka od 100% u dovoljno dugom roku?

Izbori 2024. dolaze u pravo vrijeme. U vrijeme kampanje, i kasnije, u vrijeme formiranja sljedeće hrvatske vlade, pod pritiskom javnosti i političke konkurencije razdoblje opće fokusiranosti na europska sredstva koje je obilježilo ovaj politički ciklus može biti zaključeno otvaranjem prostora za fokus na druge čimbenike gospodarskog rasta koji su na dugi rok presudni.

S tim u vezi ima jedna loša i jedna dobra vijest. Loša je vijest da refokusiranje društvene pažnje s europskih sredstava na suštinska pitanja socioekonomskog razvoja neće biti lako. Igre prijestolja su uvijek igre preraspodjele, a u ovoj preraspodjeli milijarde (eura) su i dalje u igri. I administracija i dobar dio društva razvili su naviku oslonca na takve teme, kao da su one presudne za to kako ćemo živjeti za pet ili deset godina, ili kako će živjeti naša djeca i unuci. Iako europski fondovi s time imaju vrlo malo veze (štoviše, za to je puno važnije da smo u EU i da ona ostane koliko-toliko stabilna), jako je teško otrgnuti se zovu (doslovce) tekućih milijardi. S druge strane, dobra je vijest da se već vidi kako Hrvatska nije bez potencijala u pogledu rasta izvoza. Ako se u javnosti i u programu sljedeće hrvatske vlade koja dolazi 2024. nametne pitanje što je potrebno napraviti da hrvatsko gospodarstvo bude međunarodno konkurentnije, onda ima nade u to da 2027. neće biti prijelomna godina u negativnom smislu. Za to će biti ključno što će raditi sljedeća hrvatska vlada u prve tri godine svog mandata. Neka igre počnu.