Nije uspio na Upravnom sudu Armel I., rođen u Republici Burundi, dokazati kako ga vlasti njegove domovine progone te kako će eventualni prisilni povratak značiti njegov kraj!
Još u lipnju 2023. godine Armel je podnio Zahtjev za međunarodnu zaštitu – ukratko, zatražio je azil u Hrvatskoj, no rješenjem MUP-ove Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, taj mu je zahtjev odbijen te je umjesto međunarodne zaštite na teritoriju RH morao napustiti Europski gospodarski prostor u roku od osam dana. No, preko svog odvjetnika je osporio to rješenje tužbom Upravnom sudu, koji mu, eto, nije povjerovao.
Armel I. tvrdi naime kako se ne smije vratiti u Burundi jer će tamo sigurno biti otet i ubijen! Dodao je kako ga progone sigurnosne službe Republike Burundi, a ponudio je i objašnjenje...
- Tamo me traže sigurnosne službe jer sumnjaju da pomažem pobunjenicima, a sve samo zbog toga što često putujem. Kako putujem kamionom, sigurnosne službe misle da transportiram oružje za pobunjenike... Zato su me tražili u mom ugostiteljskom objektu još u srpnju 2022. godine, u Burundiju sam imao bar u koji su zalazili ljudi za koje se misli da pomažu pobunjenicima! Vjerojatno su zaključili da se u mom baru održavaju sastanci pobunjeničkog pokreta pa sam tako postao meta sigurnosnih službi. Zato sam se prvo počeo skrivati po Burundiju, a onda sam konačno uz pomoć brata organizirao bijeg u Srbiju preko njegovih kontakata jer je on već bio van naše domovine. Tako sam u rujnu 2022. napustio Burundi. Uzrok mojih problema je što nisam kao oni, tamo ako sigurnosna služba misli da nešto radiš protiv njih, otmu te bek ikakve procedure i razloga. Bojim se vratiti jer ću vjerojatno biti izložen torturi, vjerojatno će me i smaknuti, a u najmanju ruku neću moći živjeti kao ranije... - iznio je svoje strahove još ranije u postupku Armel I.
Iako bi cijeli iskaz mogao poslužiti kako dobar predložak, uz kvalitetnu scenarističku obradu, za kakav akcioni film, na koncu mu na Upravnom sudu nisu povjerovali! Smatraju malo vjerojatnim neke navode tražitelja azila, od nedosljednosti u izjavama koliko ga agenata traži, koji mu je točno posao u Burundiju, do toga da sigurnosne službe Burundija traže ljude po kafićima ili da ne bi mogle provjeriti što vozi kamionom po državi...
Makar postoji i određena sumnja koliko su naši suci upućeni u recentna događanja u Burundiju, toj malenoj državi bez izlazak na more u Istočnoj Africi, često proglašavanoj i najsiromašnijoj državi svijeta, gdje traju etnički sukobi Hutua i Tutsija kao i u susjednoj Ruandi.
Uglavnom, Armel I. nije sebi pomogao u pravnom tijeku postupka činjenicom da je 20. rujna ‘nestao‘ iz Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite, udaljio se u nepoznatom smjeru i od tada se nije javljao svome odvjetniku (ostao mu je dužan nekih 600-tinjak eura) niti se zna njegovo boravište. Možda je doduše sebi pomogao jer će tako ostati dulje na životu, makar je stav Upravnog suda kako ‘nema dokaza da bi život tražitelja azila i njegova sloboda bili u opasnosti od proganjanja u zemlji podrijetla, odnosno da za njega postoji bilo kakva sigurnosna ugroza‘.