Dok se ministri unutarnjih poslova Hrvatske, Slovenije i Italije sastaju u Trstu kako bi razgovarali o temi migracija, te uvođenju unutarnjih kontrola na granicama između tri države, neslužbeno doznaje Ivana Dragičević s N1 televizije koja saznaje kako bi talijanska premijerka Giorgia Meloni sredinom mjeseca trebala posjetiti Zagreb.
Bit će to, koliko me sjećanje služi, prvi bilateralni posjet jednog šefa talijanske vlade Hrvatskoj u ovom stoljeću, možda i ikad, demantirajte me. Hrvatski premijeri odlazili su u Rim i Milano, viđali su se s kolegama na multialteralnim skupovima, talijanski predsjednici dolazili su u službene posjete Zagrebu, držali govore u Hrvatskom Saboru, ali do Markova trga na „jedan na jedan“ nitko od premijera nije stigao, premda je Italija, uz Njemačku i Sloveniju, i dalje najjači trgovinski partner Hrvatske iz EU. Iako je bilateralnih tema pregršt, od uvijek aktualne povijesti u našim odnosima, što je ne tako davno slaveći „talijansku Istru i Dalmaciju“ artikulirao njezin šef diplomacije, bivši predsjednik Europskog parlamenta Tajani, do pragmatičnih tema poput investicija i turizma, aktualni trenutak Europe i svijeta posjet je učinio neminovnošću. Prije no što Meloni dođe u Zagreb, do nje će u Rim slovenski premijer Golob.
Sigurnosna situacija u Europi, te migracije, sada je već potpuno jasno, bit će teme koje će obilježiti slijedećih osam mjeseci u Europskoj uniji, finiš predizborne kampanje za europske izbore. Italija je članica G7, treće najjače europsko gospodarstvo, sredozemni europski centar čiji birači su nakon vlasti populista Pokreta Pet zvjezdica i desničarske Lige, na ljestvici do vrha uspeli nekadašnju pulenku Trumpovog stratega Stevea Bannona, čiji teorem glasi: „Stavite razumno lice na desničarski populizam, i dobijate izbore.“
Meloni je uz navodnu navigaciju Marija Draghija, izazvala olakšanje europskih centara, jer je u strateškom smislu stala uz Ukrajinu, najavila izlazak iz kineske inicijative Jedan pojas jedan put koja je u Italiju dovela velike infrastrukturne projekte. Godinu dana na vlasti upravo je obilježila u tijeku eskalacije sukoba na Bliskom istoku, koja je Europu svijetu oko nas i opet razotkrila kao fragilnog susjeda, koji onakav kakav je stvoren teško usuglašava vanjsku i sigurnosnu politiku, kao i onu migracijsku. Talijanska premijerka pokušala je ići stopama Silvija Berlusconija koji je svojedobno sklopio sporazum s Gadafijem kako bi zaustavio migratorne puteve preko Sredozemlja, te dogovorio lukrativne ekonomske sporazume s libijskim vođom. Meloni je pak okupila „tim Europu“, sada bivšeg nizozemskog premijera Marka Ruttea, koji se po europskim medijima upravo prodaje kao idealni kandidat za novog glavnog tajnika NATO-a, te Ursulu von der Leyen, pa su sporazumom s Tunisom, još jednom u posljednjih osam mučnih europskih godina pokušali „outsourceati“ migrantsku priču. Pokazalo se uskoro, i opet neuspješno, jer su u rujnu, Meloni i von der Leyen letjele prema Lampedusi koja je bila preplavljena ljudima iz Afrike.
Od 2015. do danas, kada stvari akceleriraju od ruskog napada na Ukrajinu, do eskalacije na Bliskom istoku, čije posljedice je i dalje teško procjenjivati, geopolitička Europa ne postoji, a ova kakvu imamo danas se ne snalazi. Svatko vuče na svoju političku stranu. Najava žestokog udara na trgovce ljudima, zvuči kao pucanj u prazno, jer od te iste kritične 2015. do danas, ni u jednim vijestima nismo čuli da je pala neka međunarodna krijumčarska banda koja vodi ljude od gvinejskog zaljeva preko Sahare do Libije ili od Libije preko Sirije i Turske, ili od Irana do Beograda ili Sarajeva ili od Malija preko Mauritanije do Maroka. Geopolitika je igra velikih brojeva i velikih procesa. Traje preslagivanje, u kojem se igra na veliko. U takvim vremenima ljudski životi i postojeća pravila ne vrijede puno. Gledali smo i gledamo to na europskim granicama, od utapanja u Sredozemlju bilo južnom ili istočnom, bilo u potocima i rijekama posvuda na našem kontinentu. Ljudi su ilegalni. Prijetnje oko nas su pak vrlo realne. Narativ u olovna doba ostaje i postaje onakav kakvog slušamo danas. Traže se narodne milicije da patroliraju selima na obodima europskih graničnih periferija, traži se sigurnost europskih građana u nesigurna vremena, kakogod. Kada strah caruje, populizam klade valja.
Kako štititi sigurnost, kako ostati Europa vrijednosti i poštivanja ljudskih prava, kako gledati budućnost kontinenta u ovako promijenjenim okolnostima, a da i opet ne razgovaramo kakva Europa uopće može biti da je bude u budućnosti? S geopolitičkim izazovima otvara se također i vječno pitanje proširenja, te promjene temeljnog ugovora Unije.
Ruski utjecaj u Africi, pogotovo Sahelu i prvoj liniji subsaharskog prostora kontinenta koji u sebi nosi svjetsku budućnost i milijardu mlađih od trideset u iduća dva desetljeća, ostavlja trag koji je teško premostiti i koji se miješa s aktualnim sentimentima otvorenim od inicijalnog Hamasovog napada na izraelsku mladost, preko prekomjernog i razumu protivnog odgovora izraelskog premijera Netanjahua koji objavljuje rat do istrebljenja. Europa u predizbornu kampanju ulazi napeta, premorena, s izazovima u susjedstvu koji mutiraju na nuklearnu potenciju. Europa u izbornu godinu ulazi u istom foto-finišu kao njezin transatlantski saveznik, a sve je više zebnji da kaos kojem svjedočimo neće prestati sve dok se ne vidi kako će se karte presložiti u Washingtonu.
Do 2026. mora se pak podvući crta i predati računi za novce, potrošene ili neiskorištene, iz takozvanog fonda za oporavak ili otpornost, fonda slijedeće generacije EU, novce za koje se u ime naše Covidom-19 poharane ekonomije Komisija prvi put u povijesti zadužila, novce kojih smo per capita najviše dobili Talijani i mi. Novci iz zajmova i kredita namijenjeni su jačanju infrastrukture, smanjivanju društvenih nejednakosti, te jačanje dugoročnih projekcija rasta kako bi se dug učinio održivijim. Velike količine novca, jasno je u Italiji i Hrvatskoj, ne nalaze u potpunosti put prema inicijalnoj namjeni, zbog birokracije, slabih administrativnih kapaciteta, zbog bezidejnosti ili političkih kalkulacija, tko će ga znati.
U toj i takvoj geopolitičkoj i predizbornoj Europi, politička savezništva su nešto o čemu se puno priča. Prekjučer objavljena projekcija novog saziva Europskog parlamenta 2024. Europe Electsa, pokazuje da, kada bi se izbori održali danas, prve tri stranačke grupacije stoje na sličnim pozicijama kao 2019. Vode Europski pučani, slijede socijaldemokrati, pa liberali. No, na trećem i četvrtom mjestu dvije su desne političke grupacije, konzervatvci i identitarijanci. Hoće li se sastav „upravljačkog stranačkog saveza“ unutar EU 2024. mijenjati ili će ostati isti kao do sada, savez pučana, socijaldemokrata i liberala? Iz redova pučana, pogotovo onih desnijih, otkad je Meloni zasjela u Europsko vijeće dolaze signali kako bi ona u svakom slučaju, bila poželjna partnerica. S druge strane, oporbena koalicija, predvođena pučaninom Donaldom Tuskom u Poljskoj je s vlasti srušila partnera Meloni u alijansi europskih konzervativaca, stranku Prava i pravde, čiji su pak glasovi u Europskom parlamentu 2019. bili ključni za potvrdu povjerenja Ursuli von der Leyen.
28. ožujka ove godine Silvio Berlusconi objavio je tvit u kojem je napisao kako vjeruje da je najbolji savez za budućnost Europe onaj pučana, konzervativaca i liberala. „To je cilj ne kojem vrijedi raditi“, zaključio je. Dva i pol mjeseca nakon toga je umro. Ideja je i dalje, obzirom na opću situaciju na kontinentu i oko njega, vrlo aktualna. A hoće li ostati ideja ili će je, obzirom na glasove i očekivanja europskih birača, moći ostvariti nakon izbora u lipnju iduće godine, promatrat ćemo i preko trilateralne suradnje susjednih zemalja, koje vode pučanin, konzervativka i liberal.
Europska geopolitička moneta prema ostatku svijeta, rekao je jednom netko, trebala bi biti ljudska prava i demokracija. Danas živimo u svijetu i na kontinentu u kojem ti koncepti u stvarnosti gube i mijenjaju značenja i smisao. Kako će u takvim vremenima glasati europski glasači i u kojem broju, također je nepoznanica.