Splitski liječnik opalio po Berošu i specijalizantima: Kad ovo pročitate shvatit ćete gdje zaista živimo, sve je otkrio

Javni nastupi dr. Dragomira Petrica, dugogodišnjega ravnatelja Doma zdravlja u Splitu, koji se danas odmara u, štono se kaže, zasluženoj mirovini, uvijek su zapaženi. Doktor Petric govori bez fige u džepu.

Jedan je od rijetkih iz struke koji je spreman upozoriti na loše točke sustava, ali i istodobno ponuditi prihvatljiva rješenja koja nisu politički obojena jer, kako kaže, nikada nije strančario.

Povod razgovoru su ugovori koje specijalizanti potpisuju sa zdravstvenim ustanovama, posebice manjim bolnicama i domovima zdravlja, a koji se sve više raskidaju na štetu poreznih obveznika, bolnica i pacijenata, jer mladi liječnici, poneseni velikim plaćama i "susjedovom travom koja je uvijek zelenija", hrle u inozemstvo ili žele ostati u velikim gradovima.     

 

– Svi naši problemi počinju 1996., kad je tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang shvatio da u Fondu, kako ga se onda zvalo, nema dovoljno novca, pa je odlučio uvesti, kako sam je ja prozvao – zakupizaciju, koja je, kao i sve ostale hrvatske privatizacije, napravljena ofrlje, što znači da je obavljena bez prave pripreme i nije provedena do kraja. To je, po mojemu mišljenju, uzrok svih naših nedaća. Da se razumijemo, ovdje ću vam govoriti isključivo o obiteljskoj medicini, koju nastojim odvojiti i od pojma primarne zdravstvene zaštite koja uključuje i pedijatre i ginekologe, i to zato jer ne postoji posebna specijalizacija primarni ginekolog ni primarni pedijatar, već samo specijalizacija ginekologije i pedijatrije. A kad nešto ne postoji, onda kako to može biti? To je viši nivo zdravstvene zaštite jer se radi o bolje educiranom kadru, ali i kirurg je bolje educiran, kardiolog također....pa ih nitko ne očekuje u primarnoj zaštiti. Dakle, neću vam u načelu govoriti ni o bolnicama, ni o tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, ali zajednički izvor problema za sve u sustavu jest loša organizacija, zbog koje su u pitanje dovedeni sami temelji obiteljske medicine.

Kasno je za promjene

Je li ona zakonski loše regulirana ili ono što je zamišljeno ne funkcionira u praksi?

– Bit ću slikovit. Zamislite da se sve trgovkinje koje rade u nekom prodajnom centru razbole, a vlasnik trgovine, umjesto da se pojača kadrom iz vlastite tvrtke, zove konkurenciju da mu posudi radnice koje bi odradile posao. Sjećam se vremena kad sam baš spomenutog Hebranga upozorio da su tri šefa bolničkih odjela otvorila privatne ordinacije "za popodne" u domu na Zenti. Kazao sam mu da to nije u redu jer je teško ljudsku dušu podijeliti tako da isti čovjek s jednakim žarom radi ujutro u bolnici, a popodne privatno, za sebe. Rekao mi je da izmišljam, a ja sam ga pozvao da sjednemo u auto i odemo do njihovih privatnih ordinacija. Naravno da nisam izmišljao. Poslije mi je priznao da sam dobro upozorio na problem, ali tada je već bilo kasno. Tada smo mogli iz kašete jabuka izvaditi te tri gnjile i spasiti stvar, no s vremenom su ostale samo tri zdrave pa njih nema više smisla vaditi.

Ima onih koji tvrde suprotno i vele da nas je samo činjenica što je doktorima omogućeno pored državne službe raditi i u privatnoj praksi spasila od većeg bijega liječnika u inozemstvo zbog malih plaća?

– Tako je. Ali što sada rade? Također odlaze. Osim toga, u to vrijeme se i nije išlo van iz jednostavnog razloga jer su granice bile zatvorene, preciznije nije mogao odlaziti tko god hoće kao što je danas slučaj. To što smo danas u EU-u ima gomilu prednosti, a mana je ta što smo postali bazen mlade, zdrave radne snage za zapadne, bogate zemlje Europe, i to što sada na "bauštelu" ne odlazi samo muž, a žena i djeca ostaju doma, već Hrvatsku napuštaju cijele obitelji. Znači, gotova priča. Nikad se više neće vratiti. Zato sam rekao da se nismo pripremili za ovu situaciju. Noga se slomi u sekundi, a nekad za potpuni oporavak nije dovoljan ni cijeli život. Tako se i ovdje dogodilo. Nije problem privatizacija.

Radi se o novini koja je dovela do bitnih promjena na ulazu u zdravstveni sustav. Čovjek se prehladi, pa čeka tri dana kući, pije čaj, a ako se stanje ne popravi, ide k svom liječniku: izabranom, "rejonskom", obiteljskom, kako ga god nazivali. Onda mu on pruži pomoć do mjere do koje je to u stanju, a onda slijedi SKZ, ili specijalističko-konzilijarna zaštita. Konzilijarna iliti savjetodavna! Dakle, ne idem kardiologu jer mi lupa srce, nego moj obiteljski liječnik ne zna zašto se to događa pa me šalje dalje specijalistu da se oko toga savjetuje. Zato su se prije digitalizacije sustava i pisala pisma: kolega kolegi. Ja bih kolegi napisao uputno pismo u kojem bih mu, banalizirat ću, napisao da ne znam što je pacijentu, a on bi meni otpisao "mislim da se radi o tome i tome pa bi ga trebalo liječiti na ovaj način". Danas je to uništeno.

Zašto je uništeno?

– Zato jer smo uveli glavarine pacijentima, bolesnicima, sugrađanima. Mi smo njima na taj način dali materijalnu vrijednost. Poruka je bila: sakupite svoje pacijente?! Pa nisu to krumpiri, nego ljudi. E, sad, ako je jedina mjera liječnikova materijalnog blagostanja broj osiguranih osoba na njegovu popisu, onda je to katastrofa jer je onda i jedini cilj liječnika postao broj pacijenata, a ne kako im i što bolje pomoći. U početku su domovima zdravlja s većim brojem pacijenata davali malo više opreme, a onda se liječnike 1998. počelo slati u privatnike.

Privatnici, a nisu na tržištu

Te smo godine stvorili nekakav miks-sustav u kojem između zaposlenih u privatnom i javnom zdravstvu imamo još i liječnike zakupce, koji bi trebali biti na tržištu, a zapravo posluju isključivo s HZZO-om?

– To su privatnici koji imaju ugovor s HZZO-om i tu kreću problemi. Prvo, kakav bi to trebao biti ugovor? Neko sam vrijeme bio u Engleskoj i znam da je tamo ugovor koji se sklapa poput Biblije; debeo je dva prsta i u njemu je sve predviđeno, ama baš svaka moguća situacija. Što bi značilo "privatno"? "Privatno" bi značilo vlasništvo nad nekretninom, ili još jasnije: prvo sam uzeo kredit pa se od tog novca školovao. Zatim slijedi drugi kredit od kojeg sam kupio ambulantu i opremu, i tek se onda javljam na natječaj na kojem me, ako udovoljavam uvjetima, prima grupna praksa. Na koncu sklapam ugovor s HZZO-om što bih i kako trebao raditi, i ako to zaista i odradim, oni će mi dati ono što su se ugovorom obvezali. Znači, ako ulažeš svoj novac, kao što je to u slučaju koji sam opisao, dobro ćeš promisliti što ćeš i kako raditi da bi kao privatnik opstao. A što smo mi napravili? Ti si liječnik, radiš u toj i toj sobi, i ona je, kad sutra potpišeš ugovor o zakupu, tvoja. Zato sam kao ravnatelj Doma zdravlja doživljavao situacije da nakon 25 godina ljudi odu u mirovinu a da kao zakupci nisu uložili ni lipe u taj prostor. Tu grozotu ste trebali vidjeti. Ajmo zato raščistiti stvari: što znači biti privatni poduzetnik? To je onaj koji ide u tržišnu utakmicu s idejom da svojim radom i ulaganjem ostvari profit.

Znači da se bori za više glavarina, odnosno više pacijenata, jer to znači veće prihode od HZZO-a?

– Tako je. To je postao jedini kriterij. Svaki poduzetnik, ma tko bio, želi od eura napraviti dva, a od milijarde – pet, i to je logika poslovanja. Ja sam studentima postavljao zadatak: recite mi kako biste željeli da vas se plaća, a ja ću vam onda reći kakav bi u tom slučaju bio ishod za zdravstvenu zaštitu građana. Ne smijemo, naravno, stvari generalizirati. To što je netko privatni liječnik ne znači automatski da je dobar ili loš, a isto je i s liječnicima iz javnog sektora. Ja to mogu slobodno reći jer sam bio i jedno i drugo, ali da su to dva sustava – jesu, i jedan i drugi mogu funkcionirati jedino ako ih se dobro uredi, što sada nije slučaj. Uveli smo sustav ugovornih liječnika bez ikakvog iskustva. Nešto probaš, kreneš, mjeriš njegove učinke, pa ako stvari ne funkcioniraju – mijenjaš, ako treba, vraćaš se i na ono staro što je funkcioniralo prije.

Treba li mijenjati i "robovlasničke ugovore" specijalizantima? Čini se da je ministar Beroš popustio pod pritiscima.

– To "robovlasnički ugovori" postalo je nešto kao poštapalica, a zapravo je sramotno da to kolege uopće izgovaraju. Naime, rob se ne postaje svojom slobodnom voljom, već prisilom. Robovlasnici su odvlačili ljude u roblje, otimali bi ih i tukli, a to kod potpisivanja ugovora o specijalizaciji nije slučaj. Pitao sam kolegu na sudu, koji je rekao da je to morao potpisati, jesam li ja kao ravnatelj Doma zdravlja imao pištolj kojim sam ga na to prisilio. Rekao je: "Niste, ali vi mi onda ne biste dali specijalizaciju." Naravno da ne bih, ni da je to moj privatni novac, ne bih mu ga dao nizašto, a državni pogotovo. Ne tražim ja karitativnu priliku da bih udijelio javni novac, nego nekoga tko će tu raditi idućih trideset godina.

Odšteta

Jesu li ti penali iznimno visoki? Specijalizanti tvrde da im se, u slučaju da ne ispoštuju ugovor o specijalizaciji, traži da vrate sve plaće koje su u međuvremenu zaradili. Umjesto pedeset tisuća eura penala za prijevremeni raskid ugovora o specijalizaciji, liječnici koji požele otići u inozemstvo radi boljih plaća plaćat će, predlaže se, samo sedam tisuća eura?

– Odlično. Evo i ja ću se javiti ministru Berošu sa zamolbom da mi da dvjesto tisuća eura, a vratit ću mu – dvadeset. Gdje je tu logika? Tu su pravnici zeznuli stvar. Lijepo je to rekao profesor Nikica Gabrić – ne tražim ja da mi oni koji raskidaju ugovor vrate plaće, već da mi nadoknade štetu koju mi rade svojim odlaskom jer sam njega ili nju financirao pet godina. Slušajte, ima pedijatara i ginekologa da ih sutra sretnem na ulici, ne bih ih prepoznao, a vjerojatno ni oni mene, jer ima kolega koji se specijaliziraju i po dvanaest godina. Ulažete u nekoga jer vam je to posao kao voditelju, ravnatelju ustanove, u njega ulažete novac, a on bi otišao kad mu se prohtije? Iako je to novac poreznih obveznika, nije društvo njemu ili njoj dalo specijalizaciju i 200 tisuća eura, nego na kraju ugovora stoji moje ime, ne određenog doma zdravlja, nego moje kao odgovorne osobe. I kad dođete na sud pa kažete, znate, meni je to ministar rekao, onda vam sudac kaže: mišljenje ili preporuka ministra nemaju zakonsku snagu.

Nisam nikad bio stranački čovjek, uvijek sam htio samo pomoći, a ako ništa, rezultat onoga što sam radio kao ravnatelj Doma zdravlja u Splitu vidio se na računu jer se zna koliko sam sredstava zatekao, a koliko ih je bilo na istom kontu na kraju mog mandata. Također, zna se koliko smo specijalizacija u međuvremenu odradili i koliko je objekata uređeno.

Koliko ste sporova vodili s onima koji su odlučili otići prije nego što im je to ugovorom o specijalizaciji bilo dopušteno?

– Svega nekoliko.

A koliko su dugo trajali?

– Neki još traju.

I to je problem. Sve se, s obzirom na stanje u našem sudstvu, može otezati unedogled?

– Kao i sve kod nas, pa kad se konačno i dogodi presuda, za nju više nikoga nije briga. Vratimo se na širu sliku. Godine 1998. netko uvede "zakupizaciju" – ja sam izmislio taj termin jer je privatizacija podrazumijevala kupovinu nečega, a ovdje se radi o darovanju. A kad dobijete nešto na dar, manje to cijenite nego kad u to sami ulažete ili stvarate. Čak ni ta famozna "zakupizacija" nikad nije provedena do kraja, pa smo u neko doba dogurali do toga da u domovima zdravlja ima samo dvadeset posto liječnika, a ostalo su privatnici. Ja sam dvanaest godina bio privatnik. Ne bi to bio nikakav problem da je netko sustav uredio. Evo primjera: za vrijeme poplave u Gunji Ministarstvo zdravstva obavijestilo je ravnatelje domova da obavezno šalju ljude na teren. Koje? Pa nisam ja kao ravnatelj Doma zdravlja Split privatnicima u istom tom domu mogao išta narediti. Zna se tko je išao u pomoć ugroženima od poplava.

Koja je razlika u primanjima između ugovornih liječnika i onih koji su "na plaći"?

– To nešto ovisi i o umješnosti privatnika. Poduzetnici nisu jednaki, jer ima liječnika koji trideset godina rade privatno a još misle da im knjigovođa isplaćuje plaću. Rekao bih da su im plaće dovoljno velike da su prije pet-šest godina ginekolozi ucijenili vijećnike Županijske skupštine, nisu htjeli raditi, nisu ženama htjeli dati doznake za bolovanje, dok im se nije dopustilo da svi odu u privatnike. Je li to bilo iz ljubavi prema njihovim pacijentima? I koliko smo do sada pametnih ljudi, a ne samo stručnih i dobrih liječnika, izgubili zbog toga nakaradnog sustava, zbog toga bijega u privatnike, pa danas mladi ljudi nemaju od koga učiti. I to je jedan od problema.                  

Domovi zdravlja bili su i još trebaju biti srednja karika u medicinskom lancu koja povezuje cijeli sustav. Danas ta karika više nije tako čvrsta. Nekada davno, nakon "rejonskog" liječnika niste išli, ako vam je trebala daljnja pomoć, odmah u bolnicu, kako je sada slučaj?

– To je jedan uzrok problema – nema selekcije. Sjećam se nekadašnjeg Doma zdravlja u kojem su radili najbolji specijalisti, poput doktora Tukića i Romca. Dom zdravlja Split imao je hematologa. I kemoterapija se dobivala u Domu zdravlja.

Zato su danas liste čekanja u bolnicama jedan od najvećih problema našega zdravstvenog sustava?

– Da. Jedni ne stignu napraviti sve, a drugi jednostavno ne žele raditi. Neki su opet u radno vrijeme po svojim privatnim klinikama. Ima tu svega. I onda kad neke uhvate u takvim rabotama, kako je pisao vaš kolega Ivica Marković, oni odluče definitivno otići u privatnike.

Neuređeni sustav

Postoji li igdje u svijetu da istodobno možete raditi u javnom i privatnom zdravstvu?

– U Engleskoj morate biti jednom nogom u grobu da biste postali konzultant, u prijevodu – da možete raditi i u privatnom i javnom zdravstvu istodobno. To je neka vrsta počasne titule. Nisam protiv privatnog poduzetništva, to prije što je moj brat cijeli život privatnik. Ja sam protiv neuređenog sustava koji nam onda svima radi puno zla.

Je li onda pitanje kontrole sustava ključno?

– Da je Hebrang 1996. dao otkaz dvojici šefova iz bolnice koji su osnovali privatne klinike, nitko to više ne bi učinio.

A glavarina više ne smije biti glavni kriterij?

– Zahvaljujući meni i drugima koji smo se trudili po tom pitanju, ona više nije jedini kriterij, sad postoje i dodatni, ali i dalje je broj pacijenata najvažniji. Međutim, sistem se može urediti. Šveđani su također svojedobno krenuli s privatizacijom, pa su nakon osam godina proveli analizu i vratili se na staro. Finci su imali isto iskustvo. Zašto? Zamislite, recimo, cijelu Istru u kojoj nema liječnika od petka ujutro do ponedjeljka popodne. A kako? Pa tako jer svaki privatnik, sukladno zakonu, određuje radno vrijeme kako ga volja. I što onda kad svi odluče isto, da neće raditi od petka do ponedjeljka? Onda je kolega Rađa pisao HZZO-u i pitao smije li onda napraviti isto, i odgovoreno mu je da je to u redu. Tako bi subotom u cijelom starom rodilištu bio jedan liječnik, a svi ostali su bili slobodni. To je posljedica ne lošeg, nego neuređenog sustava.

Već imamo ogroman disbalans ako je osamdeset posto ugovornih liječnika, a samo dvadeset posto radi u javnom zdravstvu?

– Otišli bi i ovi da se nisam pobunio, a pridružili su mi se još neki kolege pa se obustavilo izdavanje dozvola. Imate i onih koji ne žele biti privatni poduzetnici u zdravstvu. To su stariji i bolesni ljudi. Kad si privatnik, ne možeš otići na bolovanje ako nisi našao zamjenu. U Domu zdravlja samo javiš da si bolestan i problem je riješen. Tako su se nama vraćali oni koji više iz ovih razloga nisu htjeli raditi privatno, pa onda na kraju dobijete posve nakaradan sustav. Za vrijeme koronavirusa, znate tko je izvukao tu cijelu situaciju od samog početka? Moji specijalizanti, koji su bez pogovora dežurali na Mertojaku i u Spaladium Areni.

Ispada da zdravstvu prijeti krah ako ostanemo bez specijalizanata koji ne žele potpisivati ugovore koji im se nude?

– Ogromna je opasnost da će nam Europa uzeti sve što vrijedi od kadrova u zdravstvu. Mislim da su medicinske sestre još veći problem od liječnika. Za potonje znam kako se to može riješiti, ali za medicinske sestre – ne znam. Odlazak liječnika u inozemstvo zaustavit ćemo čim prestanemo s tzv. helikopterskim dijeljenjem novca. Specijalizacije ne bi smjele dodjeljivati lokalne bolnice i domovi zdravlja, nego se takvo što treba centralizirati, a obavljati nastavne baze, a to su – kliničko bolnički centri. I samo tamo može se dobiti specijalizaciju. Primjera radi, KBC-u Split treba pet novih radiologa, a ostatku Dalmacije još petnaest. Uprava raspiše dvadeset mjesta za specijalizaciju, na koja će se javljati i kandidati koji će specijalizaciju raditi za Dubrovnik, Šibenik, Zadar... Pet najboljih kandidata ostalo bi angažirano u KBC-u Split, a ostalih petnaest idu okolo po sistemu gdje im je bolje i tko ih može i želi više platiti. Na taj način ste riješili sve probleme.

Kako ih obvezati na vjernost ustanovi koja im je platila specijalizaciju?

– To uopće nije potrebno. Oni će se između sebe natjecati za mjesto u KBC-u Split. Dakle, svih dvadeset će se školovati u KBC-u Split, a samo pet će ih ostati tu nakon specijalizacije. Tako imamo situaciju da svih dvadeset specijalizanata odradi svoje plaće pa i ne moraju nikome ništa platiti. Pitanje je države hoće li školovati ljude za Njemačku, ali specijalizant nije KBC-u ništa dužan. Država je ta koja bi to mogla presjeći i odlučiti kako zadržati specijaliste. Sada kad ja njemu potpišem da ništa nije dužan i ide u Njemačku, ja bih sam sebe krivično prijavio.

Zašto?

– Zato jer sam, ako je u pitanju, recimo, rendgen u Imotskome, cijelu Imotsku krajinu ostavio bez te usluge, iako sam konkretno taj problem svojedobno riješio očitavanjem snimaka na daljinu. No ne možeš sve riješiti na taj način. Negdje se jednostavno mora biti fizički. Dvadeset godina govorim o tome, ali me ne slušaju. Zašto? Zato jer to pojedincima nije u interesu. I to nije pitanje kapaciteta. Svi ortodonti završe u Zagrebu, a plućni kirurzi u ovih naših šest-sedam KBC-a... Ako dobiju specijalizaciju u Šibeniku, dođu odmah raditi u Split pa traže veze da se ne vrate u Šibenik. Zato bi bilo bolje da se zna da Šibeniku treba liječnik određene specijalizacije, KBC Split raspiše specijalizaciju i za to mjesto i stvar je riješena. Naravno da bi država trebala sve specijalizacije direktno financirati.

U nas se svi guraju u dva najveća grada – Zagreb i Split, eventualno su još tu Rijeka, Osijek, Pula, ali tko će raditi u Lici, Zagori, na otocima?

– Točno. I to ću vam objasniti primjerom. Javite se u Dom zdravlja Šibenik za specijalizaciju iz ginekologije, a oni vas šalju u neko malo mjesto koje u startu odbijate jer želite zasjesti na očevu poziciju jer je on liječnik koji ide u mirovinu i ostavlja vam ordinaciju. Znate što tu može ravnatelj Doma zdravlja? Ništa! To malo mjesto će zato ostati bez ginekologa. Zato bi bi bilo bolje su specijalizacije samo u KBC-u, da ih plaća država u dovoljnoj količini, vjerojatno bi se bolje potrudila regulirati mogućnosti opraštanja štete nastale odlaskom iz javnog sustava za koji su se školovali. Na taj ćete način imati dovoljno ginekologa koji žele raditi, a s druge strane ne možete odmah nakon školovanja ni otvoriti svoju privatnu ordinaciju jer morate ipak imati određeni renome, ime, profesionalno iskustvo. U tom slučaju će se mladi doktori truditi da budu što bolji jer nije isto ostati raditi u KBC-u Split ili otići, primjerice, u Vrgorac. A onda je na potezu lokalna samouprava. Ako im već netko stiže u malu sredinu, treba ga i stimulirati.

U KBC-u ostaju najbolji

Rješavanjem stambenog pitanja ili posla za bračnog partnera?

– Tako je. Svi se čude kako u Dubrovniku nema liječnika. Prvi ne bih išao tamo jer su ljeti nesnosne gužve i praktički se ne možeš kao čovjek prošetati Stradunom, ali to i nije problem prema činjenici da bi tamo mladi liječnik trebao platiti najam stana koji je iznimno visok, o kupovini nekretnine da i ne govorim. Mlada kolegica svojedobno mi je došla i požalila se da je cijelu plaću dala za podstanarstvo na Hvaru, pa joj ne preostaje ništa drugo nego dati otkaz i potražiti drugo radno mjesto. I onda mene pitaju zašto tamo nema liječnika. Da bi konačno riješili problem specijalizacija, mladi liječnici moraju znati da ih je u KBC-u primljeno pet, a da tu u konačnici ostaje raditi dvoje najboljih, a ostali idu u manja mjesta koja su unaprijed poznata.

Sve zvuči logično, ali što ako netko od tih liječnika opet poželi napustiti to malo mjesto i otići u Švedsku za tri puta veću plaću? Kako ga zaustaviti?

– To mora odraditi država ako za to ima snage i volje.

I to tako da ostavi i dalje ovako visoke penale na djelu?

– Ajmo to ovako gledati: vi ste uložili u nekoga u četiri godine specijalizacije veliki novac, ne zato što ste dobrotvor, nego zato što vam on kao kadar nužno treba, a kad on ili ona odu, prevarili su ne samo vas kao poslodavca, već i onaj narod kojem je trebalo na određenom području pružiti kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Ravnatelje malih ustanova doveli smo u situaciju da ne znaju što raditi. Ako ne raspišu specijalizaciju, krivi su jer liječnika neće biti, a kad je raspišu, potroše novac koji je za to predviđen u proračunu. Tu i tamo uskoči Europa sa svojim fondovima, ali to nije dugoročno rješenje, a onda ti onaj u kojeg si uložio silna sredstva jednostavno ode. Moramo osigurati sustav koji je funkcionalan i na duge staze. Specijalizanti moraju znati da ih se kreditira i da to moraju vratiti, a kada i u kojem roku, stvar je jasno utvrđenih pravila igre. Tu je i država kriva. Specijalizacija je sastavni dio edukacije liječnika. Ne možete završiti agronomiju do treće godine, a platiti četvrtu i petu. To što specijalizacija traje četiri do pet i pol godina, pa se to čini beskrajno dugo, nije ništa prema Norveškoj, u kojoj je specijalizacija obiteljske medicine sedam godina. To je zato jer žele imati kvalitetan ulaz u sustav. Broj liječnika u nas se od devedesetih naovamo povećao, no, nažalost, svi su oni manje-više u bolnicama. Nije problem u broju liječnika, nego u njihovu rasporedu. Gužve u bolnicama će biti sve veće što neuređenost sustava bude veća. Ne ide pacijent sam u bolnicu, nego po uputnici. A ako mu je liječnik ne da jer zato nema realne osnove, onda on neće po peti put zakazati magnetsku rezonancu na koju neće doći.

Imamo mi i problem viška bolnica. Činjenica je da je u Lici prije rata živjelo 110 tisuća ljudi, danas ih je dvadesetak tisuća, a bolnica u Gospiću ima iste kapacitete. Kad se to konstatira, svi se dignu na noge i žestoko brane opstanak te bolnice?

– Jedan dio radnog vijeka proveo sam na Šolti. Već tada, u onoj državi, ukazivao sam na to da nešto ne štima s organizacijom. Pa ne može Šolta imati prvu pomoć kao Split. I kad se radio ustroj Hitne pomoći nisam mogao uvjeriti kolege da to nije isto, pa smo to riješili angažmanom još jednog liječnika na otoku i smjenskim radom, da bi uvijek jedan doktor noću bio dežuran. Morate imati sustav prilagođen životu. Tu gdje je nekada bilo puno stanovnika bila je crkva, škola, poštanski ured, banka, a danas nema ničega jer nema nikoga. To je realnost. Na Visu više nema nijedne banke, a pitanje je kad će i lokalni poštanski ured staviti ključ u bravu. To je sramota. Nemamo ni laboratorij na Visu. I što onda možemo? Pokušajmo dronovima Vis povezati s kopnom. Još sam Zlatku Ževrnji, dok je bio župan, predlagao da se izgradi helidrom za Hitnu pomoć u Dugopolju, za naše ljude i furešte. Vi imate Čakovec i Varaždin koji su na dvadeset kilometara udaljenosti, a u pitanju su dvije bolnice?! I onda nijedna ne radi kako treba jer nemaju dovoljno liječnika za normalna dežurstva. Pa tko je tu lud!?

Apsurdni dvojni sustav

Sad nam daju mogućnost da iz Splita na magnetsku rezonanciju odemo u Šibenik? Što mislite o takvim rješenjima?

– To je privatizacija na hrvatski način. Pohvalno je dobro iskoristiti kapacitete javnih ustanova. Meni je problem miješanja privatnog i javnog sustava.Nekidan čujem prijedlog kako bi privatnici mogli raditi za sve u zdravstvu po cijenama HZZO-a i tako bi bio riješen problem dugog čekanja na preglede. Znate kako bi to završilo? U početku bi davali usluge po cijenama HZZO-a, a u onom trenutku kad bi to bolnice prestale raditi njihove bi cijene porasle jer nemaju više konkurencije. Prvo dampinškim cijenama uništiš konkurenciju, a onda radiš što hoćeš. Kad su na Novom Zelandu provodili privatizaciju obiteljske medicine, onda su liječnici zaključili da je to dobro jer će više zaraditi ako se više trude,. Pa im se dogodilo da su novozelandski mesari sa viškom kapitala od liječnika otkupili ambulante, što se liječnicima činilo odličnim jer su zaradili, no kad su mesari shvatili da to i nije neki posao jer mu se nameću kojekakvi standardi, sve je otišlo kvragu jer su počeli zatvarati neisplative ambulante i ulagati u bolje poslove. Prvi naš problem je što danas imamo ugovorne liječnike kojima je jedini cilj ostati gdje jesu i potrošiti što manje od onoga što dobiju od HZZO-a. I to traje gotovo trideset godina. Javno ne valja jer nema kontrolu javne potrošnje i jer se politički kadrovira, ali usprkos svemu imamo čvrst sustav upravljanja zdravstvom, pa kad je korona, Beroš zove ravnatelje bolnica i domova zdravlja i daje upute što treba raditi. Neka nazove KOHOM (Koordinacija hrvatske obiteljske medicine, op.a.) pa im nešto naredi? Naravno da tu ne može ništa. Još uvijek ne postoji volja da se napravi, nakon dvadeset šest godina, analiza učinaka privatizacije primarne zaštite. Nikako ne mogu razumjeti zašto se održava dvojni sustav kakav nigdje drugdje na svijetu ne postoji, bez ikakvih dokaza o učinkovitosti. Često se čuje kako su privatni ugovorni liječnici bolji od domskih. Naravno to oni govore. Gdje su analize ishoda liječenja koje bi ZZJZ i HZZO morali pokazati. Cijeli smisao zdravstvenog sustava je skrb za zdravlje. Godinama pozivam da se obznane podaci. Jer ne vjerujem kako ne postoje razlike. Koje bi trebale voditi jedinoj mogućoj odluci, jedinstvenome sustavu. Bio on onaj Domova zdravlja ili privatnih ugovornih liječnika trebali bi odlučiti samo podaci o stvar

A nasljeđivanje ordinacija s oca na sina?

– To je O.K. jer je to privatna imovina, ali problem je odakle ti ta imovina. Problem je što će onaj koji otvori ordinaciju u svom prostoru od novca koji mu je HZZO dao za zdravstvenu zaštitu, vratiti kredit banci. S druge strane, njegov kolega koji je radio u Domu zdravlja, kad ide u mirovinu, pokupi svoju, pokupi svoju olovku i notes i ode, a drugi koji je isti posao radio privatno ima ambulantu vrijednu dvjesto, tristo tisuća eura. Da se razumijemo, privatnik mora imati više. U Sloveniji je to negdje dvadeset posto više u odnosu na one u javnom zdravstvu, što je u redu jer je na privatniku koji sam vodi posao i više odgovornosti. Kako razlike u plaćama nisu tako velike, omjer zaposlenih u obiteljskoj medicini u Sloveniji je dijametralno suprotan onome kod nas: dvadeset posto su privatnici, a ostali su na državnoj plaći. To je zato jer tamo ni liječnicima koje plaća država plaće nisu loše. U tom ih smislu treba slijediti. I pružiti bolju edukaciju našim mladim liječnicima jer, vjerujte, nije sve ni u novcu.