Vuko(w)ar. Hrvatski Alamo. Mjesto sjećanja i pijeteta na ljude bez koje ove države ne bi bilo. Točka i amen. Notorna je istina da tisuće nisu poginule i ranjene, završile u zatvorima i logorima s onu stranu Dunava, Republika Hrvatska kakvu danas poznajemo – ne bi postojala.
Umjesto u NATO-u i EU, bili bi dio nekakve krnje Jugoslavije jer bi JNA instalirala marionetsku vlast u Zagrebu i podčinila je balkanskom satrapu Slobodanu Miloševiću, a međunarodna zajednica, kolebljiva kao i danas, samo šutke priznala "pravo jačeg" ignorirajući konvencije i priče o nepovredivosti granica.
No Vukovarci i dragovoljci iz svih naših krajeva, ali i svijeta, pomrsili su planove Beogradu koji je na sve načine pokušao opstruirati pravo Hrvatske i njenih ljudi, da napuste već dobrano rasklimanu federaciju.
Mjesecima su Vukovarci i braća im po oružju što su im pritekla u pomoć, odolijevali opsadi višestruko jačeg neprijatelja koji ni unatoč silnoj avijaciji, topništvu, tenkovima i brojčanoj nadmoći, koja se osjećala na svakom kilometru fronta, nije tek tako mogao pregaziti grad na Vuki pa nastaviti dalje prema Osijeku. Žariti i paliti. Ubijati dok ne ostvari političke ciljeve svojih nalogodavaca.
Zahvaljujući žrtvi Vukovara koji je do temelja sravnjen sa zemljom i njegovih građana koji su pokazali neviđeno junaštvo, hrvatska se obrana stabilizirala, a naša država u siječnju 1992. zadobila međunarodno priznanje.
Zato povijesno gledano, Vukovar je faktički glavni grad Hrvatske, jer bez te herojske epopeje s kraja 1991., za što su zaslužni najbolji sinovi i kćeri ovoga naroda, a pišem to bez ikakve patetike, sve što je kasnije učinjeno na političkom i gospodarskom planu bilo bi nemoguće.
Oni su, branitelji, hrabri vojnici i civili, i to svih nacionalnosti, promijenili tijek povijesti kojeg je kanilo usmjeriti moćno neprijateljsko oružje. Bio je to čin patriotizma bez presedana u našoj novijoj povijesti, o čemu svjedoče strašne brojke. U gradu i onim područjima koja su prije rata činila vukovarsku općinu, stradalo je 2717 osoba, a taj popis nije konačan.
Istinabog, da kojim čudom možemo oživjeti poginule branitelje i pronaći one nestale, pa da vide gdje smo i što smo danas, ne bi svime bili zadovoljni. Očekivalo se tada, a isto je raspoloženje i sada, da se Hrvatska po onome što sama po sebi ima, a to su predivan prostor i energični ljudi, mora voziti u prvom razredu EUropske kompozicije naroda. Nažalost, truckamo se na začelju tog vlaka koji je krenuo u bolji život. Tješi činjenica da smo ipak bliže najboljima nego što smo bili i da se obrisi tog boljeg života naziru na obzoru, prije svega zahvaljujući izdašnim sredstvima iz zajedničke EU blagajne.
Vukovarski branitelji izborili su se za državu, a na nama je da joj obranimo prefiks pravna, makar još stotine korumpiranih ministara završilo u zatvoru, i makar još tisuće afera otvorili, sve dok ne isušimo korupcijsku močvaru i iz nje istjeramo posljednjeg krvopiju što nam ne da naprijed.
Svijeće koje palimo u spomen na tragediju koja će ostati upisana u narodnu memoriju za vremena, taj žareći paver slobode koji su devedeset i prve upalili Vukovarci, sjećaju nas na dane ponosa i slave.
Neprijateljski oklop, sva ta sila oružja izvučena iz magazina jedne od najbolje opremljenih armija u Europi u to doba, zapela je u slavonskom blatu. Srce Vukovaraca spremnih braniti svoj grad, bilo je jače jer je kucalo za sve nas. Red je da se barem dijelić te silne ljubavi i požrtvovanja, vrati Vukovaru i Vukovarcima, naročito onima koji još tragaju za svojim najmilijima.
Stoji grad...