Nisu samo Talijani iz Istre bježali pred Titom. Bilo je i onih iz Monfalconea i Trsta koji su se odselili u Jugoslaviju

Nad jamom Basovizza kod Trsta, okupila se na Dan sjećanja talijanska politička elita. Kritički su govorili o partizanima koji su iz osvete zbog fašističkog terora, Talijane, vojnike i civile, bacali u fojbe. Likvidirali ih na najsvirepiji način. Podsjetili su i na činjenicu da je iz Istre i Dalmacije, što protjerano, a što svojevoljno otišlo oko 300 tisuća Talijana. Nota bene, u istoj toj Basovizzi/Basovici prije fojbi talijanski su fašisti strijeljali Slovence, koje su do jednoga željeli "počistiti" iz Trsta i njegova zaleđa. 

Talijanski predsjednik Sergio Mattarella podsjetio je okupljene i na fašističke grijehe i koncentracijski logor Rižarna. S toga je mjesta u Trstu za vrijeme njemačke okupacije, jedan vlak mjesečno odlazio u Auschwitz, često vozeći cijele obitelji: hrvatske, slovenske i židovske, kao i one koji su pripadali antifašističkom pokretu, da bi tamo završili u visokim pećima.

Jedan od rijetkih koji se uspio spasiti je Oleg Mandić, dječak koji je bio zadnji zatočenik Auschwitza, o čemu svjedoči cijeli svoj život, a o tome je objavio i knjigu.

U iste fojbe nad kojima se odaje počast žrtvama komunističkog režima, fašisti su do kapitulacije Mussolinijeve Italije, bacali Hrvate i Slovence. U međuvremenu su mnoge od njih prisilno "potalijančili", da bi im nakon propasti Italije, Slaveni vratili istom mjerom. Zato, recimo, do danas imamo Vidoviche i Vidoviće. Veliki je to povijesni kupus.

Iz Istre su se Talijani iseljavali do 1961. godine. Naše se brojke razlikuju od onih iz prvog pasusa i upola su manje. No brojke nisu važne, bitnije su činjenice. Prvo su iz Istre fašisti protjerali Slavene, Hrvate i Slovenci, a onda oni zajedno Talijane. Računa se da je od prijeratnog talijanskog stanovništva u Istri ostalo tek njih deset posto, a u Dalmaciji su pretvoreni u statističku grešku.

Totalitarizmi

Uglavnom se o tomu manje-više sve zna, kao i to da Europska unije danas osuđuje oba totalitarizma  – fašizam i komunizam – ali ne stavlja znak jednakosti između njih. Fašizam i nacizam su, naime, bili zli i u teoriji i u stvarnosti, a komunizam je teoretski bio dobro zamišljen, ali je realizacija u mnogočemu zakazala prvenstveno zbog njegova demokratskog deficita.   

Osim toga, i dalje postoje oni koje današnja historiografija gotovo uopće ne spominje ili bolje rečeno oni koji nikoga ne zanimaju jer se ne uklapaju u lijevo-desne šablone. To su, pazi sad, Hrvati i Slovenci koji su iz Istre pobjegli pred partizanima u Italiju, i Talijani koju su iz Italije oduševljeno pohrlili u socijalističku Jugoslaviju. 

Prvih je desetak tisuća. Emigrirali su zajedno s Talijanima jer su se bojali da će im komunisti, uvođenjem društvenog vlasništva, otuđiti privatnu imovinu. Neki su od njih surađivali s fašistima, pa su se plašili odmazde. Dakle, bez obzira što su bili hrvatske ili slovenske krvi, izabrali su kapitalističku Italiju za svoju novu domovinu. 

S druge bande su bili Talijani, oduševljeni članovi tamošnje Komunističke partije, koji su srčano pozdravili ulazak Brozovih jedinica u Trst. Kad je bilo jasno da će Jugoslavija ipak morati prepustiti Trst Italiji, neki od razočaranih talijanskih komunista preselili su se u Jugoslaviju.

Najpoznatiji i najinteresantniji slučaj je onaj brodograđevnih radnika iz Monfalconea. Oni su popunili mjesta talijanskih radnika u pulskom brodogradilištu nakon što su isti optirali za Italiju. Tako su novu jugoslavensku vlast spasili od zatvaranja škvera jer im je nedostatak kvalificirane radne snage bio najveći problem.

Zajedno s oduševljenim talijanskim komunistima, u Istru su se doselili brojni Slovenci i Hrvati iz Trsta.

Općepoznato je da je Trst bio najveći grad sa slovenskom populacijom nakon Ljubljane, do dana kada je definitivno teritorijalno pripao Republici Italiji. Dakle, i egzodus iz Trsta prema Jugoslaviji bio je masovan, ne takav kao iz Pule, Rijeke ili Rovinja, ali priličan.

Idealisti iz Monfalconea

Na kraju talijansko-jugoslavenskih nadmudrivanja oko granice u Istri i Julijskoj krajini, najveći su ceh platili idealisti iz Monfalconea. Oni su u srazu Tita i Staljina 1948. godine odabrali sovjetskog vođu, držeći da je ono što kaže Moskva, u komunističkom poretku ravno Svetom pismu. Zbog toga su ih jugoslavenske vlasti, nakon štrajka koji su poveli u pulskom brodogradilištu, prvo lišili slobode, da bi ih, nakon što su se odnosi između dvaju država primirili, pustili da mirno odu natrag u Italiju.

Znači, "šetanje naroda" s ovu i onu stranu granice, trajalo je desetljećima. Prvo su fašisti željeli potalijančiti Istru naseljavajući Talijane duž istočne obale Jadrana, a onda je Tito udario kontru, pa Pulu i druge istarske gradove naselio življem iz pasivnih dijelova Jugoslavije, koje se skrasilo u kućama i stanovima Talijana. Osimskim sporazumima iz 1975. dvije su države uredile pitanje obeštećenja za konfisciranu imovinu, ali postignuti kompromis nikada nije sjeo vlasnicima koji su ostali bez onoga u što su ulagali cijeli život.

Istra i Julijska krajina  – provincija Venecija Friuli danas su među regijama s najboljom kvalitetom života u Europi. Rese ih suživot, visok standard i odlična infrastruktura. Schengenska granica je melem na rane koje dugo nisu zacjeljivale. Europska unija definitivno je pomirila Talijane sa Slovencima i Hrvatima. Neka tako i ostane.