Život piše filmske priče, a pogotovo u ratnim okolnostima. Da bi i Domovinski rat mogao bi biti neiscrpan izvor inspiracije filmskim autorima dokazuje priča o jednom od junaka tog ne tako davnog razdoblja hrvatske povijesti - Anti Bakoviću.
Čovjek je to koji je dao život za svojeg prijatelja, brata po oružju, Martina Paponju. Martin je, skrivajući se dva dana unutar neprijateljskih redova, preživio. Danas živi povučenim životom u rodnom hercegovačkom kraju, a na pitanje koje emocije se bude u njemu na spomen 1. srpnja 1992. kratko odgovara: „Kad se sjetim tog dana osjećaji su dvojaki. Pitam se zašto sam ja ostao živ i kako? Jer to je nemoguće bilo preživjeti.“
No za početak vraćamo se u ’60. godine 20. stoljeća kada je u rodnim Mokronogama kraj Tomislavgrada, uz rijeku Šuicu, Ante Baković napravio prve korake. Dok je otac Jozo obitelj prehranjivao radom u Njemačkoj kopajući kanale, majka Iva odgajala je Antu uz mlađu sestru Dragicu i mlađeg brata Ivana koji se prisjeća tih dana:
„Otac je ustvari bio invalid, imao je ukočenu desnu nogu, no radio je borio se, a doma dolazio za Božić i Veliku Gospu. Mi smo na to bili naviknuti i odmalena smo pomagali majci. Imali smo uvijek 2-3 krave, 10-15 ovaca, nešto kokoši, svinja… I konja. S njim smo obrađivali zemlju na kojoj smo sijali ječam i pšenicu. Po okolnim planinama po dva mjeseca smo kosili da bi imali sijeno za životinje. Ante je, kao i mi ostali, prve razrede osnovne škole završio u selu, a više u Tomislavgradu. Selo je bilo puno djece. Nedjeljom bi išli na misu, zatim na ručak, pa na nogomet i druženje do mraka. Ja sam se uvijek držao uz Antu, čekao da me pozove da igram nogomet sa starijima, a kada sam porastao vodio me sa svojim društvom na more. Bio je tih i povučen karakter.“
U Tomislavgradu je Ante Baković završio gimnaziju, a zatim je upisao fakultet u Mostaru. Studirao je matematiku i fiziku, no fakultet nije završio. Nakon što je odustao radio je svakakve poslove, uglavnom na građevini. Kao i mnogi Hercegovci Ante je 1990. godine otišao u Hrvatsku te se uključio u prve policijske postrojbe koje su osnivane kao preteča Zbora narodne garde odnosno Hrvatske vojske.
Bio je pripadnik Jedinice za posebne namjene Kumrovec, a nakon obuke sudjelovao je u prvim akcijama koje su obilježile početak Domovinskog rata 1991. - onoj u Pakracu i na Plitvicama. Kada je osnovan Zbor narodne garde bio je u svibnju 1991. postrojen na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu na smotri ZNG-a. Par dana kasnije Gento Međugorac poveo ga je sa skupinom suboraca iz Kumrovca u Resnik kraj Splita gdje su bili temelj novoosnovane 4. A brigade ZNG-a odnosno njezine 1. bojne. K njima je u 1. satniju stigao i Ante Čokolić koji se ubrzo sprijateljio s Antom Bakovićem: „Zbog toga što sam završio medicinsku školu prebacili su me kod njih da ako netko bude ranjen da im mogu pružiti prvu pomoć. Ja sam maltene kao dite došao među te specijalce i za mene je to bio događaj života. Ta ekipa Hercegovaca s kojom sam počeo rat čuvala me kao mlađeg brata. Ante Baković stalno bi mi govorio ‘Mali, budi blizu mene‘.
Moram reći da je on jedan od najhrabrijih ljudi koje sam ja upoznao, s kojima sam bio prijatelj i za koje sam uopće čuo jer ja za takvu hrabrost nisam niti čuo. Bili smo u mnogo akcija skupa i ni u najrizičnijim situacijama na njegovom licu nisam vidio paniku, strah ili nešto slično.
Bilo da se pucalo iznad naših glava ili da smo u kafiću pili pivo on je uvik imao iste mote lica, istu mimiku. Ludo, ludo hrabar čovik. Osim toga imao je istančan osjećaj za pravdu, bio je vrlo pošten i uvijek je štitio slabije. Imali smo na jugu, u istočnoj Hercegovini, dosta akcija u kojima smo osvajali ćuke. Ante bi uvijek išao i uvijek je vodio mene.
Nakon osvajanja svake ćuke na nju bi padali plotuni granata, a on sidi, miruje, nema straha. Kao da granate ne padaju. Kada je poginuo dao je život za Martina Paponju. Kada je bomba pala on je mogao baciti se u zaklon, Martin bi poginuo, a on bi preživio. Međutim on je odlučio dati svoj život za prijatelja. Nas koji smo ga poznavali to nije iznenadilo, on je bio takav. Kad su četnici ubili i uzeli njegovu motorolu javili su se na nju i rekli da nikada takvu hrabrost nisu vidjeli i da su sigurni da ćemo mi pobijediti u ratu.“
Martin Paponja, razumljivo je, s puno emocija govori o tom danu i svojem Anti. Njih dvojica upoznali su se još 1990. godine u Jedinici za posebne zadatke Kumrovec: „On je bio 2. četa, a ja sam bio 3. četa no tijekom obuke i u trenucima odmora družili smo se. Skupa smo prošli i vatreno krštenje u Pakracu i na Plitvicama. Ante je bio mladić vedrog duha, uporan i discipliniran. Nakon smotre ZNG-a prešli smo u 4. gardijsku brigadu i ostali u njoj skupa cijelo vrijeme.
Taj čovjek nije poznavao strah, nekada je bio čak i previše slobodan. Vrlo brzo smo se zbližili i sprijateljili i ja danas ne mogu više naći takvog prijatelja. Jednostavno nema takvog čovjeka, ne postoji.“ Svoju hrabrost Ante Baković pokazivao je od Kruševa, preko bitke za Zadar kada je branio grad na Dračevcu, do borbi na dubrovačkom bojištu. Izvrsno je baratao i pješačkim i protuoklopnim naoružanjem.
Sva herojstva koja je napravio ne mogu se mjeriti s onim koje je učinio 1. srpnja 1992. godine. Početka akcije prisjetio se Ante Čokolić u svojoj knjizi 23_ni ovo nije bija moj dan:
„Drugi najteži dan moga života dogodio se 1. srpnja 1992. Imali smo zadatak oslobađanja pojedinih ćuka i sela u širem dubrovačkom zaleđu. Neposredno prije akcije zapovjednik satnije postao je Mladen Milić, a njegov zamjenik Ante Baković. Konačno. Nažalost, oba su poginula taj dan, 1. srpnja 1992. Tada su poginuli još i Dražen Šamadan, Nenad Lončar i Ervin Velić. Pet heroja, pet vitezova hrvatskog naroda. U jutarnjim satima došli smo na ćuku prije sela Vukovi. Iz zapovjedništva bojne bili su iznenađeni što četnici nisu na toj ćuki. Nastavili smo dalje i ušli u selo. U kući u koju smo ušli, na stolu, u pepeljari bila je zapaljena cigareta. Četnik je bio tu neposredno prije našeg dolaska. Vidio nas je kad dolazili i brzo napustio selo, popeo se na vrh ćuke i uzbunio ostale. Kretali smo se prema vrhu ćuke. Bio sam pored Ante Bakovića.
Pogledao me i rekao: ‘Imenjače, ti budi po sredini, tako da budeš dostupan svima u slučaju ranjavanja.‘ To su bile naše zadnje riječi i naš zadnji pogled.“ Nedugo potom Ante je stradao položivši život za svojeg prijatelja Martina Paponju koji nam je prepričao što je doživio tog dana: „To je hercegovački teren koji je strahovito zahtjevan i jednostavno je to bio nemoguć teren. Mi smo se penjali na to brdo raspoređeni za napad koji je vodio Ante Baković, a za to vrijeme su nas tukli i s lijeve i desne strane i odozgo. Tražili smo naše topništvo da nam oslobodi bar jednu stranu. Tog dana poginula su ondje petorica heroja 4. gardijske brigade, a ja mogu pričati samo o stradavanju Ante Bakovića jer sam bio uz njega. Kada smo došli na vrh brda, shvatili smo da je to nije vrh, da postoji mali brežuljak još na kojem su oni imali bunker. Oni su samo počeli bacati bombe po nama. Ante je hvatao bombe i vraćao ih. Jedna bomba pala je na mene, on ju je uzeo i ona je eksplodirala te ga ubila. Meni je eksplozija nabila zemlju i prašinu u oči i ja nisam ništa vidio.
Ne znam ni danas kako, ali ja sam sletio niz to brdo. Kada sam došao k sebi vidio sam pred sobom selo i misleći da se vraćam na naše položaje ja sam ustvari otišao u njihov teritorij. Ušavši u selo shvatio sam da sam među četnicima. Oni su se pakirali u kamione. Kasnije sam saznao da se to selo zove Nenovići. Shvatio i zašto sam se zabunom spustio na njihovu stranu. Naime kad smo se penjali na brdo oni su više tukli po nama s lijeve strane i mi smo se automatski povlačili u desno. Tako smo se ustvari našli sa stražnje strane brda. Bio sam u jednom trenutku 50-ak metara od njih i nastavio sam hodati ne javljajući se nikome. Imao sam bradu i pretpostavili su vjerojatno da sam neki njihov. Povukao sam se na neko brdo i ondje zakopao dokumente koje sam imao sa sobom.
Odande sam pratio njihova kretanja. Najveći problem bila mi je voda koje nisam imao, srećom ujutro bi bilo rose koju bi skupljao svojom pamučnom jaknom ‘spitfajericom‘ i njome kvasio usta. Tako su prošla dva dana i shvatio sam da naši kreću u novi napad. Bojao sam se ako me naši vide ubit će me jer nikako ne može hrvatski vojnik biti na toj strani. Skočio sam u jednu škrapu, skrivao se i čekao. Kako je pucnjava odmicala skužio sam da su naši prošli. Tada sam izišao van i prvu vojsku koju sam vidio, na stotinjak metara, počeo sam ih dozivati. Imao sam neobjašnjivu sreću da je ondje bio Ante Šistov, čovjek koji je sa mnom i Antom Bakovićem bio u Kumrovcu. Tako sam se spasio.“